Aktualno

ŽIVOTNA BORBA DUBROVAČKOG BRANITELJA NIKŠE IVANKOVIĆA Sa Žarkovice je došla smrt, a s križa na Srđu život

Tog 6. prosinca 1991. proslavio bi još jedan imendan. Međutim, do veselja mu neće biti još dugo vremena. Nikša Ivanković, hrvatski branitelj Domovinskog rata tijekom tih prvih pet godina devedesetih 20. stoljeća prošao je većinu bojišta na jugu države. Najljući napad na njegov rodni grad ipak ga je zatekao doma, u Gružu pokraj Muškog đačkog doma gdje danas radi kao odgajatelj. Većina njegovih prijatelja i poznanika reći će o njemu kako je dobrodušan, radostan čovjek. No, proteklo je podosta nakon izvojevanja slobode i neovisnosti Republike Hrvatske, kako bi se tako uistinu osjećao. Naime, njemu kao i dobrom dijelu onih koji su bili spremni svoj život položiti na oltar Domovine, dijagnosticiran je PTSP te je za njega, reći će, prava borba započela tek nakon rata. Za DuList iznio je svoju priču.

Stanje bespomoćnosti

— Imali smo improvizirano sklonište u susjedovoj garaži. Inače su se Gružani u to doba najviše sklanjali u crkvi sv. Križa. Vladala je panika. Bio sam uglavnom okružen starijim ljudima i mogao sam dobro osjetiti njihov strah. Nije bilo dijela Grada na kojeg nisu padale granate i to uglavnom na civile. Najviše su, naravno, stradali naši branitelji na Srđu i u Sustjepanu, ali niti jedan dio Dubrovnika nije bio pošteđen. U tom trenutku nije mi palo na pamet da mi je imendan. Bili smo bespomoćni. Imali smo tek puške, a preko puta nas je stajala druga ili treća po veličini vojska u Europi. Postavljalo se pitanje što u takvom stanju možemo napraviti. Međutim, u njemu nismo ostali – prisjeća se Ivanković.

— Zato te dane pamtim kao one kad se u građanima Dubrovnika rodio prkos. Naš duh nije klonuo. Navečer tog 6. prosinca među nama je vladalo zajedništvo. Upućen je poziv preko Radio Dubrovnika da se pomogne gasiti požar u Gradu. Ne samo da su se ljudi na njega odazvali, nego ih je bilo toliko da im je rečeno da ne dolaze. Jednostavno smo se samoorganizirali i pomagali jedan drugome. Neću reći da sam ja hrabar čovjek, ali tada sam bio fokusiran na druge kako im donijeti vodu, kruh i lijekove. To me odvuklo od straha. Nisam imao vremena razmišljati hoće li Srđ pasti i hoću li poginuti. Dan poslije prošao sam Stradunom. Kao i mnogi Dubrovčani želio sam vidjeti Grad. To su bile apokaliptičke scene – sa suzama u očima priča.

— Dobro se sjećam kako nismo uopće govorili pa ni uobičajeno se pozdravili. Promatrali smo sliku opožarenog, razrušenog Grada bez riječi s tugom u srcu – dodaje isprekidanog glasa. ‘Napali su nas bez opravdanog razloga. Žele nas ubiti’ – misli su koje su se rojile u njegovoj glavi. U njemu je bilo bijesa i želje za osvetom, ali to ipak nije bio dominirajući osjećaj, priznaje. Srbe i Crnogorce, tvrdi, nije mrzio kao kolektiv. Bilo je pojedinaca koji su s njegovim suborcima dijelili prvu liniju bojišnice i u skloništima. No, teško je bilo pomiriti se sa svim što se dogodilo. Mnogo toga se ni ne sjeća. Sam Bog, ističe, dao mu je snage nakon svega krenuti dalje i obavljati zadaće koje su mu bile dodijeljene. Naime, u veljači 1992. ponovno se obu¬kao u uniformu.

— Kad je rat završio dijagnosticiran mi je PTSP. Prva karakteristika PTSP-a je da iznova proživljavate one posebno bolne trenutke koji su se dogodili. Druga je da ne želite ići na mjesta uz koja vas vežu neugodne uspomene, a treća je da u zaborav želite potisnuti sve što je bilo. Dugo vremena je tako bilo u mom srcu. Želio sam izbrisati taj dio života. Naravno, to je bilo nemoguće. Danas znam da se prekretnica u mom životu dogodila 1998. Nakon rata bio sam izgubljen. Počeo sam tražiti pomoć. Prvo u psihijatrice Nade John, a onda smo imali grupnu psihoterapiju koju je vodila Vesna Raguž Staničić. Noći su mi bile užasne. Budio sam se jer sam sve opet proživljavao. Tražio sam izlaz. Ušao sam i u transcendentalnu meditaciju – iznosi o svojoj borbi Ivanković.

Oprostiti, ali i zaboraviti

— Transcendentalna meditacija me uvela u okultno. Vrlo brzo sam počeo gatati. Bio sam čuvena gatara. Čitao sam knjige o pozitivnom razmišljanju Louise Hay. Susreo sam se i s tehnikom preporađanja. Ona kaže da svi naši problemi proistječu iz samog čina rođenja i mi se moramo vratiti u majčinu utrobu te se na taj način možemo riješiti stresa. Sve sam to probao, međutim nije bilo pomaka. Sve to vrijeme sam išao u crkvu jer sam i tamo tražio pomoć. Ponekad bi na misi bili tri bakice i ja. Jedanput kad sam ušao, vidio sam križ i iz mene je počelo izlaziti. Pitao sam se kako je Isus za kojeg su me učili da je Bog mogao dozvoliti ljudima da ga muče, razapnu i ubiju.

Što od Njega ja uopće mogu dobiti? To je bio trenutak kad je Isus posegnuo u moje srce i pomalo mi davao odgovore i mir – otkriva.

Živi, uskrsli Isus postao je rješenje njegovog problema. Upravo je ovo poruka njegovim suborcima koji i danas proživljavaju te paklene strahote. Križ kojeg je neprijatelj na Srđu srušio, Nikši Ivankoviću bio je spas. Ima tu simbolike, reći će. ‘Sa Žarkovice je dolazila smrt, a s križa na Srđu život’, podvlači. Naime, prva točka obrane, ona najvažnija, bilo je stražarsko mjesto pod križem. Osoba koja je ondje bila pomirila se sa životom. Znala je da ako krene napad, teško se može vratiti u zaklon tvrđave Imperijal, objašnjava. Međutim, bez obzira na tu opasnost, poručuje, čovjek se smrti ne boji. Ne bi volio da ga netko pogrešno shvati, on je, ističe tek jedan od stotina njih koji su branili svoj dom, ali:

— Rat napravi to da taj strah čovjek potisne sa strane. Međutim, nakon završetka bilo je jako teško. Dogodilo mi se da sam u studenom 1995. na prvoj liniji obrane ozlijedio nogu. Šest mjeseci sam se oporavljao i tada su buknula sjećanja. Te su noći bile ispunjene strahom, strepnjom i nervozom. Ja sam se zapravo smrti bojao 1996., 1997. i 1998. Danas s jedne strane imam mir. No, ratna truba na ovim prostorima nikad nije prestala svirati. Možda se ona nekad slabije čuje. Ovo je trusno područje i povijest nas uči da se rat ovdje događa svakih 30 godina. Možemo očekivati da će do njega sutra doći. Ne želim ga nikome, ali moramo biti pripremljeni – napominje naš sugovornik.

— Ovo govorim jer me je u kolovozu 1991. predsjednik Šahovskog kluba Matko Medo poslao u hotele Neptun i Jadran gdje su bile izbjeglice iz Mirkovaca. Prijatelj i ja organizirali smo turnire za te ljude i imali smo priliku čuti koliko je teško iseliti iz vlastitih kuća dok padaju granate. Imali smo jasan signal da se to vrlo vjerojatno nama može dogoditi, ali bit ću slobodan reći kako ni jedan građanin ovog grada nije vjerovao da bi netko mogao uništavati ovu ljepotu. Tako je i danas. Zato pričam sa svojim učenicima. Naša je obveza reći istinu, a ona je – ovaj su Grad napale srbo-crnogorske snage bez ikakvog razloga isključivo vođene mržnjom i željom da nas ne bude. No, to nije izgovor da ne oprostimo i ne zaboravimo – zaključuje Ivanković.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 1. prosinca 2021.

Pročitajte još

Vodovod savjetuje: Kako zaštititi vodomjere i instalacije od smrzavanja?

Dulist

DOJMOVI VJERNIKA NAKON REĐENJA ‘Prožimaju nas posebni osjećaji. Od biskupa očekujemo da nam bude pravi pastir’

Dulist

Danas se zaređuje novi dubrovački biskup mons. Roko Glasnović

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija