Dubrovački krovovi jedna su od najčešćih razglednica koje šaljemo u svijet i po kojima je naš Grad itekako prepoznatljiv. No, vizura se posljednjih godina itekako promijenila i to zbog brojnih postavljenih satelitskih antena, klimatizacijskih uređaja, ali i brojnih krovnih prozora, čudnovatih nadstrešnica… Upravo je ta nova ‘peta fasada Grada’ ovih dana užarila društvene mreže. Bio je dovoljan tek jedan đir zidinama, koji je otkrio razne ‘kreacije’. No, za oko našim sugrađanima posebno je zapeo jedan limeni krov, koji svojim izgledom itekako strši i ‘bode oči’. Odmah su krenuli komentari o devastaciji UNESCO-ove zaštićene spomeničke cjeline, ali i pitanja o tome kako tako nešto dozvoljavaju čuvari baštine – dubrovački konzervatori.
Kako svaka priča ima dvije strane medalje, zaputili smo se u Grad otkriti i tu drugu stranu medalje. U kući s limenim krovom dočekala nas je jedna od suvlasnica tog objekta koja je željela ostati anonimna (podatci poznati uredništvu), ali nam je spremno se vlasništvo rješava već tri godine na sudu, a nitko osim nje krov ne želi popraviti. Ona sama zbog takve situacije ne može podnijeti toliko veliki trošak, niti ulagati dok se ne stavi točka na ‘i’ kad je u pitanju vlasništvo, jer joj taj novac, naglašava, nitko neće nadoknaditi.
Prijetila je opasnost da netko nastrada
— Ovaj sam krov stavila iz potrebe. Prije 17 godina dogodila se eksplozija plina, a kako kuća ima više suvlasnika, nitko ga nije htio popraviti. Ovdje sam živjela s tetkom, koja je u toj eksploziji bila ozlijeđena, a kroz deset godina stavljala sam ljepenku. Međutim, prošle godine je jaka bura dignula ljepenku i ovo mi je bilo jedino rješenje dok se vlasništvo ne riješi na sudu. Morala sam privremeno ovo staviti kako bih zaštitila kuću, ali i prolaznike jer je postojala velika opasnost da netko nastrada. Morala sam staviti nešto što će biti dugotrajnije, a naravno kad se riješi cijela situacija sa suvlasnicima na sudu, tko bude vlasnik kuće, on će krov i popraviti – priča nam naša sugovornica, koja jedina od suvlasnika i živi u ovom objektu.
— Drugi suvlasnici ne žele popraviti krov, nego bih ja to morala napraviti o svom trošku, a nitko mi taj iznos ne bi nadoknadio. Išla sam tri puta u Zavod za obnovu tražeći pomoć za popravak krova, ali su me svaki put odbili. Nisu mi htjeli pomoći, rekli su mi kako je to privatno vlasništvo. Rekli su da će nam dati kupe, ali to je najmanji trošak. Pravila sam prije 4 godine troškovnik i tad je iznos za popravak bio 16 tisuća eura. Ja to ne mogu financirati, a jedina želim popraviti krov. Dok se to na sudu ne riješi, morala sam naći neko privremeno rješenje kako bih zaštitila i kuću i prolaznike – govori nam dalje.
— Ovo je jednostavno stavljeno iz potrebe, ne iz neke ludosti niti da se nagrđuje Grad. Želim samo svoje sugrađane i susjede zaštititi od bilo kakve štete. Znam da to nagrđuje, ali da ostane krov bez ičega, kako bi to tek izgledalo – ističe naša sugovornica.
Stavljen je iz potrebe, ne ludosti
Mnogi su se ovih dana pitali jesu li konzervatori uopće upoznati sa situacijom na terenu, odnosno kako je moguće da nitko na ovakav krov unutar zaštićene spomeničke cjeline nije reagirao. Naša sugovornica rekla nam je pak kako su suvlasnici kuće dobili od konzervatora rješenje da se krov ukloni. Na naše pitanje je li ikome osim Zavodu za obnovu, objasnila svoju situaciju, ili možda od Grada tražila pomoć, odgovara negativno.
— Što ću im objasniti kad drugi suvlasnici ne žele popraviti krov. To je, govore, naša obveza, a ostali suvlasnici je ne žele preuzeti na sebe – navodi nam dalje. Spor sa suvlasnicima po sudu se ‘poteže’ zadnje tri godine, a naša sugovornica nije optimistična da će se to uskoro i riješiti.
— Uvijek postoji neka žalba – dodaje kratko te zaključuje kako je popravak krova ogroman trošak, u koji se ne može sama upustiti. Za kraj, prisjetit ćemo se kako je početkom pošle godine Sveučilište u Dubrovniku organiziralo tribinu baš na temu dubrovačkih krovova – Dubrovački krovovi: Izgubljena dimenzija’. Tada je doc. dr. art. Kristina Kojan Goluža s Odjela za umjetnost i restauraciju rekla kako je obnova krovova nakon Domovinskog rata započela 1993. godine. UNESCO i Zavod za obnovu Dubrovnika zahtijevali su, rekla je dalje, da dubrovačka panorama ostane prepoznatljiva. Zahtijevano je da nove kupe imaju istu strukturu, boju i oblik, a tvrtka Zagorka (danas tvrtka Tondach) proizvela je Kanalicu Dubrovnik u dvije boje: oker i crvenu.
— Neravnomjernim miješanjem tih dviju boja pokušao se postići efekt starenja. Zbog povećane količine posla koji se odnosio na obnovu Starog grada, uspjelo se samo djelomično ispuniti zahtjeve UNESCO-a i Zavoda za obnovu Dubrovnika – rekla je na tribini Kojan Goluža. Također je naglasila kako je Dubrovnik u svijetu bio poznat po svojoj petoj fasadi do ranih 1990-ih, sa svojim jedinstvenim kupama kanalicama kojih boje ostavljaju poseban dojam posjetitelju.
— Ovaj cjelokupan dojam od velike je važnosti za očuvanje baštine, budući da je krovna terakota dio autentične panorame Dubrovnika (i drugih povijesnih gradova), posebno gradova koji leže u nizinskim područjima ispod obronaka pa su krovni krajolici prvi dojam posjetitelja – rekla je, između ostaloga, Kojan Goluža.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 27. svibnja 2020.