Pratili smo svi slučaj mladića iz Splita koji je dobio čak svesrdnu podršku velikog dijela javnosti jer je lišio života navodna 3 dilera. Naravno riječ je Filipu Zavadlavu koji je osuđen na jedinstvenu zatvorsku kaznu od 40 godina zatvora. On je, zaključak je mnogih, pokušao ‘igrati’ na ‘kartu’ neuračunljivosti, odnosno pravnim rječnikom preciznije neubrojivosti. Primjećujem da mnogima nije jasno što bi zapravo bila neubrojivost, a da bi to pojasnili najprije moramo obrazložiti preduvjete da bi netko bio kriv za počinjeno kazneno djelo. Najprije, prema našem Kaznenom zakonu, osoba mora imati 14 godina. Zato dječak masovni ubojica iz susjedne nam države prema njihovom zakonodavstvu ‘nije kriv’, odnosno ne može mu se suditi prema kaznenom zakonu, pa su se našli u problemu – a što onda činiti s Kostom?! Uglavnom, na osobe ispod 14 godina života ne primjenjuje se uopće Kazneni zakon nego se na njih, u slučaju počinjenja nekog u njemu propisanog i sankcioniranog protupravnog djela, primjenjuju neki drugi zakoni. Nadalje, nije kriva osoba koja u vrijeme počinjenja kaznenog djela nije bila ubrojiva i njoj se stoga ne može izreći kazna.
Krivnja
‘Kriv je za kazneno djelo počinitelj koji je u vrijeme počinjenja kaznenog djela bio ubrojiv, koji je postupao s namjerom ili iz nehaja, koji je bio svjestan ili je bio dužan i mogao biti svjestan da je njegovo djelo zabranjeno, a ne postoji nijedan ispričavajući razlog’ – jasan je naš Kazneni zakon. U njemu se nadalje jasno pojašnjava: ‘Neubrojiva je osoba koja u vrijeme ostvarenja protupravnog djela nije mogla shvatiti značenje svojeg postupanja ili nije mogla vladati svojom voljom zbog duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, nedovoljnog duševnog razvitka ili neke druge teže duševne smetnje.’ Prema toj osobi ne postupa se prema odredbama Kaznenog, već Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. S tim da se neubrojivoj osobi može izreći sigurnosna mjera zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti, zabrane upravljanja motornim vozilom, zabrane približavanja, udaljenje iz zajedničkog kućanstva i zabrane pristupa Internetu.
Samoskrivljena neubrojivost
Postoje situacije kada je osoba za vrijeme počinjenja djela činjenično neubrojiva, međutim ipak će odgovarati. Jer, prema našem Kaznenom zakonu, ne smatra se neubrojivim počinitelj koji se uporabom alkohola, droga ili na drugi način svojom krivnjom doveo u stanje u kojem nije mogao shvatiti značenje svojeg postupanja ili nije mogao vladati svojom voljom.
Bitno smanjena ubrojivost
Prema rezultatima psihijatrijskog vještačenja Filip Zavadlav je za vrijeme počinjenja trostrukog ubojstva bio bitno smanjeno ubrojiv, što mu je prilikom odmjeravanja kazne uzeto kao olakotna okolnost. Hoće li se ili neće bitno smanjeno ubrojiv počinitelj blaže kazniti prepušteno je zakonom na prosudbu sudu, osim ako je to stanje sam skrivio. U tom slučaju blaža kazna nije opcija.
Nužna obrana i prekoračenje
Premijerno je ovih dana prikazan film ‘Samo kad se smijem’. Svi se sjećamo slučaja Ane Magaš koja je kuhinjskim nožem tog kobnog 18. ožujka 2005. godine ubila supruga Lucijana. Iako je njena obrana trvdila da je bila riječ o samoobrani ona je osuđena na 8 godina zatvora. Vrhovni je sud kaznu smanjio na 5 godina, a Ana je pomilovana 2008., tako da je u požeškoj kaznionici ukupno provela tri i pol godine. Skrbništvo nad njenim tada maloljetnim sinom dodijeljeno je roditeljima pokojnog joj supruga. Danas 19-godišnjak majku ne želi vidjeti ni za nju čuti. Javnost je stala na stranu Ane Magaš kao žrtve obiteljskog nasilja, kako tada tako i sada ponovno nakon što je prikazan film. Sud je smatrao drugačije procijenivši da je Ana Magaš prekoračila nužnu obranu. Na ‘školskom primjeru’ ću pojasniti – prekoračenje nužne obrane je ako netko vas ošamari, a vi ga otpremite na hitnu s teškim tjelesnim ozlijedama. Ili ako netko vas udari šakom, a vi ga propucate pištoljem. To su, napominjem još jednom, ‘školski primjeri’, međutim u praksi je ovo pitanje vrlo delikatno. Naročito kad su u pitanju zlostavljane žene. Tim više što postoji stavak u Kaznenom zakonu koji propisuje: ‘Nije kriv tko prekorači granice nužne obrane zbog ispričive jake prepasti prouzročene napadom.’ Teško je, uza sve stručnjake, sudske vještake psihologe i psihijatre, dokazati je li postojala u konkretnom slučaju ta ‘jaka prepast prouzročena napadom’. Još delikatnijom procjenu čini činjenica da se žena od muškarčevog šamara teško može obraniti šamarom. Jer, jasno, pitanje je što slijedi… Da ne govorimo o šakama! Dakle muškarac udari ženu šakom i što će ona? Uzvratiti njemu šakom? On je davi. Što će ona? Davit njega? Jer to bi bilo onako baš kao ravnomjerno, a svima nam je jasno da nije. Da ne shvatite pogrešno – prema našem Kaznenom zakonu samoobrana ne mora biti identična, već ‘prijeko potrebna da se od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad’. E sad što je u pojedinom slučaju i u određenim okolnostima bilo ‘prijeko potrebno’ – utvrđuje sud. Ako procijeni da je osoba učinila to ‘prijeko potrebno’, isključuje se protupravnost i nije kriva, kazne nema. Ako su prekoračene granice nužne obrane, osoba je kriva i kažnjava se, a zakon sudu ostavlja na procjenu hoće li počinitelja blaže kazniti.
Krajnja nužda…
‘Krajnju nuždu’ kao razlog za isključenje protupravnosti, odnosno krivnje, posljedično i kazne, spomenula sam prošli put u kontekstu slučaja roditelja koji je udario pijanog i nadrogiranog sina da ne sjedne na motor da ne ubije sebe ili nekog drugog. Mada, kako sam tada istaknula, sudac koji ga je osudio nije taj činio procijenio kao ja. Nije primijenio institut ‘Krajnje nužde’, a po mojim saznanjima i prosudbi je itekako trebao. Jerm prema Kaznenom zakonu, isključena je protupravnost djela počinjenog radi toga da se od sebe ili drugoga otkloni istodobna opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti ako je učinjeno zlo manje od onoga koje je prijetilo. Neće se kazniti za namjerno počinjenje djela ni onaj tko je u vrijeme njegova počinjenja pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi djelo bilo dozvoljeno. Nije kriv ni počinitelj koji u vrijeme počinjenja djela nije znao da je njegovo djelo protupravno, a to nije bio dužan niti je mogao znati. Nema kaznenog djela, iako su ostvarena njegova obilježja, ako je stupanj počiniteljeve krivnje nizak, djelo nije imalo posljedice ili su posljedice neznatne i ne postoji potreba da počinitelj bude kažnjen.