Slušni aparat

Zlato, srebro, bronca

Kraj je godine tradicionalno rezervirano za beskonačno izlistavanje naj-ostvarenja u prethodnih dvanaestak mjeseci (jer svi vrlo dobro znamo da u prosincu nećemo susresti skoro nijedan hvalevrijedan novi uradak). Ove godine diljem internetskih prostranstava pa i u onih nekoliko preživjelih tiskanih dinosaura, mjesto na vrhu piramide uglavnom zauzimaju tri odlična albuma Maidenov ‘Senjutsu’, Gojirin ‘Fortitude’ i Carcassov ‘Torn Arteries’, a naši vjerni čitatelji pravovremeno su bili upoznati s izvrsnošću tih veterana metala.

Amyl & The Sniffers moraju vam obavezno biti i na popisu grupa koje morate vidjeti uživo, pored ovakvog albuma teško da će ijedan posjetitelj odoljeti pozivu šutke i svježih masnica

Pogledom u ovogodišnji arhiv kolumni, vrlo lako se možete prisjetiti i mnogih drugih kvalitetnih albuma koje niti jedan slušatelj sa iole samopoštovanja ne bi smio propustiti, a ja sam strateški namjerno propustio pisati o tri albuma koji zauzimaju sami vrh moje ovogodišnje top-liste.

Broncu elegantno osvaja svojim četvrtim albumom ‘Deceiver’ doom kvartet iz Colorada Khemmis. Oni su također bili akteri i prve naše godišnje rekapitulacije davne 2018. svojim prethodnim albumom ‘Desolation’, a novi album logičan je nastavak njihovog stilskog otklona prema progresivnom metalu u stilu Opetha ili Maidena, no u njemu i dalje zadržavaju tu jednu prepoznatljivu dozu žestine kojom su se i probili na scenu.

Novih šest stvari u 41 minutu glazbe skoro je indigokopija prošle ploče, ali niti slučajno to ne znači da je album predvidiv. Iako u eteru svega dvadesetak dana, album je već zaslužio nekoliko desetaka preslušavanja u kojima u uho vrlo brzo ulaze uvodna ‘Avernal Gate’ i odjavna ‘The Astral Road’, a od središnjice albuma valja posebno izdvojiti najdužu stvar, osamipominutnu ‘Shroud of Lethe’. Svima koje ovaj album obori s nogu toplo preporučam i njihove istomišljenike Pallbearer, Vokonis ili Monolord.

Drugo mjesto u 2021. i zaslužena srebrena medalja idu u Reading u državi Pennsylvania, malom gradiću u blizini Philadelphie koji je svoju najveću slavu doživio prije nekih četrdesetak godina kad je na par ljeta bio domaćin autoru ove kolumne. Rivers of Nihil, njihovi drugi najpoznatiji stanovnici, sviraju zanimljiv amalgam proga i tehničkog death metala, a kronološku koincidenciju sa Khemmisom dijele izdavanjem svojeg trećeg albuma ‘Where Owls Know My Name’ u 2018.

Zarazna mješavina žestokih gitara praćenih solo saksofonskim dionicama na prepad je osvojila scenu i katapultirala ih u prvu ligu metala. Njihov ovogodišnji četvrti studijski album ‘The Work’ za još jedan stupanj podiže raznu kvalitete, no ovaj put sa dosta manje saksofona, koji iako još uvijek prisutan većinu svojeg prostora prepušta gitarskim solažama. Na albumu se u nešto više od uru vremena izmjenjuju nježnije prog dionice na pjesmama ‘Episode’ i ‘Maybe One Day’ sa žestokim deathcore udarcima na ‘The Void from Which No Sound Escapes’ i ‘MORE?’, a također bi bilo nemarno zaboraviti odlične ‘Dreaming Black Clockwork’ i ‘Focus’. Za slične doživljaje možete se vratiti u bližu prošlost i preslušati grupe Fallujah, Ingested ili Between the Buried and Me.

A svečana, sjajna zlatna medalja ove godine dodjeljuje se fantastičnom punk albumu australske grupe Amyl and the Sniffers. Osim što imaju savršeno pankersko ime, album ‘Comfort To Me’ uvjerljivo je najbolji i najenergičniji punk album zadnjih desetak godina, ako ne i više.

Tek drugi album za pjevačicu Amy Taylor i njezinu glazbenu pratnju nastao je silom prilika za vrijeme jednog od najstrožih svjetskih pandemijskih lockdowna, kad se kvartet preselio u zajedničku kuću u Melbournu i tijekom više dugih australsko-zimskih mjeseci uglazbio nekoliko desetaka pjesama od kojih su izabrali trinaest najboljih i uokvirili ih u trideset četiri minute bespoštedne kinetičke energije. Fizički je nemoguće ovaj album odslušati od početka do kraja u sjedećem stavu, glazba vas jednostavno tjera da se ustanete i pokrenete se, a preporučljivo je prije početka iz okoliša ukloniti sve lomljive materijale, jer kad čujete ‘Security’, ‘Hertz’ ili ‘Maggot’ niti jedan zid u kući neće biti siguran. Jedina iole sporija pjesma ‘Knifey’ dolazi pri kraju albuma, ali to apsolutno ne znači da je ta stvar imalo lošija. Dapače, možda je i najzaraznija od svih. Kad jednog dana ova pandemija napokon i dođe do kraja, Amyl & The Sniffers moraju vam obavezno biti i na popisu grupa koje morate vidjeti uživo, pored ovakvog albuma teško da će ijedan posjetitelj odoljeti pozivu šutke i svježih masnica. A do tada, ubacite ova tri albuma u playlistu i sa osmijehom na licu dočekajte novu 2022.

Foto: AMYL – amylandthesniffers.com

Pročitajte još

Jack White je Bog

Petar Ipšić

Heavy metal gljiva

Ivan Jelčić

Urbano, samo urbano

Petar Ipšić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija