Sedmi sedmog, danas, slavi se blagdan Sveti Petilovrjenci, u čast tri svetaca i mučenika, tri brata Petra, Lovra i Andrije, po kojima se zove sedma ulica u nizu na Prijekom od strane Pila, ona ulica smještena skoro pa na sredinu Place ili Straduna.
Tekst: Ulicama moga Grada – Petilovrjenci
Sve je dakle u znaku broja sedam! Na žalost malo koji će današnji stanovnik Dubrovnika znati o čemu se i o kome radi, što taj pomalo čudan naziv predstavlja ili znači, a rijetko tko će, osim starih stanovnika Grada, znati pravilno ga i izgovoriti. A priča je vezana za jednu legendu koja ima uporište i u povijesnim činjenicama, pa ajmo malo prelistati neke zapise, knjige…
Petilovrjenci je zajednički naziv za kotorske kršćanske mučenike braću Petra, Andriju i Lovra, iz bokokotorske obitelji Zagurović, čiji se blagdan slavi 7. srpnja. Prema legendi, braća su umrla mučeničkom smrću; najprije su kamenovani, pa obješeni. Malo toga zna se o njihovim životima, o mučiteljima i razlozima smrti ne zna se ništa, pretpostavka je i kako se ta legenda dogodila početkom 11. stoljeća. Zapisano je u priči ove legende i kako su se tri brata nakon mučenja i smrti ukazala jednoj redovnici u Kotoru sa željom da budu dostojno sahranjeni u duhu kršćanske vjere. Redovnica se obratila gradskim i crkvenim vlastima prenijevši im molbu tri sveca u svom ukazanju, ali su oni odbili njene molbe, te su čak i javno izrugali i redovnicu i braću mučenike. Legenda dalje kaže kako se nakon nekoliko dana ukazanje redovnici ponovilo, ali taj drugi put mučenici su tražili od nje da se s istom njihovom molbom obrati crkvenim dostojanstvenicima u obližnjem Dubrovniku. Kada je vijest o ovome stigla u Dubrovnik organizirana je tajna akcija u kojoj je sudjelovao i tadašnji dubrovački nadbiskup Vital, a u njoj su Dubrovčani kriomice uzeli Kotoranima moći svetaca. Donijevši ih u Dubrovnik pohranili su ih u nekadašnju crkvu Svetog Stjepana na Pustijerni, a danas se čuvaju u riznici Katedrale. Ipak, dio moći do današnjih dana ostao je i u Kotoru. Kult štovanja Petilovrjenca ubrzo se proširio Gradom te se u povijesti spominje još u 12. stoljeću. Tako dubrovački kroničar Milecije prenoseći legendu spominje kako se događaj zbio 1026. godine. Određeno povijesno uporište legendi daje činjenica da se u jednom drugom povijesno izvoru, Buli pape Benedikta VIII., spominje da se dubrovački nadbiskup u to vrijeme zvao Vital – isto ime koje navodi i kroničar Milecije.
