Na crkvenim propovjedaonicama obično se prikazuju dvije ploče s brojevima deset Božjih zapovijedi (III i VII) i s Isusovim križem.
Vrlo često su na njima i prikazi četiri evanđelista sa simbolima ili samo njihovi simboli. Svaki od četiri evanđelista uz knjigu obično ima i druge atribute. Tako se Matej prikazuje uz koplje ili kerubina, Marko uz krilatog lava, Luka uz krilatog bika, s gušćim perom ili slikarskim priborom, a Ivan uz orla ili uz kalež iz kojeg izlazi zmija. Na oltarnom raspelu iz franjevačke crkve sv. Nikole u Stonu, koje je oslikao Blaž Jurjev Trogiranin 1428., od nedavno u muzeju samostana Male braće, nalaze se simboli evanđelista: na vrhu simbol orla, zatim u smjeru kazaljke na satu, kerubin s knjigom, krilati bik, i leteći lav.
U crkvi Male braće uz Gospu Kraljicu i Mariju Magdalenu,na propovjedaonici su međutim mjesto našli apostoli i sveti pisci Petar i Pavao. Do Petra desno je reljef sveca s bradom i s knjigom u lijevoj ruci. Ovaj svetac u desnoj ruci držao je atribut koji je odlomljen. S njim je izgubljen i dio svečeve šake. Ipak, po položaju i ostatku atributa dade se zaključiti da je svetac u ruci držao simbol koji je bio nešto duži i sasvim uzak. To daje naslutiti da je ovdje riječ o sv. Luki evanđelistu, koji do sada nije bio prepoznat, vjerojatno zbog odlomljenog atributa. Po svemu sudeći svetac je u desnoj ruci držao pero ili nešto od slikarskog pribora, što su simboli sv. Luke, za kojega legenda kaže, nastala tek u 8. stoljeću, da je naslikao Mariju i Isusa. Da se radi o Luki potvrđuje podatak da to desno mjesto na starim propovjedaonicama u pravilu pripada njemu, a on je obično u ikonografiji prikazivan s bijelom bradom. Luka je bio liječnik, što ovdje odaje i njegov do grla zakopčani ‘liječnički plašt’. Prikazan je obuven, dok su Petar i Pavao bosi, a i knjigu drži drukčije od njih, zaštićenu plaštem, što je također srodnije njegovoj struci, a pokazuje da knjigu želi zaštiti od znoja. Taj način prikazivanja knjige u rukama svetaca je bliži ‘istočnjačkom stilu’. Iako se i drugi evanđelisti prikazuju s knjigom, pretpostavku da je ovdje riječ o Luki potvrđuje činjenica da on kao liječnik i zaštitnik liječnika, ovdje na desnoj strani odgovara kao ravnoteža reljefu s lijeve strane koji prikazuje sv. Mariju Magdalenu, sveticu koja se, uz sv. Kuzmu i Damjana i neke druge svece, časti i kao zaštitnica ljekarnika.
Da je reljef koji predočava sv. Luku imao posebnu važnost i poseban tretman dokazuje i rupa za čavao, koju on kao jedini od svih pet reljefa ima. Mnogo toga može se očitati iz tog sićušnog otvora koji se nalazi iznad aureole sveca. Otvor je tako precizan, da nije mogao nastati slučajno. Nalazi se na mjestu na kojem minimalno narušava ljepotu lika. Uz pretpostavku da je reljef bio smješten na postamentu, na poziciji je koja osigurava najbolju statiku. Isto tako, može se sa sigurnošću zaključiti da je otvor morao nastati prije montaže na sadašnju propovjedaonicu jer u aktualnom postavu nema nikakva smisla. Riječ je tu o važnom povijesnom tragu, koji daje naslutiti da je reljef nakon što je skinut s prvotne pozicije u međuvremenu korišten. S velikom sigurnošću može se tvrditi da su reljefi izvorno pripadali propovjedaonici, a gotovo s istom takvom sigurnošću može se pretpostaviti da potječu iz crkve sv. Tome na Pilama. Tako je reljef sv. Luke evanđelista, kao zaštitnika liječnika, odmah nakon što je bio skinut s propovjedaonice bio smješten u ljekarnu, na počasno mjesto, na ormar ili neki postament u zidu, a kroz taj probušeni sićušni otvor bio je odgovarajućim čavlom učvršćen za zid. Drugi reljefi čuvani su negdje u samostanu. Franjevački samostan sv. Tome srušen je, naime, već 1317., dok je samostanska crkva koja je bila uz njega srušena tek po odluci Vijeća umoljenih 16. lipnja 1463.
Teološku, odnosno liturgijsku poruku propovjedaonice kao cjeline, čitavu njenu umjetničku kompoziciju, s dva sveca povezivana s medicinskom strukom, treba promatrati u svjetlu ljekarničkog posla dubrovačkih franjevaca. S medicinom se povezivao Luka mnogo ranije, a negdje u vrijeme izgradnje samostana na Pilama počela se s ljekarništvom povezivati i sv. Marija Magdalena. Ljekarništvo kao samostalna struka i nastalo je između 1231. i 1243., nakon što je Friedrich II. (1194. – 1250.), kao Rimsko-njemački car izdao zbirku zakona, koji su današnjim jezikom izraženo ‘zbog sprečavanja sukoba interesa’ odijelili liječničku i ljekarničku struku.
Starost ljekarne Male braće, koju su neki osporavali, zapravo je ovim svojevrsnim ‘govorom kamenih svetaca’ potvrđena. Štoviše, termin ustanovljenja ljekarne može se pomicati i u ranije vrijeme, i to istim argumentom iz Franjina pravila, a to je obveza skrbi za bolesnog brata. Termin ustanovljenja mogao bi biti negdje oko 1250. godine, kada je po ocjeni većine povjesničara sagrađen samostan sv. Tome.
Fra Stipe Nosić