Pave Brailo, poznata je dubrovačka turistička vodička, koja promišlja Grad na dubrovački način.
Rođena je 1946. godine na Bunićevoj poljani u Gradu te poznaje svaki njegov kamen, svaku bužu, a u svom dugom radnom vijeku kroz Grad je provela brojne poznate osobe i bila predsjednica Društva dubrovačkih vodiča. Tim povodom za ovaj broj duLista razgovarali smo s Pavom Brailo.
– Žao mi je što je danas jako malo kulture uključeno u turizam. Mi smo rasli s kulturom. Kultura je bila nešto što smo kao djeca proživljavali, uvijek su nam Ljetne igre dozvoljavale gledati sve prove, a kad je bila premijera opet smo išli. Sad djeca te prilike nemaju ili su im prilike reducirane. Nekoć je sve bila pozornica. Sjećam se opere Orfej i Euridika kad je pjevala Marijana Radev, to je bilo prekrasno. Placa, Držićeva poljana, moja Bunićeva poljana bile su pozornice za predstave. Dundo Maroje se igrao na Zelenoj placi, igralo se u Muzičkoj školi, trčali smo s jednog mjesta na drugo. Rođena sam na Bunićevoj poljani 1, a prozor od kamare bio mi je iznad velikog volta. Volat ispod te zgrade bio je gradska škuribanda. Danas je on hvala Bogu očišćen i uredan. Svugdje se čula glazba, uživali smo slušajući operu Figarov pir, pa smo se tiskali u susjede na gornjem katu kako bi ga slušali i upijali tu predivnu glazbu. Još i danas pamtim glasove glumaca. Puno se toga izmijenilo. Kad sam bila mlada vodička, djeca bi se na Prijekome sakrivala u velike pakete, pregradila bi ulicu, virili kroz rupice i onda bi izlijetali iz kutija. Zatim bi dobili pljesak od grupe stranaca. Bile su to lijepe scene. Kad bih išla s grupom najmilije mi je bilo naići na Toma Šeparovića. On bi mi mahao. Gosti bi gledali sušila, divili se tim bijelim linculima, rekamima pa bi pitali kojim se to deterdžentom peru. No, on nije bio toliko bitan, već je bilo bitno to naše sunce i čisti zrak. Vidjela bi se čipka, a posteljina je možda bila starija od 100 godina, no što se više prala bila je bolja. Sušila su lakmus papir. Točno vidiš socijalnu strukturu neke sredine.
MORA POSTOJATI MJERA
Danas su svi ti prostori koje spominjete pod stolovima…
– Tako je. A nekoć je bio naš životni prostor. Uz cijelu Peskariju, gdje se plivalo i gdje je bilo Jugovo plivalište održavale su se utakmice. Po cijele dane smo bili na tribinama na Peskariji. To je bio život, imali smo sav prostor na raspolaganju.
Je li prema Vašem mišljenju previše stolova u Gradu?
– Neka mjera i normativi moraju postojati. Što kad padne kiša? Gdje se ti ljudi mogu skloniti i nastaviti jesti? A što da se klima promijeni, gdje će onda? Ne može biti toliko stolova, a jedan WC. Ne može se dogoditi da vozača morate tri puta slati oko Grada jer je jedan WC u koji gosti mogu poći, a u njemu je duži red nego na putu prema Pilama. Kad se nekome da dozvola za nešto, onda se mora provoditi i nadzor. U mojoj profesiji cjeloživotno učenje je nužno kao i u svakoj profesiji.
Od kada ste turistička vodička?
– Ispit sam položila 1964. godine, prije upisa u Višu turističku školu. Od tada vodim goste. Danas pak vodim goste kada padnu vrućine. Također me zovu kad dolaze delegacije.
NA STRANI SPOMENIKA
Možete li mi reći koje su razlike posebno uočljive u Vašoj profesiji u odnosu na prije?
