Tišina je ovih dana bila dio naših života, tišina kao bliski srodnik smrti. U tišini i sjećanju smo ovih dana posjetili grobove i sve one nam drage koji više nisu s nama, jer, dok ih se sjećamo, oni su s nama, a kad naš zaborav nadvlada njihov odlazak i smrt im, kad se više ne budemo sjećali onih kojih više nema, tad će smrt i zaborav pobijediti naša sjećanja na sve te drage ljude koji su bili dio naših života.
Smrt ne bira, ‘svi čekamo u redu na nju’, zapisat će Ivo Andrić, a u svom djelu ‘Suze sina razmetnoga’ Ivan Gundulić napisa i ovo; ‘Smrt ne gleda ničije lice; jednako se od ne tlače siromašne kućanice i kraljevski tej palače; ona upored meće i valja stara i mlada, roba i kralja!’
Okupljalište Pilara
U uvali smo Kolorina i dalje, smještenoj između Lovrjenca i stijena na kojima je odavno parkiralište ‘na Gracu’, može i nešto kao – između znanih stijena Puhalo i Vješala, skrivenoj uvali gdje valovi kad krenu nose sve te gdje je znano i za domaću čeljad kultno, malo, ali omiljeno kupalište ‘Šulić’, nazvano po obitelji koja ga je kupila i uredila još davne 1893. godine, o čemu smo već ponešto zapisali u ovom điru. Za razliku od mnogih dubrovačkih plaža i kupališta, još od otvaranja te davne godine s kraja 19. stoljeća pa do danas ‘Šulić’ je zadržao status kupališta namijenjenog isključivo domaćoj čeljadi, naravno ponajviše Pilarima, tu se nalaze svi, godine i status nije važan, tu se održavaju utakmice ‘Divlje lige’ i njihova Vaterpolo kluba ‘Penatur’, i muškog i ženskog, tu se održava njihova pučka festa, Pilarska noć za blagdana i zaštitnika im Svetog Lovre, 10. kolovoza, tu se održavaju sve njihove proslave i feste i druženja, tu, u ‘Šulića’ ponajviše je i nakon svih ovih godina zadržan i održan život starih i pravih Pilara. Odavno već tu je i ugostiteljski objekt, mala betula za domaću čeljad i sve dobronamjerne koji do ‘Šulića’ navrate, zadnjih godina o njemu vodi brigu svakako jedno od najznanijih likova i obilježja života iz Pila, Diana Sinanović. Uz nju, tu se često, a posebno ljeti, okupe sve znani Pilari i likovi Grada, evo spomenimo tek i najmlađeg iz obitelji po kojoj se ovo kupalište i zove, Luku Šulića iz znanih ‘2Cellos’, a možda ipak od svih njih tu je i najpoznatiji Pilar, Joško Juvančić, znani nam Jupa, rođenjem i dušom Pilar, veliki kazališni režiser, obilježje Grada i Igara, koji zna reći ‘biram prijatelje koji kazalište ne spominju i ne opterećuju me tim stvarima!’
Teta Luce
‘U Zagrebu su me prozvali ‘Jupa’, a do tada su me ovdje u Gradu zvali ‘Juva’. Kad dođem ovdje, ja sam samo i jedino – Pilar!’, Jupa će uz pogled na ‘njegove’ Pile, na plažu ‘Šulić’, koja se smjestila između tarace njegove rodne kuće, njegova djetinjstva, mladosti i starosti s jedne strane i ‘apartmana’ gospode Jagode Buić s druge strane te krene pojašnjenje kvarta njegova života. ‘Pile su ti jedna zatvorena sredina, dio Grada, tu između Bokara, Lovrjenca i Gradca. Ovaj dio ovdje, ova cijela uvala zove se Kolorina, naokolo Lovrjenca, tu je kupalište Šulić, po obitelji koja je vlasnik kuće iznad plaže. Ulica do nje zove se Tabakarija, od tabaka kože, koja se sušila svukuda naokolo, po stijenama, na plaži. Tu sam rođen trideset šeste, u ovoj kući koja je tri stotine godina vlasništvo moje obitelji, svaki moj boravak i povratak u Grad značio mi je emotivno vezanje za kuću, ovu uvalu i majku Lucu, koja je tu cijeli život provela. Za sve što sam uradio, najzasIužnija je moja majka Luce. Umrla je u devedesetoj godini, ovdje u Pilama, gdje je i proveIa cijeli život, uvijek brinući samo o meni. Pomagala mi je i financirala moj studij, i to dva, od to malo penzije od koje je u ta teška vremena živjela. A u Gradu je ostvarila jednu veliku pobjedu za koju mnogi i ne znaju; kad je 1977. godine ‘zelena placa’ s Gundulićeve poljane prebačena u Lazarete, ona je skupila potpise po Gradu i vratila je natrag u Grad, gdje joj je i mjesto. Samo to je dovoljno da je ovaj Grad pamti kao ženu koja ga je voljela!’
Igre Pilara
‘Na Pilama je uvijek bio igre, to nam nitko nije mogao zabraniti. To zajedništvo, jer nikada nije bilo socijalnih razlika između gospodske djece i nas, djece radnika meštara. Taj socijalni status je i odredio mentalitet Pilara. Sjećam se tih ratnih i poratnih godina, djetinjstva, tuča s djecom s Prijekog, iza Svete Marije, Iza Roka. Svako malo bi se skupili i u tuču, kamenjima, drugo nismo ni imali. Pilari su uvijek bili po tome na zlu glasu, valjda i sad ima toga. I mene su znali pretući, sjećam se, jednom sam išao sam do tetke na Prijeko, zarobili me, držali zavezanog tri sata, ali, moram priznati, bili su fer, nisu me tukli zavezanog. Tko me zarobio? Braća Jukas su tada bili najopasniji na Prijekom, imao sam čast biti njihov zarobljenik. Bilo je igara tih godina, na frnja, ševe pa ‘penjiga Grge’. Sjajna igra, postavi se kamen pa ga se gađa, tko ti je tad imao drugu igračku osim kamena? Sve se vrtjelo oko njega, i rat i mir. Kasnije u Gimnaziji smo počeli pomalo i raditi, bile su to prve godine Igara, nisam nikada statirao kao neki, uopće me to nije privlačilo, samo sam nosio stolice s pozornice na pozornicu, tu između Lovrjenca i Bokara, oko kuće, pa mi je to sve bila neka igra, neko novo zabavljanje, meni i svih nas Pilara!’ Toliko u Jupinom monologu o djetinjstvu u Pilama, uz još jedan važan dodatak. ‘Mnogi i ne znaju podatak kako je iste godine kad je osnovan Vaterpolo klub ‘Jug’, ovdje u Kolorini osnovan i drugi klub, ‘Penatur’. U ta vremena osnovani su i neki drugi manji klubovi, kao ‘PorporeIa’, ali konkurencija ‘Jugu’ nitko nije mogao biti, on je ipak najvažniji svih ovih godina. Ime ‘Penatur’ su dali po ona dva mala otočića tu pored Bokara, Mali i Veliki Penatur, što nove generacije i ne znaju. Mladi s Pila danas igraju pod tim imenom u DivIjoj ligi, a vaterpolo je obilježio našu mladost i ne samo našu. Ovaj Grad bez tog sporta ne može!’