Koncertna promocija nosača zvuKa ‘Hrvatski skladatelji i njihovi suvremenici na Walterovom fortepijanu iz Kneževa dvora u Dubrovniku’ održat će se večeras, 12. kolovoza, u Atriju Kneževa dvora kao dio bogatog glazbenog programa ovogodišnjih Igara.
Na fortepianu, tom raritetnom i intrigantom instrumentu, u ovom slučaju primjerku bečkog graditelja Antona Waltera iz 1790. godine, nastupit će priznata dubrovačka pijanistica Ivana Jelača, autorica i izvođačica po prvi put zapisanog tona ovog jedinstvenog povijesnog glazbala iz 18. stoljeća koje se čuva u Dubrovniku. Ususret ovoj zanimljivoj večeri otkrila je više detalja o fortepijanu samom, ali i njezinim prijašnjim susretima s ovim povijesnim klavirom, toliko rijetkim da ga u Hrvatskoj posjeduju samo – Dubrovački muzeji.
O suradnji s Muzejima iz koje i proizlazi ovaj izniman program, istaknula je projekt multimedijalne aplikacije ‘dubrovačkog Waltera’ koja na suvremen način prezentira ne samo iznimno vrijedan povijesni klavir već i dubrovačku glazbenu ostavštinu. Na koncertnoj promociji će, istaknuli su iz Igara, pijanistica i autorica nosača zvuka Ivana Jelača izvesti pomno odabran program s djelima dubrovačkih skladatelja, te hrvatskih i europskih im suvremenika. Dubrovački muzeji nakladnici su ovog izdanja koji donosi novinu u glazbenom životu Dubrovnika, pa i šire, s obzirom na to da se radi o prvom nosaču zvuka s djelima hrvatskih skladatelja snimljenom na ovom raritetnom instrumentu. Ono što je za publiku osobito važno, ističe Ivana, jest kako će se na promociji u kratkim crtama, riječima Tomislava Fačinija, pomoćnika intendantice Dore Ruždjak Podolski za glazbeni program, ravnateljice Dubrovačkih muzeja Pavice Vilać i muzikologinje Vjere Katalinić, suradnice na projektu, govoriti o suodnosu fortepijana i glazbene povijesti Republike.
– Udruga ‘Sve ostalo je glazba’ upravo je ovim tragom, glazbom iz vremena Republike, počela 2014. suradnju s Muzejima, imajući na umu ovaj izniman i raritetan instrument. Napravili smo projekt koji bi ga prezentirao ne samo kroz glazbene izvedbe, već i popratne sadržaje, uključujući i aplikaciju koja sada stoji na tabletu kraj fortepijana. Zapravo, sve se radi zbog instrumenta samog – istaknula nam je Ivana, koja je i svoj specijalistički posljediplomski rad posvetila izvedbi na povijesnim instrumentima, istražujući, recimo to ukratko, ‘zvukove prošlosti’. Koliko se on zapravo razlikuje od ‘zvuka danas’?
Fascinantni ‘predak modernog klavira’
Inače, zanimljivo je dodati kako je za današnje pojmove i očekivanja publike, izvorni zvuk restauriranog fortepijana dosta tih. U korištenju autentičnih instrumenata trebalo bi zapravo rekonstruirati sve uvjete, što je nemoguće, tako da izvedba na fortepijanu danas predstavlja svojevrstan kompromis i izazov, dodaje Ivana, koju smo zamolili i da nam otkrije nekoliko detalja više o ovom fascinantnom ‘pretku modernog klavira’.
-To je prvi klavir, njegova svojevrsna ‘prva verzija’. O tome će biti riječi i na promociji. Zahvaljujući knjigama autora Miha Demovića, koji je najopsežnije obradio povijest glazbe starog Dubrovnika, pronašla sam notne zapise djela dubrovačkih skladatelja iz druge polovice 18. stoljeća, iz vremena kada datira i Walterov ‘dubrovački fortepijano’. Neka se od njih nisu još uopće izvodila u novije vrijeme. Ukratko, smatra se kako je Walterov instrument u Dubrovnik došao početkom 19. stoljeća. Vjerojatno se instrument nekad nalazio u jednom od dubrovačkih ljetnikovaca ili palača. Smatra se da je pripadao Jeleni Pucić Sorgo, no to nije još temeljito istraženo. Muzeji su ga otkupili 1949. godine, a tko zna koliko je zapravo zanimljiva njegova cjelovita povijest, ako uzmemo u obzir prilike i turbulenta vremena. Inače i terminologija na neki način otežava stvar, jer su se svi instrumenti s tipkama nazivali slično, pa zbog toga i danas često dolazi do nesporazuma oko naziva čembalo, klavičembalo, fortepijano i sl., a radi se o poprilično različitim instrumentima – pojašnjava Ivana.