– Grupe su nekoć bile manje. Nedavno je u Dubrovniku boravio gospodin Barry Lord sa suprugom. Oni rade programe za kulturni turizam, a sramotno je da je mali broj ljudi slušao ta predavanja. On je profesionalac koji je radio programe za kulturni turizam za vodeće svjetske centre poput Pariza, Toronta, San Francisca i druge gradove. Ta ekspertiza bila bi dobra u trenutku kad se Dubrovnik kandidira za europski grad kulture. Živo me zanimalo koliki je, prema njegovom mišljenju, optimalan broj ljudi koji vodič može voditi po muzejima. Odgovorili su mi da je to 15 ljudi. Nekoć sam vodila najviše 21 osobu, a danas je to preko 50. Naravno, uz razna pomagala i mikrofone. No, mislim da se time gubi kontakt jer kad imate tehniku između sebe i auditorija, kad počnete pritiskat puce, vi gubite onaj živi kontakt, ne možete ljude gledati u oči i osjetiti njihovu reakciju. Grozno mi je kada vodič ide naprijed, gosti mu slušaju glas, a on im je okrenut leđima. To jednostavno ne razumijem, možda sam prestara.
Također, u moje doba bila je manja gužva kroz Grad. Sada pate i muzeji i muzejski izlošci. Jer ta ogromna masa ljudi unosi strahovito puno vlage, a naši muzeji nisu opremljeni opremom kojom se kontrolira vlaga i temperatura, a rijeke ljudi koji dolaze i donose novac, a s druge strane nanose i trajnu štetu eksponatima koje s vremenom treba restaurirati. Uvijek sam na strani onih koji brane nemoćne, bilo da je riječ o nemoćnim ljudima, životinjama, ili spomenicima i baštini koja ne može progovoriti o svojoj ugroženosti. Svi živimo na račun spomenika, ali se ne može sve komercijalizirati. Sve je, kako bi Francuzi rekli, vulgarizirano.
MORAMO ČUVATI JEZIK
Otud i Vaša želja i zalaganje da Dubrovnik ostane „dubrovački“?
– Gubi se govor i melodija govora. U prolazu kad vodim goste i prozborim dvije-tri riječi s nekim poznanikom, gosti mi kažu kako nam je jezik lijep. Trebali bi učiti naš jezik. Smetaju mi i strani nazivi. Zbog čega objekti u vlasništvu naše čeljadi dobivaju strana nazivlja? Kad vidim primjerice: Lorko, Penatur, Dundo Maroje, Klarisa, Poklisar, uživam. Pa neka nam gosti lome jezik. Pa lomim ga i ja kada dođem u neku stranu zemlju i nisam upoznata s jezikom koji tamo ljudi govore. I to je dio identiteta. Da vas netko izbaci padobranom sred neke naše ulice i da vidite naziv Monaco, ovo, ono, biste li znali gdje se nalazite? Ne biste. Zato moramo sami štititi naš hrvatski jezik.
Jesmo li izgubili identitet?
– Gubi se, ali dobrim dijelom i našom krivnjom, jer treba prvo cijeniti sebe. Ne biti pretenciozan, ali se čovjek ne smije ni omalovažavati. Treba imati mjeru, čuvati vrednote i prenositi ih na mlađe naraštaje.
TREBA SE SJETITI BAKINE KUHINJE
Što Vam najviše smeta?
