Aktualno

25 GODINA OD OLUJE ‘Grof’ Damir Raguž o danima ponosa i slave

S Velebitom smo se stopili. Tamo može opstati samo vuk i uspjeli smo mi. Da nismo imali tih nekoliko fotografija, nitko nam ne bi vjerovao. Čovjek je čudna biljka, prilagodi se svemu – priča branitelj Domovinskog rata Damir Raguž, ujedno umirovljeni pripadnik Specijalne jedinice policije Grof te sudionik vojne operacije Oluja. Gledajući u restrospektivi, priznaje nam, nije mu jasno kako je kao 24-godišnjak uopće izdržao taj ‘drill’. Ipak, ističe, njihova obuka u samoj završnici nije niti u jednom trenutku bila upitna. Za to su se pripremali godinama. Srčanosti i odlučnosti nije manjkalo. Svi su imali tek jedan cilj – slobodna i samostalna država Hrvatska.

Bez sna više od 48 sati
—Naša jedinica pripojena je Karlovačkoj. Njen zapovjednik je bio Neven Klinac, a nama Nino Haklička. Do zadnjeg trenutka nismo znali hoće li biti operacije. General Željko Sačić i Mladen Markač pozvali su malo prije ponoći Hakličku i mene koji sam mu bio pomoćnik u izdvojeni stožer. Dobili smo uputu s Velebita krenuti prema Gračacu. U akciju smo krenuli 4. kolovoza u 4 i pol ujutro. Svi smo bili pod punom ratnom opremom. Nosili smo tridesetak kilograma na sebi. Trebalo je pod tim teretom pješačiti po brdovitom i kršovitom terenu – prisjeća se Raguž sudobnosnih sati kada se stvarala novija hrvatska povijest. U um usjekla mu se izričita zapovijed generala Sačića – nisu smjeli nauditi ni peradi, a kamoli čovjeku.

blank
General Sačić izdaje zapovijed 1995. u Starigradu – Paklenica. Haklička i Raguž stoje peti i šesti s lijeva

—U Oluji nije zapaljen ni stog sijena. U Kninu, kad je u njega ušla IV brigada, izlozi trgovina su bili čitavi. Navodi o prekomjernom granatiranju nisu istiniti. U gradu smo zatekli i civile. Njih nitko nije dirao. Da ste s nama bili tamo, bila bi vam divota gledati kako je Hrvatska vojska časno došla i ponašala se u okupiranom području. Ponosan sam što sam bio dio toga. Izdvojeni slučajevi su se možda dogodili, ali kroz čitavo to vrijeme, ja nisam doživio ono o čemu srpski mediji pišu – naglašava naš sugovornik. Tih dana oka nisu sklopili više od 48 sati. Već na Velebitu nisu spavali. Pod otvorenim nebom, šatorskim krilom i u vreći, govori, tek su se odmarali.

—Držao nas je adrenalin. Kad vas srce vuče, ne mislite na san. Bili smo ushićeni. Prvi kontakt s neprijateljem imali smo već u 11 sati. Odmah je krenulo puškaranje. Shvatili su da smo mi nadmoćniji. Neki su se povukli. Drugi nisu uspjeli. Zadržali su se na položaju iz straha ili nečeg drugog, ali nisu uspjeli pružiti dovoljan otpor. Nas je bilo par tisuća specijalaca. To popodne izašli smo na cestu Gračac – Sveti Rok. Praktički smo u grad ušetali – iznosi. Pamti neutaživu žeđ. Tih dana obećao si je kako si nikad u životu neće dopustiti taj osjećaj. Ono vode što su ponijeli sa sobom, silazeći niz padinu Velebita, popili su za samo tri sata.

— Čuvam fotografiju u mobitelu lokve vode koju smo pronašli. Kako smo imali tablete za pročišćavanje stavili smo je u nju. Kad smo ušli u grad iz trgovina smo uzimali vode i kako bi se tko napio, ostavio bi bocu uz put za one koji dolaze poslije njega. U jednom sam se trenutku okrenuo iza sebe i ugledao ih stotinu polupunih. Kako je tko naišao, uzimao ih je. Solidarnost je bila maksimalna – komentira Damir Raguž i dodaje kako žrtava njegova jedinica nije imala. Akcija je bila isplanirana do detalja. Neprijatelj nije imao šanse. Nakon Gračaca, uslijedio je Donji Lapac. Tamo je do njih stigla vijest o oslobođenom Kninu. Oduševljenje i poklici sreće nisu izostali, međutim, povratak u stvarnost bio je neminovan.

