S prvim radovima na izgradnji nove prometnice od Mosta dr. Franja Tuđmana do Pobrežja, odnosno do ceste za Osojnik, u našem smo se reportažnom điru uputili upravo na Pobrežje kako bismo porazgovarali sa stanovnicima te provjerili kakva su njihova razmišljanja o budućoj novoj cesti, ali i Pobrežju kao mjestu u kojem će se Dubrovnik dalje širiti, gdje bi ponajprije trebale doseliti mlade obitelji. Pristigli smo na Pobrežje u nedjeljno jutro, a u njemu je vladala tako duboka tišina. Nije se čuo čak ni lavež pasa, a posebno nas je oduševio pogled u kojem Pobrežani svakodnevno uživaju. Pred nama se tako prostiralo gotovo nepregledno zelenilo dok u daljini leži Grad. Bili smo tako blizu, a opet tako daleko. Na početku našeg đira naišli smo na Dijanu Ban, Zagrepčanku koja je na Pobrežje doselila 2011. nakon što se udala na Pobrežanina. ‘Uhitili’ smo je taman dok je s djecom uživala ispred kuće u suncu te nas je odmah pozvala da im se pridružimo.
Ovo je savršenstvo. Volim zime na Pobrežju, nije me briga ni kakvo je vrijeme. Ljeta su luda i divna. Cijeli Dubrovnik živne, jako je puno posla. Mislim da Dubrovčani ne cijene dovoljno sve ono što ovdje imaju – Keith Harvey
— Meni je ovdje super, živim na Pobrežju već osam godina. Prvi put sam u Dubrovnik došla 2006. godine kao vodička. Vraćala sam se svake sezone, upoznala kolegu vozača i tako sam i ostala. Susjedski su odnosi dobri, ali, doduše, ne družimo se previše jer nemamo kad. Svatko ima posao u polju, vrtu, oko djece. A sad nas ima znatno više. Rodilo se puno djece i, Bogu hvala, pomladili smo se. Svi više – manje radimo u gradu i onda, kad dođemo s posla, odmah ‘trčimo’ na novi posao, tj. raditi oko vrta ili polja. Ne stignemo se alavija ni vidjeti. Jedino se uspijemo vikendom podružiti, pogotovo mi koji imamo djecu. Nemamo, nažalost, dječje igralište, ali smo prilagodili vrt, napravili pješčanik, postavili koš za košarku da se mogu igrati na svježem zraku – govori nam Dijana Ban te dodaje kako će Pobrežanima jako puno značiti nova cesta od Mosta, ne samo u prometnom smislu, već da će im dobro doći i popratni sadržaji koje bi sa sobom trebala donijeti počevši od butige, crkve te apoteke kako je bilo i najavljeno.
Postojeća cesta ‘noćna mora’
Trenutno im je, naglašava, postojećom cestom jako teško prometovati te im to dodatno otežava svaki odlazak na posao ili razvoženje djece u školu ili vrtić.
— Kroz Staru Mokošicu, ‘nikako doć’. Neki dan sam išla djecu odvest u vrtić i školu i vozila sam iza četiri kamiona, a u suprotnom smjeru još su prema meni išla tri i to u najužem dijelu. Morala sam se vraćati natrag. To zna biti katastrofa. Kad probiju cestu, bit će to super. Do posla će mi trebati svega deset minuta. Vesele nas i najave kako će u dolini graditi naselje za mlade. Jedino se bojimo da će biti preizgrađeno. Kod nas doduše ide sve sporo i nadam se da do prevelike izgradnje barem neće doći za mog života. Nikad se ne zna. Ljudi mogu nastaviti prodavati zemljišta i može doći do preizgrađenosti. Baš smo neki dan komentirali da se nadamo kako nam to naselje neće zakloniti pogled i da nam neće dignuti kakav zid ispred nas. Ne bismo voljeli ni kada bi nam to naselje došlo previše blizu naših kuća. Želimo zadržati svoj mir – ističe Dijana. U naselju ih, govori nam Dijana, živi 36 te se ne mogu potužiti da im bilo što nedostaje. Istina, nemaju butigu, ali to im ne predstavlja prevelik problem. Sve je, naglašava, stvar dobre organizacije.
— Redovito idemo u trgovačke centre i napravimo veliku spenzu, a za manje potrepštine, blizu nam je neka od butiga u Mokošici. Ako si nešto zaboravio, znaš da ti se neće dati ponovno silaziti da bi to kupio. Pomiriš se s time i gotovo. Jedino, ovdje je teško onome tko nema auto. Sočanski autobus nije prilagođen radnom čovjeku. Čini mi se da je jedino prilagođen srednjoškolcima. Nikako se njime ne možemo vratiti kući – priča nam ova Pobrežanka te dodaje kako imaju adekvatnu infrastrukturu. Nemaju, doduše, kanalizaciju, već septičke jame, a i struja im često nestaje.
Struja radi ‘k’o žmigavac’
— Zagrmi triput, puhne dvaput i već nema struje. Počne raditi k’o žmigavac – govori Dijana te nas vodi dalje k njezinim susjedima ne bi li i oni s nama podijelili svoja razmišljanja. Međutim, većina ih je bila previše sramežljiva. Ali, uspjeha smo ipak imali kod naših sljedećih sugovornika koji su bili itekako pričljivi. Naime, na Pobrežju već 18 godina živi Južnoafrikanac Keith Harvey kojeg je jedriličarska regata ravno iz Johannesburga preko Grčke, Splita i Visa dovela u Dubrovnik. 18 je godina živio u Johannesburgu, potom još osam u Cape Townu gdje je bio u mornarici.
— Marina za koju sam radio otvorila je bazu u ACI Marini u Komolcu. Tako sam odlučio ovdje ostati, oženio se i potom kupio kuću na Pobrežju – otkriva na Keith koji sa svojom suprugom, Splićankom Anitom živi u kući staroj oko 300 godina, a koju je sam obnovio.
— Ono što nam je ovdje najpotrebnije jest neko rješenje za ovu cestu kroz mjesto. To me trenutno najviše zaokuplja. Ova nova cesta prema Mokošici je genijalna stvar, radovi su započeli, ali problem nam je cesta od Ljubača prema Osojniku. Imamo problema jer ljudi prebrzo voze. Postalo je kao trkalište. Ponudio sam da ću sam odraditi posao ako bi mi dali opremu. Želimo postaviti ‘ležeće policajce’. Imamo šestogodišnjaka, susjedi također imaju jako puno male djece, ne želimo da se nekome nešto dogodi – govori nam Keith, a supruga Anita dodaje kako je neki dan susjed otvorio vrata od auta te je na njega naletjelo drugo vozilo i iščupalo mu ih. ‘K’o da smo na Vojnoviću, a ne na Pobrežju. Zalijeću se k’o mahniti niz nizbrdicu’ – naglašava Anita. Sve je u pogledu Upitali smo ih čime su sve zadovoljni na Pobrežju, a oni su nam odgovorili ‘nije li očito’ i samo pokazali na zadivljujuć pogled koji se pred njima prostire.
Baš smo neki dan komentirali da se nadamo kako nam to naselje neće zakloniti pogled i da nam neće dignuti kakav zid ispred nas. Ne bismo voljeli ni kada bi nam to naselje došlo previše blizu naših kuća. Želimo zadržati svoj mir
— Imamo mnogo susjeda, svi se odlično slažemo. Mirno je i tiho. Odavde nam puca pogled na grad i vidimo njegovu užurbanost, a kod nas je ovdje potpuni kontrast. Nije nam ni daleko, za 10 minuta smo na poslu. Imamo problema kao i sva naselja. Butiga nam čak ni ne nedostaje, jedino je ovdje važno imati auto. Dobro bi bilo da imamo možda još koju autobusnu liniju ili da barem autobusi budu učestaliji. Pola muškaraca u naselju vozači su Libertasovih autobusa. Nadam se da će s novom cestom do Mosta s Osojnika autobusi voziti direktno na autobusni kolodvor – govori na Keith te dodaje kako je živio na mnogim mjestima, ali da nigdje nema ovakvog kao što je Pobrežje.
— Ovo je savršenstvo. Volim zime na Pobrežju, nije me briga ni kakvo je vrijeme. Tijekom ljeta brinem za 45 jedrilica u našem timu. Ljeta su luda i divna. Cijeli Dubrovnik živne, jako je puno posla. Mislim da Dubrovčani ne cijene dovoljno sve ono što ovdje imaju. Ispod kuće imam svoju radionicu gdje se bavim drvom i prije godinu dana otišao sam na sedam dana na Lastovo. Kad sam se vratio shvatio sam da sam svih sedam dana ostavio vrata radionice otvorena. U Africi to ne možeš napraviti. Nema toga nigdje nego ovdje. Ovdje uživamo mir i sigurnost kakve rijetko gdje ima. Često toga nismo svjesni. Čak je i klima ovdje i u Johannesburgu slična. Jest da su tamo ljeta toplija, ali zato su zime ovdje idealne, visoka je temperatura, a tamo zna biti do -14. A, mi smo danas u kratkim rukavima – istaknuo je simpatični Južnoafrikanac te dodaje kako su cijene nekretnina u Dubrovniku precijenjene. Na Pobrežju su uspjeli pak kupiti kuću koja je bila spaljena gotovo do temelja te su je obnavljali punih šest godina. Ona ima svoju posebnu draž, ispred nje je i neizostavni roštilj. Tijekom radova Keith je probivši jedan suhozid iza njega pronašao originalni krov te stare kuće.
Približavaju im se i divlje životinje
— To je bilo zanimljivo otkriće. Ovo je naselje bogato poviješću, a uostalom, nije li i cijeli ovaj kraj? – ističe Keith. Iako je istaknuo da je na Pobrežju lijepo i nadasve sigurno živjeti, njegova supruga Anita otkriva nam kako ovdje često znaju zalutati mnoge divlje životinje. — Šeću ovdje lisice, divlje svinje, kao da smo u nekoj divljini, a tako smo blizu gradu. Neki dan smo vidjeli i jelena, a jedan je od susjeda sreo i medvjeda nekih sto metara prema Osojniku – zaključuje Anita. Stanovnici Pobrežja, dakle, izrazito pozitivno gledaju na izgradnju nove ceste. Svjesni su benefita koje će i njima donijeti, ali brine ih potencijalna eskalacija situacije, tj. ne bi htjeli da susjedi mahom krenuti prodavati zemljišta te da se ovaj njihov mali raj promijeni do neprepoznatljivosti.
RADI SE ‘PUNOM PAROM’
‘Prvi preduvjet za širenje stambene zone Grada’
Radovi na izgradnji nove prometnice od Mosta dr. Franja Tuđmana do Pobrežja, odnosno do ceste za Osojnik, započeli su 4. prosinca. Riječ je o jednoj od najvažnijih investicija u prometnu infrastrukturu Grada Dubrovnika jer se povezivanjem Mosta dr. Franja Tuđmana s Osojnikom i Pobrežjem stvaraju prvi preduvjeti za širenje stambene zone Grada Dubrovnika na ta prigradska područja. Projekt je značajan i zato što otvara mogućnosti za povezivanje Grada alternativnim koridorom prema Gornjim selima te dalje prema Primorju. Zahvat je vrijedan 33 milijuna kuna i podijeljen je u tri faze. Predviđena su tri tipa poprečnih presjeka duž prometnice: prvi na dijelu novoprojektirane prometnice s trakom za spora vozila i za desna skretanja, drugi na mjestu križanja s postojećom cestom i treći na mjestu gdje novoprojektirana prometnica prati postojeću cestu. Uz kolnik se jednostrano vodi nogostup širine 1,60 metara.
Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 18. prosinca 2019.