– Počnimo s kreativnom kuhinjom. Pjati postaju sve veći, a „spiza“, kako kažu Splićani, sve manja. Čovjek se digne gladan. Nisam pobornik velikih porcija, ali kad se samo sjetim mirisa svoga djetinjstva, mažurana, ili samo činjenice da smo svi imali graste s biljčicama! Znalo se da se biž i kopar toliko lijepo slažu. Sad je tu vegeta i ne znam što sve ne. Zašto naši hoteli u stranom vlasništvu imaju strane šefove kuhinje i šefove hrane i pića koji guraju svoje stvari? Pa imamo mi dovoljno svojih. Onda su ljudi rado kupovali kruškovac, maraskin, orahovicu. Gostima moramo nuditi naši lokalnu kuhinju, naša vina. Ima gostiju koji s planinarskim vodičima obilaze konobe po dalmatinskim otocima. Nikad nisu ništa bolje jeli. Gdje su naše konobe? Ne znam zašto je propao program srđela. Zato cijenim trud Jadranke Ničetić koja je napisala knjigu o našim ričetama, jer to je dio identiteta. Ljudi traže domaće stvari. I često za njih pitaju pa se nađete u neubranom grožđu. Jednom su mi u Excelsioru napunili lignje s grožđicama. Muko moja! Nismo mi na to naučeni. Nema ništa bolje nego se sjetiti mamine ili bakine kuhinje. Ti mirisi prate vas cijelo djetinjstvo i život.
Je li prije bilo ovoliko gostiju?
– Ne ovoliko. No, ovo što vidimo može biti iluzija. Ovisi koliko ljudi ovdje spava i plaća boravišnu taksu. Bitno je da se plaća jer ona služi za uljepšavanje mjesta, da ono bude ugodnije i turistima i nama. To je i bio prvi postulat u vremenima kada su nastajala turistička društva – da se od boravišne takse oplemeni prostor, promijeni klupa, uredi i održava vegetacija u parkovima. To je ulaganje u zajedničko dobro.
DUBROVNIK JE ŽIV GRAD
Sudjelovali ste i u izradi PUP-a Povijesne jezgre osamdesetih godina 20. stoljeća?
– Bila sam silno zainteresirana za donošenje PUP-a Povijesne jezgre. Sjećam se da je prostor Iza Roka bio predviđen za zanate. Gdje su ti zanati danas? Koliko je bilo brijača, maranguna, limara, mogli ste naoštriti nožice. I dan danas sjećam se gdje su bili svi ti servisi. Ovo je Mediteran, ljudi su se ovdje družili, čakulalo se, igrala se briškula. Znao si gdje ćeš koga naći, na kojem kamenu. Strašno se poštivao prostor. Sudjelovala sam anketirajući naše strane posjetitelje.Velika većina je dala odgovor da je Dubrovnik privlačan zato što je to živi grad. Užasnula sam se kad sam vidjela onu rasvjetu na Porporeli i u parku u Pilama. To je bila jedna bogohulna stvar. Blješti u oči, drma struja. No nitko ne razmišlja da ta svjetlost smeta pticama koje žive u skladu s prirodom. Mučimo ih, a nastaje agresija i od te silne svjetlosti. I to je jedan od problema. Je li netko promislio kako one pate? Je li promislio kad se stabla ovako nemilosrdno sjeku na sve strane, koliko gnijezda ima i koliko je ostalo beskućnika? Možda su mnoge ptice osuđene na smrt. Nepotrebna je preblještava svjetlost iz izloga na Stradunu, jer se odbija po opločenju Straduna na jedan neprimjeren način. Što će nam crvena i plava boja po bočnim ulicama? Sjećam se da su se vodile rasprave oko rasvjete u Gradu. Vani to rade vrhunski profesionalci. Živjela sam vrlo mlada u Londonu, sa suprugom, blizu Hyde parka. Tamo se u određeno doba, parkovi zaključavaju da priroda počine. Ostavite prirodu da diše, da se odmori. Naša se mikroklima promijenila uslijed požara, pohlepe i nebrige.
Često ste bili aktivni oko građanske inicijative Srđ je naš, a moglo Vas se vidjet i tijekom predavanja oko gradnje HE Ombla?
– Išla sam jer me živo interesiralo kako se razvija demokracija. Nema gore stvari od ravnodušnosti. Znam da su mnogi zauzeti pukim preživljavanjem i dolazi vrijeme kada će ljudi morati raditi na tri, četiri mjesta i naravno da nemaju vremena za te stvari. No, treba imati jednu zdravu radoznalost. Postoji i način građanskog neposluha. Imala sam prilike vidjeti jednu uličnu bunu američkih studenata koji su porijeklom Indijanci. Bio je Kolumbov dan u listopadu. Ide parada, ide Fernando i Izabela, a ovi s transparentima urlaju „Ukrali ste nam kavu, duhan, pomadore i patate“. I sad mlađi povjesničari preispituju povijest SAD-a jer je bijeli čovjek iskorijenio čovjeka koji je poštovao zemlju, vodu i zrak na najbolji mogući način.
Događa li se to nama sa Srđem?
– Najgore je bilo vidjeti onaj zahrđali natpis 'Zaštićeni krajolik' u Rijeci dubrovačkoj i vidjeti da se ništa nije učinilo s izuzetkom ljetnikovca Stay i Bunić Kaboga. Baštinu treba promišljati i voljeti onako kako je to pokazao gospar Ivo Felner. Išla sam redovno slušati predavanja povjesničara umjetnosti i arhitekata o Gradu, recimo pokojnog dr. Radovana Ivančevića, dr. Nadu Grujić i sve ostale ljude koji promišljaju baštinu. Ovdje uopće nije pitanje golfa, već nekretinskog biznisa i preusmjeravanja vode. Golf, sam po sebi, donosi jedan sterilan globalizirani krajobraz, ta priroda jednostavno neprirodno izgleda. Pojmovnik izraza koji opisuju oblike u kršu ušao je iz hrvatskog jezika u strane. Gdje će graditi naši ljudi, gdje ćemo ići? Vile će imati i unutrašnje i vanjske bazene, što ako višnji Bog reče „Preusmjeravam vodu“?
Od državnika, predsjednika do nobelovaca
Nedavno ste vodili japanskog princa Akishina i princezu Kiko. Tko Vam je od poznatih osoba još ostao posebno u pamćenju?
– Vodila sam gospođu Margaret Thatcher, princa Charlesa, nekolicinu oskarovaca, princeze iz Tajlanda. Bilo je puno poznatih državnika, svi predsjednici država jugoistočne Europe, nobelovaca. Neki su stradali u atentatima, a neki završili u zatvoru. U pamćenju mi je ipak najsvježiji posjet princa Akishina. On je doktorirao u Velikoj Britaniji, na Oxfordu i stručnjak je za biologiju mora i ornitolog. Bilo je divno voditi po zidinama čovjeka koji doživljava spomenike skupa s njegovim stanovnicima-pticama. Fotografirao je ptice na kamenjima, poznavao je čak neke biljke, a s nekim sam ga ja upoznala. Njegovo razumijevanje svijeta zbog toga velikog znanja i poštovanja prema prirodi bilo je apsolutno nešto što mi je ostavilo dubok trag. Princeza je pitala o nahodištu, a inače je po zanimanju psiholog. Pametni, visokoobrazovani ljudi počnu putovanje daleko prije nego dođu u destinaciju. Nakupuju se knjiga, karata, pravih bedekera, a danas imamo i Internet. No, mi još uvijek kaskamo za Zapadom. To su knjige s pojmovnikom o stilskim razdobljima, detaljima, ti ljudi dolaze tražiti nekog anđela na kapitelu jer oni znaju da postoji. Možda naši ljudi premalo putuju. Oni koji iznajmljuju ako si mogu priuštiti, trebali bi više putovati i vidjeti zemlje iz kojih im gosti dolaze, upoznati druge kulture.
Nemam ništa protiv
– Ja sam naraštaj u drugom dohotku, dok su mladi kolege uglavnom obrtnici. Što se tiče fiskalizacije nemam ništa protiv. Ako plaćate državi možete biti sigurni da će vas zaštiti. Poštivanje prema državi reflektira se na način da ste vi uredni porezni obveznik, ali upravo zbog toga imate pravo uprijeti prstom i reći “Ej, kako vi trošite naš novac“. Krajnje vrijeme je da se političari počnu našim ljudima obraćati kao prema poreznim obveznicima i da se počnu ispričavati za nešto potrošeno uludo i da za to odgovaraju pred zakonom.