Dubrovčani su toliko štovali tri brata sveca mučenika zvana Petilovrjenci da je Veliko vijeće koncem lipnja 1363. odredilo trojicu vlastelina da pronađu podesno mjesto za gradnju crkve njima u čast, a već 20. kolovoza te 1363. godine usvojilo je njihov prijedlog da se crkva gradi na Placi ispod kuće u vlasništvu građanina čudna imena Priboja Plutka. Zbog te odredbe Vijeće je otkupilo i srušilo pet drvenih kuća na Placi, koje su se inače tada redom rušile zbog potresa i požara, na tadašnjem državnom zemljištu. Crkva je sagrađena i to baš između današnje ulice Petilovrjenci i Vetranovićeve. Dugo se gradila, te je Vijeće 1399. donijelo odluku da se „providnicima njene gradnje“ pomogne u nabavi drva, kao i dozvoli dodatni kredit kako bi se završila na vrijeme. U veljači 1419. godine Vijeće naređuje da se na crkvi izgradi zvonik s tri zvona. Time je njena gradnja bila završena. Na blagdan njima u čast, 7. srpnja održavala se procesija od Katedrale do tada novoizgrađene crkve, a upravo taj datum izabran je jer je tog dana tih godina prestala jedna od epidemija kuge u Gradu. Kroz naredne godine i stoljeća vrijeme je učinilo svoje, posebno nakon Trešnje 1667., velikog potresa kada je skoro do temelja porušena. kao i skoro cijeli Gradu, žurno se odobrava nacrt za obnovu i zapravo novu gradnju crkve koja je započeta 1677., a završena 1702. godine. Očito i na žalost loše obnovljena, crkva je i dalje bila u lošem stanju, te je 1801. godine zbog opasnosti za okolne zgrade na Placi porušena do kraja. Crkveno kamenje i zemljište prodano je na javnoj dražbi Niku Sorkočeviću, koji je ruši do temelja, te na njenom mjestu gradi svoju znanu prelijepu obiteljsku palaču Sorgo, zgradu po sredini Place. Jedini preostali trag postojanja crkve je kapelica i oltar svetog Petra, Lovrjenca i Andrije izgrađen u Katedrali, prikupljenim novcem od prodaje ostataka crkve. Na oltarskoj pali slikar Carmelo Reggio je 1813. naslikao Dubrovnik iz vremena prije Trešnje, kad je ova crkva bila na sredini Place, a u tu je i sarkofag u kojem se čuvaju moći ovih svetaca.
O daljnjoj povijesti palače Sorgo, nekadašnje crkve, koja se nalazi službeno na dvije adrese; Placa 16. i Petilovrjenci 2., ponajbolje pročitati što je istražila i zapisala Ivana Lazarević u svojoj sjajnoj knjizi „Vlasteoske kuće u gradu Dubrovniku 1817. godine“. Od 1801., dakle odmah po kupnji i izgradnji, vlasnik ove palače je Mato – Baldo Nikolin Sorgo. Godine 1817. kao voditelj butige u prizemlju vodi se trgovac na veliko Arsenije Pejović, a od 1820. prizemni stan i magazin iznajmio je Božo Demetrov Čurčija. I dalje je u vlasništvu obitelji Sorgo, sve do 1884., kada uz nekoliko članova obitelji Sorgo, vlasništvo u zgradi, valjda stanove, imaju i članovi obitelji Koporčić, Margetić, Glavić i Sangaletti. Ivana je pronašla i podatak kako je svih tih godina, za vrijeme austrijske vlasti, zgrada činila šest katastarskih čestica i vodila se kao stambena trokatnica s četiri butige u prizemlju. U jednoj od tih butiga bila je znana krojačka radnja 19. stoljeća vlasnika Marića. Među vlasnicima 1892. pojavljuje se i Nikola Bošković, a od 1906. u vlasništvu je obitelji Konstantinović, sve do 1922. kada vlasnik palače postaje Dubrovačka trgovačka banka. Iza Drugog svjetskog rata na kratko je koristi Jadranska plovidba iz Rijeke, a od godine 1949. zgrada se vodi kao „općenarodna imovina“. Dugo godina već znamo kako je tamo bila smještena naša nekadašnja Dubrovačka banka, zadnjih godina „mađarska“ banka. Uz banku, ova ulica je zanimljiva po puno toga, u navedenoj palači na katu je smješten HDZ i nekoliko županijskih ureda, u ovoj ulici bila je foto radnja Kaje Đerek, u kojoj je u zadnje vrijeme smješten jedini dubrovački tatto studio za tetovažu, u ulici je bila i optičarska radnja Krilić, koji skalin iznad Prijekog je Matica iseljenika, tu je rođen i živi znani ribar i brodar Perica Gerica Kisić, kao i gospar Ivo Marčinko, a tu je i Nada Zanze i njena udruga od putovanja, te još puno dragih ljudi, dakle i još puno lijepih priča…