Festa svetog Vlaha ne smije postati folklorna priredba, već ostati svjedočanstvo vjere, zahvalnosti, molitve i ponosa – rekla je povjesničarka umjetnosti Maja Nodari na predavanju održanom u ponedjeljak navečer u Kneževom dvoru pod nazivom ‘Festa svetoga Vlaha: 15 godina u UNESCO-ovoj obitelji’. Citirala je, naime, riječi nekadašnjeg rektora crkve sv. Vlaha don Tome Lučića iz 2009. godine kada je Festa svetog Vlaha upisana Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, naglasivši posebno njegov doprinos.
-Biti baštinom čovječanstva doista jest čast, ali biti baštinom čovječanstva jest i obaveza – naglasila je Nodari te okupljenoj publici približila ne samo postupak koji je prethodio upisu Feste sv. Vlaha na Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine, već i rezultate mjera zaštite.
Svoje predavanje počela je s činjenicom kako naš mali grad ogromnog kulturnog naslijeđa ima čak tri UNESCO-ova prepoznavanja jer je upisan na tri liste. Dubrovnik, naime, ove godine obilježava 45. obljetnicu upisa Staroga grada Dubrovnika na UNESCO-ov Popis svjetske baštine, 15. obljetnicu upisa Feste svetoga Vlaha na Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva te odnedavno upis arhivskih fondova iz razdoblja Dubrovačke Republike na UNESCO-ovu listu Sjećanje svijeta. O svakoj listi, a svaka je bila zahtjevna za ispuniti, govorila je zasebno, naglasivši kako iza svake stoji ljudski trud i znanje.
Inače, i ona sama je kao tadašnja viša stručna savjetnica Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, sastavnog dijela Ministarstva kulture Republike Hrvatske, 2007. godine najprije izradila dokumentaciju zaštite Feste svetoga Vlaha kao kulturnog dobra na nacionalnoj razini, da bi potom kao članica Stručnog savjeta za nematerijalnu baštinu dala značajan doprinos upisu Feste na UNESCO-ovu Listu 2009. godine, a kojom je već razvijena svijest o njenom značaju na lokalnoj i nacionalnoj, podignuta i na međunarodnu razinu.
-Globalne su promjene ubrzale potrebu zaštite i čuvanja različitosti u svijetu koji se vrlo brzo mijenjao pa su tako tekle i UNESCO-ve preporuke. Dakako da je pri tome uzeta u obzir i sugestija da se kandidiraju nematerijalna dobra koja su sastavni dio ambijenata već upisanih na listu svjetske kulturne baštine, kao što je to bio naš Dubrovnik. Dakle, trebalo je ono materijalno, nepokretno kulturno dobro zaštititi i po osnovi nematerijalne baštine, s tim da se uvijek isticala teza kako je čuvanje i održavanje nematerijalnog u materijalnome zalog opstanka živoga grada i u takav se okvir idealno uklopio najjači dubrovački simbol, sveti Vlaho. Nakon sveobuhvatnih priprema i provedenih postupaka Festa sv. Vlaha 2009. upisana je na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine – rekla je Nodari između ostaloga. Objasnila je i što je to nematerijalna kulturna baština, pročitavši suho slovo zakona, ali i objasnila mekšim i ljepšim jezikom.
-Ona je sve ono što smo oduvijek poznavali, sve mudrosti, sve ljepote i blagoslove života. I kako govorimo, i kako se molimo, i kako pjevamo, i kako sviramo, i kako svetkujemo, i kako se liječimo, kako gradimo, kako lozu uzgajamo, i masline skupljamo, što na trpezu iznosimo, kako svoje drage ispraćamo. Sve ono što u ljudima izaziva osjećaj identiteta – istaknula je te naglasila kako je zadnjih desetljeća ušlo u javni diskurs ta vrsta nasljeđa kao nematerijalna kulturna baština, ali ona je postojala uvijek i bila je uvijek oko nas.
-Odakle izvire potreba za spašavanjem duhovnoga, onoga što se još može spasiti na što upućuje i nastojanje UNESCO-a da ističe fundamentalnu ulogu lokalne mikro zajednice, njen kulturni i društveni identitet kao osnovnu karakteristiku pojedinih tradicijskih kultura. Nije uzalud donesena UNESCO-va deklaracija o kulturnoj različitosti. Kulturna je različitost nužna za čovječanstvo, kao što je biološka raznolikost nužna za prirodu – rekla je Nodari.
Podsjetila je i na svoju misao iz 2012.: I dok drugi gradovi imaju svoje svece zaštitnike, u Dubrovniku svetac ima svoj grad. Napisala ju je 2012. kada su Dubrovački muzeji upriličili prvu ikad organiziranu izložbu o svetom Vlahu.
-Sveti Vlaho međunarodno je popularni svetac čiji kult živi i izvan granica Europe. Štoviše, naš sveti Vlaho se štuje i u Polineziji, i na Kubi pa sve do Japana. O Europi da i ne govorim. No, nigdje tako snažno nije ostvaren suživot između ovoga sveca i jednoga grada, kao što je to u Dubrovniku. Sveti Vlaho i Dubrovnik nerazdvojni su pojmovi, a njegova je sveprisutnost u životu grada i njegove okolice jedna od glavnih odrednica dubrovačkog identiteta. Nije čudo da se Dubrovnik zove i grad svetoga Vlaha – ističe Nodari te dodaje kako je sveti Vlaho uključen u život ljudi u Dubrovniku, kako je rekla slikovito, on prati svoje ljude, svoje Dubrovčane od oltara do trpeze.
-Svečeva zaštita traje više od tisuću godina i tijesno je povezana s poviješću grada, čak s transformacijom svetog Vlaha od univerzalnog do lokalnog sveca što njegovom kultu i njegovoj Festi daje poseban zavičajni kolorit – rekla je Nodari.
Nakon iznošenja svečeve biografije, dotaknula se i elemenata Feste, a svaki od njih poglavlje je jedne velike knjige, velike priče o svetom Vlahu, a sveti Vlaho je jedna prekrasna priča o Dubrovniku.