‘Dubrovački fortepijano’ izgrađen je 1790. godine, u vrijeme Mozartova života. Sličan je primjerak Mozart sam posjedovao i na njemu često nastupao u Beču. U principu, Mozartova glazba na Walterovom instrumentu zvuči autentično. Inače, u Hrvatskoj postoji samo ovaj primjerak Walterovog fortepijana. U cijelom svijetu ima ih možda dvadesetak. Među ostalima, jedan je u Mozartovoj rodnoj kući u Salzburgu, potom u Kunsthistorisches Museumu u Beču, gdje se povremeno i sviraju matineje… Inače, na originalnom fortepijanu se ne može često svirati, osim na replikama, no to je, ističe Ivana, potpuno druga priča.
-Samim time moramo itekako cijeniti ono što imamo – dodaje. Upravo udruga ‘Sve ostalo je glazba’ 2012. godine nastaje s tim ciljem, promicanjem izvedbenih umjetnosti s naglaskom na klasičnu glazbu, izvođenjem scenskih kolaža, glazbenih predstava i koncerata edukativnoga karaktera, koji publici nude novi pristup slušanju koncertnoga izvođenja.
– Cilj nam je pokazati kako se i s klasičnom glazbom može postići suvremeni scenski izričaj te kako ‘ozbiljna’ glazba s vremenom ne gubi ni vrijednost, ni značaj, ni kvalitetu, ali ni mogućnost uživanja recipijenata i izvođača u njoj. Na takav način promoviramo univerzalne vrijednosti glazbe, čuvamo bogatu kulturnu nematerijalnu baštinu te ističemo važnu ulogu glazbe u odgoju i obrazovanju i društvenim procesima – istaknula nam je Ivana, koja uz osmijeh dodaje i jednu anegdotu.
– Zanimljivo je kad ljudi kažu ‘Ti sviraš staru glazbu!’ Zapravo, svi mi sviramo ‘staru’ glazbu. Mislim da je to loš izraz, sviram i Mozarta i Haydna i Beethovena, samo na starim instrumentima! – ističe. U bogatim programima koje izvode istaknut ćemo ‘Renesansni vrt’, za kojeg Ivana ističe kako bi voljela da zaživi kao suvremeni prikaz kulture življenja starih Dubrovčana koji bi mogao biti upravo zanimljiv dio ponude kako za domaće, tako i za strance. Drugi takav program matineje su u Galeriji Dulčić Masle Pulitika, nazvane ‘Slike s izložbe’, koju izvode Ivana i kolegica violončelistica Natasja Palčok. Program je to kojeg je osmislila upravo udruga ‘Sve ostalo je glazba’, a matineje su napravljene za posjetitelje Galerije i prolaznike kao svojevrsni predah od šetnje zidinama, ali i kao zanimljiv koncept za atipičnu turističku ponudu.
– Mi smo ti koji moramo osluhnuti publiku. Privlačimo li publiku onim što radimo? Naravno da bi umjetnik trebao biti prvenstveno vjeran sebi, onome što sam želi izvoditi… Povinjavati se publici znači zakinuti i sebe i publiku. Ona se treba educirati i potaknuti, ne nužno plasirati informacije nego stvoriti posjetitelju doživljaj. Tomu težimo kao udruga. Ista stvar je i s fortepijanom. Koncerti kod Kneza koje smo planirali kao posebnu kulturnu ponudu Muzeja, koliko god bili ekskluzivni, funkcioniraju samo u određenim uvjetima- primjerice u dvorani u kojoj je fortepijano izložen kao dio stalnog postava. A tamo su uvjeti za današnje standarde nemogući, što bi se moglo promatrati kao otežavajuća okolnost, no osobno to ne promatram niti želim promatrati tako. Potrebno je ponuditi autentičnost i bogatstvo glazbene povijesti kojom se možemo podičiti – zaključuje Ivana.
NJEGOVANJE AUTENTIČNOG ZVUKA – KULTUROLOŠKI PROJEKT
Ivanin glazbeni put
Pijanistica Ivana Jelača specijalizirala se za izvođenje glazbe na povijesnim instrumentima, završivši poslijediplomski studij specijalizacije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, obradivši temu Umjetnost izvođenja klavirske sonate u kontekstu kulturoloških promjena, pri čemu je veliku pažnju posvetila povijesnom razvoju instrumenata s tipkama kao i razvoju glazbenog života i stilova druge polovice 18. stoljeća, kada je klavir doživio vrhunac popularnosti diljem Europe. S obzirom na znatnu rasprostranjenost glazbala, nije čudno da su na takvom tipu instrumenta stvarali tadašnji vodeći glazbenici – Bachovi sinovi, Joseph Haydn i Wolfgang Amadeus Mozart.