Aktualno

VLATKA MARETIĆ Važno je pričati o emocijama kako bi ih dijete znalo izraziti i kontrolirati

Prije četiri mjeseca iz Splita je u Dubrovnik, na Odjel pedijatrije Opće bolnice Dubrovnik stigla mlada liječnica Vlatka Maretić. U dubrovačkoj bolnici odrađuje specijalizaciju, koju je dobila godinu dana nakon što je završila Medicinski fakultet u Splitu. Radila je kratko u ordinaciji obiteljske medicine, nakon čega se javila na natječaj za specijalizaciju iz pedijatrije, koju je oduvijek željela. O poslu i životu u Dubrovniku porazgovarali smo s ovom mladom specijalizanticom.

Kako ste se odlučili na specijalizaciju u Dubrovniku i je li Vam to bio prvi izbor?
Završila sam fakultet prije godinu dana te sam potom kratko radila u ordinaciji obiteljske medicine. Oduvijek sam znala da želim pedijatriju zbog čega sam se i javila na natječaj kojega je raspisala Opća bolnica Dubrovnik, bez nekih velikih očekivanja. I dobila sam specijalizaciju.

Čeka li se inače dugo na specijalizaciju?
Inače kolege duže čekaju, ja sam stvarno imala sreću. Nisam se nadala da ću je tako brzo dobiti. No, u zadnje se vrijeme općenito manje čeka jer se raspisuje dosta natječaja.

Jeste li razmišljali o odlasku u inozemstvo? Dosta se mladih hrvatskih liječnika odlučuje na takav korak.
Radi edukacije svakako kako bih nešto naučila i to implementirala u svoj rad, ali ne bih ostajala. Vratila bih se u Hrvatsku.

Koje su po Vama prednosti ili specijalizacije u dubrovačkoj bolnici?
Prednost je što je riječ o maloj bolnici. Atmosfera je kod nas na odjelu i više nego ugodna. Kolegica Marija Obad Tomić i ja smo zajedno primljene i od prvog se dana osjećamo dobrodošle. Svi su jedva čekali da se pridružimo timu Odjela za pedijatriju. Svi nam uvijek pomažu, žele nam pokazati i naučiti nas. Jedna od mana jest svakako činjenica što smo izdvojeni, odnosno najudaljenija smo bolnica u Hrvatskoj od prve kliničke bolnice. Zbog toga su znanja i vještine s kojima trebamo raspolagati dosta zahtjevnija te je dosta izazovno ovdje raditi. Ali, uspijeva se.

Rekli ste da ste oduvijek željeli pedijatriju. Zašto baš pedijatrija?
Zato što u radu s djecom vidite koliko su to preiskrena bića. Svakim danom nas iznenade koliko shvaćaju. Treba im samo lijepo pristupiti i budu jako suradljivi, koliko god nam se nekad možda čini da nisu i da je to teško postići.

U Hrvatskoj imamo kronični nedostatak pedijatara, koji su po Vama razlozi doveli do toga?
Ne mogu reći iz osobnog iskustva, ali starije kolege kažu mi da se neko vrijeme nisu raspisivale specijalizacije, što se danas popravilo. Više je natječaja, no školovanje je dugotrajan proces. Specijalizacija traje pet godina, s tim da četiri godine morate odraditi na klinici, a potom su tu još tri godine subspecijalizacije pa sve skupa potraje. Nama se u ovoj godini vraćaju tri specijalizantice čemu se baš veselimo jer ćemo imati pojačanje.

Dr. Marija Radonić, šefica ‘Pedijatrije’ je nedavno za DuList istaknula kako je pandemija dodatno potencirala stare probleme, a to je prije svega nedostatak osoblja. Kako to sve funkcionira s puno posla, a malo ljudi?
Na našem je Odjelu dosta zahtjevno. Starije kolege i medicinske sestre su jako preopterećeni već duže vrijeme, a pandemija je još više potencirala te probleme zato što imamo nova radilišta. Ti se problemi najviše odražavaju na našem hitnom prijemu. Ukupno imamo tri radilišta, za djecu s COVID-om ili onom djecom koja su imala potvrđeni kontakt s tim virusom, ambulantu za febrilne bolesnike te ambulantu za sve ostale. Dosta smo ‘razbacani’ na ta tri dijela odjela. Posebno je teško vikendom i neradnim danima, kada ne rade ambulante primarne zdravstvene zaštite tako da u našoj hitnoj ambulanti, u kojoj najviše rade specijalizanti, bude i do 50 pregleda, što je jako zahtjevno.

Dogodi li se u nekim slučajevima da roditelji dolaze i kad stanje baš i nije hitno?
Ima i toga, ali mi svako to dijete pregledamo. I to što je roditelj zabrinut, nama je razlog da dijete pregledamo, ali nekad bismo samo apelirali na strpljenje jer je često velika gužva. Naravno da želimo da su svi što prije pregledani i da što manje čekaju, ali se svakom tom djetetu želimo posvetiti dovoljno kako nam ne bi ništa promaknulo. Svakom djetetu jednako pristupamo i pokušavamo pomoći.

Koji su po Vama danas najveći izazovi s kojima se pedijatri susreću?
To su svakako bolesti novog morbiditeta. Jako je važno prilagoditi im se. Sve više imamo među djecom kroničnih bolesnika i oni u svom liječenju zahtijevaju multidisciplinarni tim. Tu su i poremećaji u ponašanju, poremećaji socijalne prilagodbe, pretilost kod djece. Sve su to bolesti novog doba. Posebna kategorija su rijetke bolesti o kojima se sve više priča i zna. Kod rijetkih bolesti potreban je multidisciplinarni tim koji bi se brinuo o takvoj djeci i to nadilazi vremena kad su pedijatri sve sami rješavali. Iz tih je pak vremena ostao holistički pristup djetetu. Mi bolesno dijete gledamo u potpunosti kao cjelinu.

Naš je zdravstveni sustav posložen tako da dijete između sedme i desete godine života, zbog preopterećenosti pedijatara, prelazi kod liječnika obiteljske medicine. Postoje razmišljanja kako bi djecu pedijatri ipak trebali voditi sve do 18. godine, kakvo je Vaše mišljenje?
U bolnici se na Odjelu pedijatrije djeca pregledavaju do 18. godine, no ne i u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Postoje možda određeni problemi kod kroničnih bolesnika koji se nađu u svojevrsnoj ‘rupi’ kod tog prijelaza k obiteljskom liječniku. No, i pedijatri na primarnoj razini i liječnici obiteljske medicine su preopterećeni. I sami liječnici obiteljske medicine imaju puno pacijenata te puno starijih pacijenata s kroničnim bolestima pa to možda i nije neko najsretnije rješenje.

Koliko je pedijatrima otežavajući faktor u radu činjenica da su danas roditeljima na Internetu dostupne razne informacije pa ponekad sami postavljaju dijagnoze? Kako tome doskočiti?
Ne bih rekla da je to problem. Internet je prepun informacija, jako moćno sredstvo koje nam pomaže, ali je problem što nije uvijek jasno tko iza informacija stoji. Roditelji bi trebali biti svjesni toga i informacije selektirati te ih uzeti ‘sa zrnom soli’. Primjerice, često se dogodi da roditelji djece s rijetkim bolestima imaju više informacija i znanja o toj djetetovoj bolesti nego mi specijalizanti. Mi smo tu samo prva stepenica, a specijalisti donose važne odluke.

Olakšava li Vam to onda ili otežava posao?
Kako kad, ovisi o situaciji.

Spomenuli ste pretilost kod djece koja je jedan od najvećih javnozdravstvenih problema. Što biste savjetovali roditeljima, kako je spriječiti i ‘izliječiti’?
Nema tu velike filozofije. Treba promijeniti djetetovu prehranu na način da se jede više sezonskog voća i povrća, cjelovitih žitarica te da se manje konzumiraju slatkiši i gazirani napitci. Važan je svakako doručak kojega ne treba preskakati, a osim zdravih prehrambenih navika, djecu treba poticati i na tjelovježbu. Ovdje bih spomenula projekt ‘Rođeni za čitanje’ kojega vodi naša šefica dr. Marija Radonić još od 2008. Djetetu se, naime, na kraju pregleda pokloni slikovnica, što me je ugodno iznenadilo jer je nekako postojala praksa da se djetetu da bombon, odnosno neki slatkiš. U Dubrovniku je to slikovnica, puno bolja opcija od slatkiša. Moram spomenuti i kako sada radimo na tome da projekt postane i nacionalni, jer se djecu na ovaj način potiče da zavole čitati te da odgovore na sva svoja pitanja mogu pronaći upravo u knjigama. To je predivna stvar.

Djeca se sve ranije zbog suvremenog načina života odvajaju od roditelja, kako to utječe na njihov emocionalni razvoj, ali i na njihovo zdravlje u odrasloj dobi?
Roditeljima je danas teško uskladiti roditeljstvo i zahtjeve koje nosi svakodnevni život i posao izvan kuće. Djeca zahtijevaju strpljenje, traže da se roditelj prilagodi njihovom tempu koji je sporiji nego užurbani ritam kojim se danas živi. Tu je jako važno da se u obitelji priča o emocijama, jer će dijete koje je odraslo u takvoj obitelji znati svoje emocije izraziti i kontrolirati, kako u dječjoj dobi tako i kad odraste.

Dolazite iz Splita, kako ste se naviknuli na Dubrovnik?
Split i Dubrovnik su dosta slični po načinu života. Ne živi se previše užurbano, ljudi su prijateljski raspoloženi. Baš sam zadovoljna, naišla sam na odlične kolege. Na Odjelu imamo vrijedne mlade ljude, svi jedni dugima pomažu i uskaču, podrška smo jedni drugima. Susjedi, prijatelji, ma sa svime sam zadovoljna.

Planirate li ostati ovdje?
Svakako, da. Nakon što godinu dana provedem u OB Dubrovnik imam još odraditi četiri godine na klinici u Splitu. Rad ovdje nas priprema za rad na klinici, gdje imamo jednu drukčiju vrstu rada. Drago mi je što ćemo vidjeti oba načina rada. Nakon toga se vraćam u Dubrovnik.

Je li to obveza iz specijalizacije?
Obveza jest, ali i moja želja.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 14. srpnja 2021.

Pročitajte još

Radionice za odgajatelje koji u izazovnim vremenima brinu o djeci ranog i predškolskog uzrasta

Dulist

ŠTO SE KRIJE IZA MISTERIOZNOG NESTANKA HARISA METHADŽOVIĆA? Majku je izgubio kao dječak, bolest ga je odvela u ovisnost. Svaki trag gubi mu se 2018.

Leona Rašica

Osnovana inicijativa TUP – urbana četvrt, zatražili sastanak s gradonačelnikom

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija