Jasno mi je da i ugostitelji trebaju imati odmor, no nikako mi nije jasno da taj dan, tu večer mi nismo imali mjesto za pojest nešto dostojno novaca koje ipak nismo našli na cesti.
Ja sam kuham svoJe samačke obroke i mislim da sam vješt u tome. Možda ne baš svaki dan, ali opcija isto jelo slijedećih nekoliko dana ili s ostatkom u smrzavanje garantira da ću imati što pojesti toplo ili bar podgrijano. U dane kad mi se ništa ne kuha postoje uvijek domaća jaja, koja à propos najlošije odradim, jer zbog straha od Salmonele kad ih pečem na oko izmrcvarim ih toliko da onaj srednji dio bude suh kao kod onih tvrdo kuhanih. To je nešto što mi je ostalo s fakulteta. Stvarno se sjećam tog predavanja gdje je profesor naglasio da se jaja na oko moraju ispeći s obje strane ako želiš uništiti Salmonelu. Još mi se jedno predavanje vratilo u sjećanju. U predavaonici kirurgije gdje je iznad dovratka netko mudar napisao citat bog te pita kojeg kirurga iz povijesti medicine, gdje se neka kirurška metoda, davno opsolentna, u rangu liječenja pijavicama, proglašavala ‘moderna’, što me uvijek neugodno podsjeća da vjerojatno masu ovog što danas mislimo da moderno radimo biti će budućim studentima na podsmijeh. Mi smo na tom predavanju suzdržavali smijeh, gušili se u suzama, ne zbog citata iznad vrata, već što je sirotom starom profesoru bala visila iz nosa, ni gore ni dole, a neugoda prijeći da ga ljudski netko upozori na to čega nije sam bio svijestan. Trajalo je to tako dugo dok se mladi njegov asistent nije ustao i došapnuo mu ono što smo svi mislili da treba. To kad nešto reći ili rađe prešutjeti još ni danas mi nije baš skroz jasno. Nakon što smo pošteno pokisnuli, jer smo odlučili iz bolnice preko Lapada, Gruža, Pila, do iza grada prema uspinjači, pa preko Ploča iskušati sreću u nekolicini restorana u kojima obično jedemo, a naišli smo na zatvorena vrata i natpise na njima o obustavi rada, Saša smo i ja u potrazi za mjestom gdje bi mogli pojesti uranjenu rođendansku večeru i popiti čašu vina završili na Stradunu. Već kad smo bili na putu da odustanemo zgrabio nas je tamo agilni podvođač, skoro kao vještica izgladnjele i promrzle Ivicu i Maricu, i uveo nas u pokrajnju uličicu do restorana, kako je rekao jednog kojeg grad subvencionira da bude otvoren izvan sezone (zadnja trećina siječnja), što ne bih volio da je istina. Tvrdio je da ima friške ribe, orade i brancine, za koje sam odmah složio sliku da dolaze vjerojatno iz ribogojilišta na mojem otoku, pa mi se učinilo da nemam razloga da mu ne vjerujem. Kad smo ušli u taj mali, topli prostor, nazovimo ga bistro, ugodno izloženih vinskih boca, nepretenciozno namješten, i još k tome s gostima (za jednim stolom sjedile su dvije mlađe žene koje su govorile jezik istočne Europe, a drugim ljevoruki stariji muškarac koji je razgovarao s konobaricom na engleskom i tražio da mu zamota ostatak rižota), povisio mi se barometar raspoloženja, do trenutka kad sam shvatio da te mlade žene jedu desert koji je ozbiljno ličio i vjerojatno bio rolada iz samoposluživanja, umijetni spužvasti biskvit, narezan na tanke šnite i posipan čokoladom u prahu za dekoraciju, nešto što sam posljednji put jeo u vojsci.
Pomislio sam da se treba okrenuti, no naći pristojan način bilo je nemoguće. Pogled na kartu, i nelagoda zbog tog deserta, implicirali su da ne treba naručivati išta što nije u komadu, pa smo se oboje odlučili za filet brancina sa širokim rezancima s povrćem, bez predjela, i naručili čašu bijelog vina. Dakle: prešutio bih da su tagliatelle bile umjesto u povrću u kupovnom umaku na bazi vrhnja; da je filet bio ozbiljno upitne kvalitete (ako je i uopće bio brancin, nisam ekspert), da su za dekoraciju na tanjuru bile dvije kapi kečapa kojem tu nije bilo mjesto; da je ono što stvarno moraš biti maher zeznuti, a to da bijelo vino doneseš na temperaturi kao da je stajalo kraj gril tave na kojoj se pekla riba i u čaši sa seoskih svadbi; da je kruh bio dan star no dobro je legao uz to toplo vino, sve to bih premučao kao što jesmo, zahvalili, platili za takvu hranu i vino bezobraznu cijenu, bez napojnice, no jedna stvar me boli zbog čega brišem balu koja visi ovom gradu iz nosa. A to mi je Saša ukazala. Znaš li ti ovog tipa koji nas je dovukao u restoran? To je onaj koji je kad smo ljetos prolazili Stradunom i kad sam mu odgovorila da smo upravo s pizze prokomentirao: ‘To su ti turisti, jedu pizzu u Dubrovniku!’. Ja nisam jebeni turist, nije niti ona jer dolazi raditi u Dubrovnik, ali čak i da jesmo od kuda mu pravo? Kako sam glup! Sjećam se da me tada čak i kao žalac ubo taj njegov komentar, jer nije da si mi ne možemo priuštiti i neki obrok dostojniji ovog podneblja, ali neki nevjerojatni mehanizam nekoliko mjeseci kasnije doveo nas je do tog ‘reprezentativnog, što svaki turist treba iskušati’, i razotkrio kako funkcionira zlo i laž, vrhunski bezobrazluk i nekultura. Ne mogu niti prokazati o kojem se mjestu radi, jer sam na izlasku shvatio da bistro nema ime. Nema niti slučaja. I prezimit će, a na ljeto sve ispočetka. Jasno mi je da i ugostitelji trebaju imati odmor, no nikako mi nije jasno da taj dan, tu večer mi nismo imali mjesto za pojest nešto dostojno novaca koje ipak nismo našli na cesti. I mi smo u konačnici pružatelji nekih usluga. Lijepo ću naučiti njemački i od studenog do tamo negdje svibnja zatvoriti ambulantu, otići u Austriju raditi kao doktor, a vikendom ću na skijanje. Ili možda bolje, doći ću u Dubrovnik kuhati građanima. Pa valjda je ostao još netko živ u ovom gradu tko bi pojeo nešto toplo, na žlicu. Onako po domaći, bez kerefeka.
Iskreno i od srca.