Aktualno

UMIROVLJENICE DOMA ‘DUBROVNIK’ MILICA PORTOLAN I RUŽICA MISEVSKI: ‘U ovoj situaciji najvažnije je zadržati radost i mir’

Lockdown zbog koronavirusa zacijelo je najteže ‘pao’ upravo domovima umirovljenika. Kori­snici nisu smjeli izlaziti niti primati posjete svojih najmilijih. U ovom raz­doblju posebno je bilo važno nekako ispuniti to vrijeme unutar ‘četiri zida’ kako bi se korisnicima domova ipak odvratile misli od pandemije oko njih i cijele situacije. U Domu za starije osobe Dubrovnik itekako znaju kako animirati korisnike, a to su nam potvr­dile i dvije vedre, vesele i raspjevane gospođe Ružica Misevski i Milica Por­tolan. U razgovoru s njima doznali smo kako se u ovom domu živi, što im priči­nja najveću radost, a izišli smo bogatiji životnim mudrostima koje su ove gos­pođe s nama podijelile. A, toliko vole pjesmu da su nam na samom početku i zapjevale ‘O, Marijana’.
— Ovdje sam već godinu i pol dana. Bila sam nastavnica zemljopisa u jed­noj školi u Splitu. Bilo je lijepo dok je trajalo, ali i sad mi je lijepo. Dosta sam prilagodljiva i imam jedan odre­đeni stav pa se snalazim. Više volim da sam ovdje u domu u ovim vre­menima nego drugdje – kazuje nam 80-godišnja gospođa Ružica Misevski.
Njezina prijateljica, 85-godišnja Milica Portolan u domu je oko godine dana, a došla je, govori nam, jer je ostala sama.
— Muž mi je umro nakon 70 godina braka i osjećala sam da mi treba druš­tvo jer sam vesela, vedra, raspolo­žena, volim društvo i pjesmu. Pomi­slila sam da ću u domu sigurno naći neko društvo, neću se osjećati sama i odijeljena. Sin mi navegava i s njime se redovito čujem i vidim. Rekla sam mu da bih išla u dom, a on me je zamolio da pričekam dok ne dođe s broda. Zvala sam dom, čekala sam nekih šest mjeseci jer nije bilo mjesta. U međuvremenu su me zvali da ima mjesta, ali mi je tada bio umro muž u 92. godini. Imali smo tako divan brak. Teško mi je bilo, ali nisam se mogla osjećati samom i ovdje sam pronašla zadovoljstvo. Ovdje sam zadovoljna. Moju radost i tugu podijelim s nekim drugim. Našla sam ovdje drugi dom. Sin mi nikako ne može shvatiti kako to ja više nisam doma, ali što bih tamo radila sama, a ovdje sam s druš­tvom. Ovdje se osjećam bolje nego doma. Doma mi je bilo teško dok je muž bio bolestan, imao je staračku leukemiju. Ovdje sam došla mirna, rasterećena od briga i misli, a imam i poznanika otprije jer sam stara Gruška, četiri pokoljenja moje obite­lji su iz Gruža – govori gospođa Milica te ističe da bi ‘dala dušu za zakantat’ što u domu jako često i rade.
Nadamo se da će biti bolje
— Čovjek sam sebi mora pronaći neko zadovoljstvo. Ovdje nas paze, štede da se ne bi zarazili. Teško nam je svima u ovome dobu, ali ovdje bar možemo prošetati okolo, a doma ne bi smjela izlazit’. Ova nas je korona sve iznena­dila, ali živim u nadi da će nam biti bolje – ističe Portolan.
I Ružica Misevski u domu je pronašla svoje zadovoljstvo. U njemu je zajedno sa suprugom Acom.
— Jako sam prilagodljiva i od onih sam koji prihvate, a ne prosuđuju, to je najvažnije načelo života. Situacija je takva da ne možemo ništa izmi­jeniti, ne možemo djelovati na ovu bolest osim da se ne izlažemo kako je ne bismo dobili, a ovdje nas paze, ne izlazimo, samo u rijetkim situacijama kada moramo do doktora. Karakterno smo svi u domu dosta različiti i to se posebno uočilo u ovom razdoblju kad smo svi skupa bili zatvoreniji. Svijet ovdje brzo nađe neku manu, ali treba prijeći preko toga kao da niste vidjeli. Mi ovdje uživamo. Gledam gospođe što rade u kuhinji i blagovaonici, trče od jednog do drugog po deset puta provje­ravaju hoće li tko što još, treba li nam što. Kad mi trebaju lijekovi, sutradan mi donesu, ljubazne su, dođu, naša­limo se. Došao je i jedan novi momak što trči po domu ‘k’o metak’, veliki posao oni svi skupa rade. Vidim ih uvečer kad izlaze, budu jako umorne. Ovdje bi trebalo još osoblja jer je jako puno posla. U ovoj sada situaciji prave nam kolače, palačinke, trude se da ne osjetimo da se bilo što oko nas loše događa. Ipak, imam osjećaj da će zbog koronavirusa biti sve manje novca u kasama, a ako nema Gradsko vijeće, nećemo ni mi imati pa će malo po malo nedostajati nekih stvari. Na primjer, već primijetim kako nemamo jogurta i voća tako često kao inače. Ne što dom ne bi htio nego sigurno financije na to utječu. Najvažnije je održati snagu u nama i onda nam ništa ne može naš­koditi – priča gospođa Ružica.
Obje gospođe naglašavaju kako imaju veliko povjerenje u osoblje doma i kako ih koronavirus ne brine. Zahvalne su, dodaju, što ih ‘u ovim godinama netko čuva i štiti’. Ni lockdown im nije pretjerano teško pao jer u domu imaju sve što im treba. Mogu se podružiti, iako u manjem obimu nego inače, imaju i teretanu pa se mogu rekreirati, a svatko si nađe i neku zanimaciju u sobi.

blankMisevski i Portolan u društvu ravnateljice Marine Sambrailo

Najdraže nam je zapjevat’
— Pjevamo, ja volim čitati, samo mi je mana kad se prihvatim, onda bih čitala do pola noći samo da vidim što će se na kraju dogoditi. A, treba uživati u svakoj rečenici. Živjela sam u kući gdje nas je bilo 10 i uvijek smo pokušavali doći do riječi jedno od drugih. Tako sam navi­kla bit’ brza i sve raditi na brzinu. Tako i kad vezem, umjesto da stvorim plan, a u njemu je već pola posla, ja odmah krenem i onda vidim da mi nešto fali. Ali, važno je raditi svojom dušom. Treba i znati prihvatiti tuđi stav, ali imati i svoj. Tako se izbjegava svađa, a najvažnije je sačuvati mir u životu. Tko ga sačuva, doživjet će sto godina – ističe gospođa Ružica Misevski.
Svojim pjevanjem često uveseljavaju i susjede pa se gospođa Ružica prisje­tila jedne zgode. Dok su uvečer pjevali, jedan ih je od susjeda rado slušao, kaže, bili su ‘k’o slavuji’. Sutra dan im je nabrao grožđa i donio da se počaste.
— Dosta ljudi u domu ima ljubav prema pjesmi pa je onda tako i pota­knemo. Ali, ima i onih kojima smeta kad pjevamo. Ma svatko može pjevati pa ne mora uvijek zvučati savršeno. Lijepo je da se svi udružimo i pjevamo, ali rasulo se malo društvo, to mi je žao, ali ja i dalje pjevam u sobi – govori gos­pođa Ružica, a s njome se složila i gos­pođa Milica istaknuvši kako je ‘šteta što su ovakva vremena pa se više ne mogu okupiti i zakantat’ kao prije’.
— Osjećala bih veliko zadovoljstvo u duši kad bi pjevala, lijepo smo se sla­gali i pjevali. Onda bi susjedi znali reći ‘vidi što nam pjevaju serenade’. Smijeh i pjesma ovdje nas pomlađuju. Smijeh je zadovoljstvo, njime iskazuješ svu svoju nutrinu – ističe Portolan.
U Domu, govore nam gospođe, dva puta tjedno imaju i tombolu. Okupe se, svatko ispriča neku svoju dogodov­štinu ili vic. Nikada im nije monotono. A, ističu nam, za sve u životu treba imati jaku volju.
— Najvažnija je u životu volja. Na primjer, boli me ruka dok pletem, ali ja sam uporna da ću isplest do kraja i prođe me bol. Ne dam se. Tu sam upornost naslijedila od moje majke iz Blata. Bila je teško bolesna i došla sam je posjetiti prije nego je umrla. Susrela sam tada jednog susjeda i pitao me je što sam došla. Kad sam mu rekla da mama umire, ostao je u čudu jer ju je još jučer vidio kako prostire robu. Možete li to zamisliti? Kolika volja je u njoj bila, sve je radila, čak je i s bratom pjevala u takvom stanju. Treba uvijek biti pozitivan, a ne misliti kako nam je teško. Ako čovjek nađe duševni mir i zadovoljstvo, svugdje će biti zadovo­ljan. Ima uvijek podbadala koji te žele uznemiriti, ali to ne treba obadat’. U tome je recept. Smijeh nam je duševna hrana – ističe Misevski te dodaje kako su zapravo obje u dom došle uživati u starosti, tom ‘zlatnom dobu’.
Ni jednu od gospođa ne brine što će se dalje događati s pandemijom. Ne boje se da bi dom ponovno mogao otići u lockdown. Točnije, ističu kako situaciju ionako ne mogu promijeniti pa su je prihvatile. Brine ih, naravno, kako će pandemija utjecati na cijeli svi­jet, što će, govore nam, neki ljudi ostati bez posla i lošije živjeti, ali se i nadaju da će iza svega ovoga doći nešto dobro.
— Ne smijemo gunđati i stvarati neprilike, pogotovo našem osoblju. Jako se trude oko nas. U situaciji smo koju izbjeći ne možemo i trebamo se prilagoditi – zaključuju ove dvije vedre i nasmijane gospođe od kojih smo se rastali puni pozitive.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 14. listopada 2020.

Pročitajte još

ARHITEKTICA MARJA MIA KOLENDIĆ Nedovoljno se govori o zelenilu i hortikulturnom uređenju

Maria Prkut

GUŽVE NA KONAVOSKIM GRANIČNIM PRIJELAZIMA Kilometarske kolone prema Crnoj Gori

Dulist

Rovinj, Vir i Poreč u vrhu srpanjskih destinacija, županija na milijun i pol noćenja

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija