VIĐENJE ODRŽIVOG TURIZMA ANDRA VLAHUŠIĆA Kako u pet točaka ovogodišnje dvomjesečne rezultate pretočiti u sezonu od 8 mjeseci

Dok turistički djelatnici sra­mežljivo, unutar svojih zatvorenih sustava, lamentiraju o tome kako zadr­žati ovogodišnje dvomjesečne turi­stičke rezultate te ih proširiti na veći dio godine, bivši dubrovački gradona­čelnik Andro Vlahušić, o tome je spre­mno, u nekoliko navrata, progovorio na društvenim mrežama.
Stoga smo ga kontaktirali kako bi zaokružio cjelinu i dao svoje viđenje održivog turizma grada Dubrovnika.
— Nakon dvije turističke sezone obi­lježene pandemijom koronavirusa, postavlja se ozbiljno pitanje. Što je to održivi turizam Dubrovnika? Svjedo­čimo prirodnom eksperimentu, koji je cijeli svijet prisilio na neuobičajena ponašanja. Smanjio društvene kon­takte, onemogućio putovanja, a turi­zam kao gospodarsku granu najviše pogodio. Prema svim znanstvenim saznanjima, iduća godina trebala bi značiti puni povratak na normalno, što uključuje i slobodu putovanja avio­nima, brodovima, cestovnim vozilima.
Održivi turizam po svojoj definiciji optimalno koristi prirodne resurse uz očuvanje ekoloških procesa, poštuje društvene vrijednosti zajednice, čuva kulturnu baštinu i tradicionalne vri­jednosti uz međukulturno razumije­vanje i toleranciju. Donosi gospodar­ski razvitak i ublažavanje siromaštva, povećava kvalitetu života domicilnog stanovništva, uz trajni društveni dopri­nos lokalnoj zajednici.
Turizam danas u Dubrovniku pred­stavlja glavnu gospodarsku granu, odgovornu za oko 70 posto bruto društvenoga proizvoda grada. U dvije godine pandemije, vremenu smanjene turističke djelatnosti za više od dvije trećine, nismo održali nijednu ozbiljnu raspravu na temu: Ima li Dubrovnik alternativne djelatnosti turizmu, a kamoli makar jednu proveli u djelo. Dubrovačka gospodarska i socijalna dilema znači: Turizam, javna uprava ili iseljavanje? Turistički resursi kojima Dubrovnik raspolaže nemjerljivi su. Povijesna jez­gra, obrazovano stanovništvo, očuvan prirodni okoliš, neograničena količina pitke vode, moderna zračna luka. Naj­prepoznatljiviji hrvatski brend, jedno od pedeset svjetskih turističkih desti­nacija koju treba posjetiti za života.

Postelja više nego stanovnika
Dvanaest tisuća ležajeva u hotelima pretežito visoke kategorije, dvade­set jednu tisuću ležajeva u privatnom smještaju, sedam i po tisuća ležajeva u nekomercijalnom smještaju te pet i pol tisuća ležajeva u kampovima te ostalim vidovima smještaja. Ukupno 46 000 ležajeva u gradu koji ima 43 000 stanovnika.
Turizam je najvažnija gospodarska grana vodeće svjetske industrije, Indu­strije slobodnoga vremena. Novoga svijeta u kome brojne države i tvrtke uvode četverodnevno radno vrijeme, u kome je rad od kuće postao standard pogotovo za dobro plaćena radna mje­sta. U kome se briše razlika između rada, odmora i putovanja. I tek smo na početku vremena u kome će naj­veći izazov biti: Kamo putovati, a ne gdje raditi?
Gledajući svijet putovanja dubro­vačkim očima, ne možemo vjerovati da je prosječna cijena povratne avion­ske karte Ryanairom, najvećim europ­skim prijevoznikom u 2020. godini na svim linijama unutar Europe iznosila 76 eura ili 570 kuna, a povratna karta Dubrovnik – New York 600 eura ili 4 500 kuna. Turist iz svake europske metropole do Dubrovnika dođe jefti­nije nego što stanovnik Dubrovnika plati kartu do Zagreba. Dubrovnik ima svjetski brend, postelja više nego sta­novnika, a građani svijeta imaju sve više slobodnoga vremena i povoljnijih mogućnosti za putovanje. Budućnost turizma je zagarantirana, čemu svje­doče i ovogodišnji hrvatski, ali i dubro­vački rezultati.
Kako se turizam ne bi odvijao sam po sebi, a rezultati ma kakvi bili pro­glašavali spektakularnim, potrebno je odrediti ciljeve održivoga turizma, s konkretnim brojkama i projek­tima. Navodim nekoliko cjelina koje trebamo odrediti: nosivi kapaci­tet destinacije, promet i društvena odgovornost turizma.
Nosivi kapacitet Dubrovnika
Dubrovnik treba odrediti sljedeće nosive kapacitete koji su održivi: 8 000 posjetitelja maksimalno u povi­jesnoj jezgri, 30 000 kao maksimalni broj noćenja dnevno, 5 milijuna noće­nja godišnje, 3 000 minimalnih noće­nja zimi, dnevni posjetitelji – fleksibi­lan broj.
Još nakon potresa 1979. godine utvr­dio se maksimalni sigurnosni kapacitet od osam tisuća osoba u istom trenutku koji borave u povijesnoj jezgri. Brojku je UNESCO prihvatio temeljem svojih analiza sličnih svjetskih gradova. Prije šest godina ugrađeni su brojači posjeti­telja na svim ulazima i izlazima u povi­jesnu jezgru. Prvi smo svjetski grad s tako kvalitetnom, ažurnom i javnom objavom broja posjetitelja unutar povi­jesne jezgre. Ovogodišnja sezona poka­zuje brojeve dnevnih posjetitelja od 4 – 7 000, s punom popunjenošću ugosti­teljskih objekata te smanjenom popu­njenosti kulturnih atrakcija.
Grad treba uvesti i brojače posjetite­lja na gradske zidine i muzeje, uvesti naručivanje i kupovinu Ducarda i ula­znica za zidine i muzeje. Aplikaciju za kupovinu karata upariti s aplikacijom koja broji posjetitelje te donijeti plan prioritetnoga ulaska samo u dva slu­čaju, kada je broj posjetitelja veći od 6 000 te kada prelazi maksimalni broj od 8 000. Ulazak u povijesnu jezgru u ostalo vrijeme je apsolutno slobodan. Upravljanje posjetiteljima vrši se na pametan način, obavijestima, naruči­vanjem, politikom cijena, a bez rampi i zabrana.
Dubrovnik treba uvesti maksimalni smještajni kapacitet turista od tride­set tisuća dnevno. Ova brojka se donosi iz marketinško propagandnih razloga kao trajno opredjeljenje grada prema kvalitetnom, luksuznom i održivom turizmu. Dosadašnji maksimalni broj noćenja bio je tijekom kolovoza 2019. godine i iznosio je 28 000 u jednome danu. Iako smo tada na papiru imali 46 000 ležajeva, u gradu je popunje­nost raspoloživih kapaciteta bila sto­postotna. Nije se mogla pronaći soba ni u jednom obliku smještaja. Idućih godina broj postelja u hotelima može narasti sa sadašnjih 12 000 na 14 000, što bi bilo poželjno. Novi Belvedere, jedan ili dva hotela na Babinu kuku, nova Uvala, Orašac, sve po planskim dokumentima Dubrovniku će donijeti novu kvalitetu, a neće povećati gužve u gradu.
Privatni smještaj također će rasti postupno, jer su skoro svi raspoloživi kapaciteti u pretpandemijskoj godini bili popunjeni. Sa sadašnjih 21 tisuću ležaja u privatnom smještaju, broj će sljedećih godina narasti do 25 000. Ozbiljnije povećanje privatnog smje­štaja moguće je prelaskom sadašnjeg nekomercijalnoga smještaja, koje vla­snici koriste za sebe i svoje prijatelje, kapaciteta od 7 500 ležajeva u klasični privatni smještaj. Autokampovi na užem gradskome području ne smiju biti dozvoljeni, a postojeći na Babinu kuku izmjenama i dopunama GUP-a i UPU-a Babin kuk prenamijeniti u hotel i zelene i sportske sadržaje potrebne građanima i turistima.
Ograničavajući faktor rasta novih kapaciteta, osim izgradnje novih gra­đevina, je i povećanje kvalitete smje­štaja, kako u hotelima tako i u privat­nom smještaju. Dubrovnik treba težiti kvalitetnom i luksuznom turizmu, što donosi veću kvadraturu soba i apar­tmana te sukladno tome i manji broj ležajeva. Za prekoračenje brojke od tri­deset tisuća noćenja, nisu predviđene nikakve zabrane i kazne. Nema otkazi­vanja rezervacija, ni zabrane dolazaka u Dubrovnik. Grad svojim politikama prvenstveno poreznim, stimulira ili destimulira razvoj smještajnih kapa­citeta. Boravišna pristojba, paušali, komunalne naknade, porezi na viken­dice mogu rastu kada brojka prelazi maksimalni dnevni kapacitet.
Pet milijuna noćenja proizlazi iz maksimalnoga dnevnoga kapaciteta, koji tijekom kolovoza i srpnja iznosi oko devetsto tisuća noćenja mjesečno. Grad treba proglasiti trajanje pune turističke sezone u vremenu od 15. ožujka do 15. studenoga, kroz osam mjeseci te zimske sezone u trajanju od četiri mjeseca od polovine studenoga do polovine ožujka. Prema TOMAS istraživanju iz 2018. godine prosječna dnevna potrošnja smještajnih gostiju iznosila je 170 eura i grad je na 4,4 mili­juna noćenja zaradio osamsto milijuna eura. S obzirom na inflaciju i pove­ćanje cijena, te skoro uvođenje eura, prosječna dnevna potrošnja već iduće godine bit će 200 eura bez troškova pri­jevoza. Milijarda eura godišnje potroš­nje ozbiljna je brojka u europskim, a ne samo hrvatskim okolnostima.
Tri tisuće noćenja tijekom zimske sezone je najmanji broj gostiju potreb­nih gradu kako bi bio cjelogodišnja turistička destinacija. Za ostvarenje zimskih ciljeva napravljen je Zimski festival, koji počinje polovicom stude­noga i traje dva mjeseca do polovice siječnja. Festival je potrebno interna­cionalizirati i ojačati, kao i proslavu Svetoga Vlaha, Maškare i Uskrsna događanja. Za vrijeme Korizme, koja je najvećim dijelom tijekom zime, napra­viti novi Festival duhovnosti, zdravlja i ljepote kako bi četiri zimska mjeseca bila ispunjena svakodnevnim zanimljivim događanjima. Zaradom od pune sezone treba financirati zimska doga­đanja, ostvariti cilj od minimalno tri tisuće turista dnevno te pola milijuna noćenja kroz zimske mjesece. ­
Promet
Svi svjetski gradovi ubrzano zabra­njuju promet svim vrstama vozila na svome području, u korist pješačenja i korištenja javnoga prijevoza, metroa i autobusa. Gradovi su prestali plani­rati nove prometnice prema središtima, kao i garaže i parkinge u centru. Tran­zitni promet kroz gradove potpuno je izbačen ili se izbacuje. Nova ekološka svijest osobna vozila smatra najve­ćim zagađivačem, što rezultira i brzim gradskim odlukama koje gradove pre­tvaraju u pješačke zone namijenjene građanima i turistima. Dubrovnik ne prati svjetske trendove, dapače, ponaša se suprotno europskim pravilima. Brza cesta kroz Rijeku dubrovačku i padi­nama Srđa, besplatne vinjete za dovo­ženje gostiju na Pile turističkim auto­busima, čak i za neplatiše, besplatno dovoženje gostiju autobusima do donje postaje žičare, planiranje samo­stalne velike garaže na gradskome zemljištu u poslovnom središtu, prije­voz kruzerskih putnika odmah ispod broda do Pila samo su neki od primjera koji su suprotni ekološki osviještenim gradovima.
Dubrovnik zato treba učiniti slje­deće. Proglasiti pješačku zonu od Ili­jine glavice do Belvedera i Vile Čingrija. Od Pila do kruzerskoga pristaništa u Gružu, napraviti široki pješački kori­dor, kao nastavak Straduna. Udaljenost od tri kilometra, bez ijednoga skalina prijeđe se za četrdeset minuta, s noge na nogu. Upozna Gruž i Pile, prošeta uz more duljinu od deset kruzera.
Uvesti brojanje prometa vozila na jedina dva ulaza u grad, Ilijinu glavicu i Sustjepan te temeljem analiza doni­jeti odluke i preporuke za prometova­nje vozila užim gradskim područjem. Stanovnike susjednih općina treti­rati slično kao Dubrovčane. Tranzitni promet prema Crnoj Gori i Albaniji potpuno preusmjeriti pravcem Osoj­nik – Ivanica – Crna Gora, ne čeka­jući izgradnju autoceste do Osojnika, kojom bi tranzit potpuno zaobilazio Dubrovnik.
Ova četiri prijedloga ne zahtijevaju velike investicije. Dovoljne su odluke Grada koju nadležna županijska i državna tijela trebaju prihvatiti i revi­dirati svoje planove cestovne izgradnje na širem području grada Dubrovnika. Ceste već postoje, potrebne su samo hrabre odluke. Tuneli će se izgraditi europskim novcem, ako prikažemo Dubrovnik kao ekološki i pametni grad, koji čuva okoliš, štiti svjetsko dobro UNESCO-a te unapređuje zdravlje gra­đana i turista.
Društvena odgovornost dubrovač­kog turizma
Zapošljavanje, stanovanje, potpora civilnome društvu te cjenovna poli­tika koja uvažava i potrebe lokalnoga stanovništva dio su projekta održivoga turizma. S pozicije građana Dubrov­nika daleko najvažnija.
Zapošljavanje
Održivi turizam uključuje prioritetno zapošljavanje stanovnika Dubrovnika i susjednih općina, koji čine desti­naciju Dubrovnik u turističkim tvrt­kama i obrtima. Najveći su profesio­nalci, poznaju običaje i povijest grada, dobro obrazovani i konačno jeftiniji za poslodavce od radnika sa strane. Održivi turizam podrazumijeva da nema nezaposlenih građana Dubrov­nika osposobljenih za rad u turizmu. Podrazumijeva da su svi u stalnome radnome odnosu nakon probnoga rada, s obzirom na cjelogodišnju turi­stičku aktivnost. Kada su zaposleni svi građani, koji žele raditi u turizmu, a sukladno svome obrazovanju i zala­ganju, moguće je dovoditi radnu snagu van dubrovačke destinacije.
Stanovanje
Turistički sektor koji ostvaruje pet milijuna noćenja i direktnu potrošnju od milijarde eura godišnje treba dije­lom svoje dobiti sudjelovati u rješava­nju stambenoga pitanja svojih zapo­slenika, a posebno stanovnika grada Dubrovnika. Apsolutno je neprihvat­ljiva praksa kojom se sezoncima pla­ćaju troškovi smještaja, a domaćim se ljudima ne omogućuje isti mjesečni iznos za subvenciju podstanarstva ili suplaćanje rate stambenoga kredita. Ne tražimo stambenu politiku koju su imala turistička poduzeća u druš­tvenome vlasništvu, koja su paralelno gradila hotele i stanove u Lapadu, Mokošici i Gružu za svoje zaposlenike. Održivi turizam uključuje i društvenu odgovornost za potrebe svojih zapo­slenika, prvenstveno stanovanje. Ne može se sedam godina plaćati podsta­narstvo, a nakon toga reći zaposleni­cima: prijavite obitelj i djecu te tražite da vam grad Dubrovnik dodijeli stan za 1350 eura po kvadratu. Cijeni upola manjoj nego ga je grad kupio.
Cijene
Turizam je tržišno gospodarstvo, gdje se cijene usluga reguliraju mode­lom ponude i potražnje. Cijene smje­štaja, ugostiteljskih usluga, zabave kao i roba u trgovinama određuju se sukladno potražnji samih potrošača. U Dubrovniku tijekom dobroga dijela sezone, broj turista se približava broju domaćega stanovništva. Kupovna moć stanovnika Dubrovnika podjednaka je hrvatskim primanjima za većinu zaposlenika pa i onih u turizmu, osim vlasnika.
Gosti koji dolaze u Dubrovnik na prvome mjestu Britanci, Amerikanci, Skandinavci, Francuzi, Nijemci su bogatiji stanovnici vlastitih zemalja. Istraživanje TOMAS pokazalo je da više od polovice turista ima mjesečni pri­hod po kućanstvu veći od 4 000 eura ili trideset tisuća kuna, a njih 17 posto ima veći mjesečni prihod od 7 000 eura ili pedeset tisuća kuna mjesečno. Za većinu turista Dubrovnik nije skupa destinacija. Najbolje se to vidi i ove sezone kada su svi najluksuzniji i naj­skuplji sadržaji popunjeni, a za najsku­plji gradski restoran lista čekanja veća je od dvjesto osoba svakodnevno.
Možda zadovoljimo sve elemente održivoga turizma. Nemamo gužvu u povijesnoj jezgri, nema gužvi na pro­metnicama, ni plažama. Nema nezapo­slenih djelatnika u turizmu, niti krat­kotrajnih ugovora o radu. Naizgled idealna situacija. Samo građani Dubrovnika, nakon posla ne izlaze iz svojih stanova, ne odlaze u povijesnu jezgru, svoj Grad, a niti u ostale dije­love grada. Sa strahom da ih netko ne pozove na piće, a kamoli na večeru, koju trebaju sami platiti.
Zatvoreni u svoja četiri zida, nestr­pljivo čekaju polovicu studenoga i Kućice na Stradunu, s jeftinim koba­sicama, kuhanim vinom ili pivom. Besplatnim koncertima i javnim pri­jevozom – zaključio je Andro Vlahušić.

Objavljeno u tiskanom izdanju 22. rujna 2021. godine.