Rijetko koji narod na svijetu ima razvijen poriv gušenja svih nacionalnih osjećaja i državnih interesa, temeljenih na realnim činjenicama. Nedostatak nacionalnog ponosa je nacionalna hrvatska bolest
– piše na početku priopćenja za javnost Udruge Pelješki most, koje potpisuje glavni odbor u sasavu Dr. sc. Vinicije Lupis, dr. sc. Mirna Batistić i prof. dr. sc. Nenad Jasprica.
– Ako pozornije pročitamo Ustav Republike Hrvatske i njegovu preambulu čiji početak doslovno glasi:» Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:
– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;
– u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;
– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;
– u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.;
– u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda (…)», ostajemo zatečeni.
U preambuli Ustava nema nigdje spomena međunarodno priznate hrvatske države u trajanju od gotvo pet stoljeća – Dubrovačke Republike. Pitamo se – tko je tomu kriv? Da li su to isti oni pravni savjetnici koji su pokojnom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu podmetnuli izdajnički akt na parafiranje? Pitamo se kako nitko nije reagirao na taj propust. Logičnim se nameće činjenica o presizanju Srpske akademije nauka i umetnosti na baštinu Dubrovnika, i o mlakim istupima hrvatske diplomacije po tom pitanju.
Kada se sve ovo isčita previše je činjenica kako postoji određena politička tajna struja koja hrvatski jug želi odvojiti od matične zemlje, a sada polagano uz fizičku separaciju treba nastaviti plan iz 1991. stvaranja posebnog otvorenog grada Dubrovnika, europskog Hong Konga za tko zna čije prljave interese.
Pokušali smo već javnost upoznati o propustima vlasti kako nitko nije progovorio o sporu Općine Dubrovnik početkom osamdesetih godina XX. st. sa Bosnom i Hercegovinom i izgradnji kanalizacije Neum – Mljetski kanal te o donošenju akata Specijalnog rezervata u moru „Malostonski zaljev“ iz 1983. Zanimljivo je kako su akteri ondašnjih i sadašnjih rješavanja granica ponajčešće bili članovi UDBE i KOS-a, a ta činjenica narodu treba biti jasno navedena. Također, tek smo nedavno, nakon dugog prozivanja, čuli glas iz Hidrografskog instituta u Splitu (Slobodna Dalmacija, 11.08.2012.) i saznali da su razgraničenje na moru ucrtali po nalogu, a na temelju potpisanog spornog dokumenta podmetnutog predsjedniku Tuđmanu 1999. Dakle, granice su ucrtane iza potpisivanja, a ne prije kako je to u nekim dnevnim novinama prikazivano u cilju stjecanja dojma da su granice ucrtane prema stvarnom stanju i povijesnom slijedu. Ovaj slučaj pokazuje da bi bilo potrebno da se u Hrvatskoj provede lustracija kao u većini zemalja koje su nedavno pristupale EU. Tada bi se donekle uklonile štete cijelih dinastija “takozvanih stručnjaka” koji su zasjeli na katedre, ravnateljska mjesta instituta i uprava na temelju nevidljivih hijerarhijskih podjela, a ne sposobnosti i obrazovanja po normama demokratskog društva.
Isto tako tražimo da se konzultiraju pismohrane obaju državnih obavještajnih agencija, koje su pohranjene u Beogradu, a čije vlasništvo dijeli i Republika Hrvatska, a isto tako tražimo javni uvid u pismohranu KPJ u Beogradu, Zagrebu i Dubrovniku. Nadamo se kako će biti omogućen uvid u ove arhivalije, bez obzira na potpisane ugovore o zaštiti podataka, kada su se već prekršile sve međunarodne konvencije o arhivskim dokumentima u slučaju suđenja hrvatskim generalima.
Autori knjige Hrvatska granica na Kleku (Stjepan Čosić, Niko Kapetanić, Pero Ljubić i Nenad Vekarić), u političkim uvjetima koji su bili 1999. vrlo mučni, ne manje od današnjih, sustavno su obradili činjenice o granici na Kleku. Granica između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske prema Badinterovoj komisiji utvrđena je na dan 25. lipnja 1991., a ona je identična sa avnojevskim granicama. Granica prema odlukama AVNOJ-a identična je s granicom koja je utvrđena prema stanju u trenutku sloma Austro-Ugarske Monarhije, odnosno utvrđenim na Berlinskom kongresu 1878.
Ovdje doslovno donosimo tekst iz gore navedene knjige:
„Komisije za omeđivanje katastarskih općina nisu imale mandat za uspostavljanje novih katastarskih granica već samo mandat za omeđivanje i obilježavanje već postojećih katastarskih granica. Za promjenu katastarskih granica trebalo je postupiti prema čl. 14 Zakona o premjeru i katastru zemljišta iz 1968. godine koji glasi: „Sporove o granicama katastarskih općina, koje su ujedno i teritorijalne granice društveno-političkih zajednica, rješavaju organi koji su nadležni da rješavaju sporove o teritorijalnim granicama ovih zajednica“, dakle, trebalo je inicirati proceduru pred Saborom SR Hrvatske, odnosno Skupštine Bosne i Hercegovine. To toga nije nikada došlo, i hrvatska strana nije nikada bila upoznata kako je na temelju nepotpisanog i lažnog zapisnika izvršena katastarska promjena granice u drugoj federalnoj jedinici SFRJ, nitko nije reagirao. Isto tako po tada važećem ustavu SR Hrvatske granice se nisu mogle mijenjati bez pristanka mjesnih vlasti odnosno lokalnog stanovništva, potom čije se mišljenje izglasavalo u tadašnjm Saboru, kao najvišem tijelu Socijalističke Republike Hrvatske. Vrh poluotoka Klek je i dalje bio pod upravom Šumarije u Metkoviću, a Veliki i Mali Školj su bili upisani u Katastarsku općinu Duba Stonska, a na Općinskom sudu u Dubrovnik vodio se i sudski proces denacionalizacije“.
Argumenti izneseni od uglednog znanstvenog tima – sastavljača knjige Hrvatska granica na Kleku, koju su sačinjavali: jedan akademik, ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva, ravnatelj Ureda za katastar za Dubrovnik i ugledni publicist, a svi zajedno potpomognuti od znanstvenika grada Dubrovnika, svakako nisu kakofonija i pripetavanje u domoljublju, već su trijezno i znanstveno argumentirano donijeli činjenice izvan obavještajnog okruženja čudnovatih komisija, od one 1974. pa sve do 1999., predvođenih s tadašnjim ministrom vanjskih poslova. Smatramo kako bi se akteri iz tadašnje komisije (1999.), trebali prozvati i primjereno kazniti s dugotrajnim zatvorskim kaznama za veleizdaju nacionalnih interesa. Članovi te komisije nisu nikada zavirili u arhive, pismohrane, konzultirale bivše općinare Općine Dubrovnik, državne urede za katastar i zbirke mapa. Nažalost nisu se čak udostojili konzultirati katastarski premjer Okruga Dubrovnik iz 1837. koji je protupravno iz Dubrovnika prebačen u Državni arhiv u Splitu iz tadašnjeg Ureda za katastar u Dubrovniku. Srećom, u Dubrovniku je preostao premjerak iz Šumarske uprave u Mljetu koji je pomogao u pisanju gore spomenute knjige.
Na kraju upozoravamo sve one koje podliježu neargumentiranim pisanjima iz iste kuhinje paralelnih hijerarhija vlasti kako bi urušili avnojevske granice, a to bi tada otvorilo Pandorinu škatulicu, iz koje ne bi izašli biseri, nego već krvavi mačevi budućih sukoba.
Valja javnosti ponoviti tekst Ustava Republike Hrvatske o međunarodnim ugovorima, koji se moraju donijeti u Hrvatskom saboru dvotrećinskom većinom: u poglavlju :
VII. MEĐUNARODNI ODNOSI i članku 139. koji glasi:
„Hrvatski sabor potvrđuje međunarodne ugovore koji traže donošenje ili izmjenu zakona, međunarodne ugovore vojne i političke naravi i međunarodne ugovore koji financijski obvezuju Republiku Hrvatsku.
Međunarodne ugovore kojima se međunarodnoj organizaciji ili savezu daju ovlasti izvedene iz Ustava Republike Hrvatske Hrvatski sabor potvrđuje dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika.
Predsjednik Republike potpisuje isprave o ratifikaciji, pristupu, odobrenju ili prihvatu međunarodnih ugovora koje je Hrvatski sabor potvrdio na temelju stavka 1. i 2. ovoga članka.
Međunarodne ugovore koji ne podliježu potvrđivanju Hrvatskoga sabora sklapa Predsjednik Republike na prijedlog Vlade ili Vlada Republike Hrvatske“.
Iznova upozoravamo premijera Republike i ministricu vanjskih poslova kako trebaju obavljati ustavne zadaće poradi kojih su na demokratskim izborima izabrani, a to je zaštita i borba u očuvanju hrvatskih državnih interesa – zaključak je priopćenja kojeg u ime Udruge Pelješki most kojeg potpisuju dr. sc. Vinicije Lupis, dr. sc. Mirna Batistić i prof. dr. sc. Nenad Jasprica