‘Ništa ne skrivamo’
—Očišćeno je 90 posto teritorija tzv. SAO Krajine. Tamo je obustavljena vojno-redarstvena akcija. Nas je smijenila temeljna policija koja je zauzela punktove i u Dubrovnik smo se vratili 8. ili 9. kolovoza – priča ovaj umirovljeni branitelj. Upravo povratak u rodni grad bio je izazov kojeg mnogi nisu uspjeli savladati. Medijska propaganda i politiziranje Domovinskog rata već tada uzeli su maha. Neki njegovi suborci, razočarani i marginalizirani, odali su se porocima. Osobno je spas pronašao u radu. Nakon umirovljenja iz Specijalne jedinice policije 2004. odlučio je s vremenom koje mu je preostalo napraviti nešto korisno pa je pokrenuo vlastiti ugostiteljski posao.

blank
Pred ulaz u Gračac (s lijeva na desno) Tomislav Bonić, Albert Gregov, Milenko Menalo, Davor Bačić i Damir Raguž (dolje)

—Prošao sam toliko vojne obuke da bi na kraju gulio patate u restoranu. Ipak, većina branitelja se nije snašla. Ostao sam u kontaktu s ljudima iz Zadarske specijalne, Osječke i zagrebačkih Alfi. Kad se nađemo za stolom nemamo što loše reći o Domovinskom ratu pa da bi se međusobno morali ušutkivati kako nam djeca ne bi čula. Ništa ne skrivamo. Nije mi jasno zašto se on tako blati. Kome je to interesu? Od kakve nam je koristi država kad pola Dubrovnika jede u Trebinju. Majka poginulog branitelja se onda pita zašto je on morao umrijeti kad je moglo i bez toga. Mogli smo živjeti zajedno bez obzira zvao se netko Jovo ili Ante – zaključuje Raguž. Čitav sukob natopljen je krvlju nedužnih. Opasnosti, tumači, nisu bili svjesni. Nosio ih je domovinski zanos, a bio je dovoljan tek dijelić sekunde da se jedan mladi život izgubi u nepovrat. Palog suborca nije bilo lako gledati, ali glavu iznad vode držalo im je zajedništvo. Zato je, napominje, Hrvatska i dobila rat. Jedino što su željeli za svoju obitelj i sebe je mir te tu, podvlači ovaj umirovljeni Grof, priča hrvatskog vojnika završava. Ostalo je, ističe, politika. Danas djeluje pri Udruzi Specijalne jedinice policije GROF čija zadaća je, komentira, prije svega pomoći ‘onome do sebe’, ali i pružiti svjedočanstvo iz prve ruke što se doista zbivalo tih godina kad se sloboda rađala.

—Nisam ni u jednom trenutku požalio jer se Hrvatska morala osamostaliti, ali svi smo očekivali da će to proći glatko. Tu sam ostavio svoju mladost. Umjesto da sam s vršnjacima šetao preko Straduna bio sam tamo. Imao sam 24 godine i cijeli taj put nosila me ljubav prema svojoj državi. Nisam mogao gledati spaljena sela i napaćen narod. Morao sam reagirati. Nisam bio u situaciji da pokupim svoje stvari i otiđem u Irsku. Nekoliko mjeseci prije toga vozili smo motore po gradu i odjednom je sve nestalo. Okrenuli smo novu stranicu. Što je čekalo mog prijatelja, čekalo je i mene – zaključuje ovom mišlju sudionik vojne operacije Oluja, Dubrovčanin Damir Raguž.

Foto: DuList / Privatna arhiva

 

Pročitajte još

POČELA IZBORNA ŠUTNJA Kazne za prekršitelje do pola milijuna kuna

Dulist

OSMI LET TJEDNO ZA NEW YORK United Airlines povećava broj letova prema Dubrovniku!

Dulist

U dubrovačkoj ACI marini moguće testiranje turista na koronavirus

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija