Tradicija koja vrlo rano počinje, a kasno gasi

Duško Asić aktivni je član Gradske glazbe Dubrovnik već 60 godina, a zadnjih 10 godina je i capobanda ili meštar od ceremonije. Inače, njen je najstariji član i po godinama i po stažu, a od Grada Dubrovnika ove godine dobio je nagradu za izniman doprinos u očuvanju tradicije Gradske glazbe Dubrovnik.

I dok Gradska glazba ove godine slavi 170. godina postojanja, njegova obitelj navršila je 108. godina staža u Glazbi.
– Dok smo bili djeca išli smo ispred muzike i skakali. Onda mi je pokojni dirigent Sagrestano rekao „Ajde mali, kad ti otac svira, mogao bi i ti“. Počeo sam s trombonom, pa sam zamijenio oca na dobošu, a kasnije sam počeo svirati i činele – rekao nam je uvodno Duško Asić.
 
Obiteljska tradicija duga 108 godina
 
Njegovim stopama krenuli sin Viki i unuka Đina.
– Jednostavno su to zavolili. Viki je pomorac, ne može stalno stići, ali kad je tu vrlo je aktivan i svira udaraljke u Glazbi. U nas su udaraljke jednostavno tradicija. Jedino unuka Đina svira flautu – dodao je. Rad u Gradskoj glazbi Dubrovnik, ističe, promijenio mu je život.

– Puno mi to znači. U Glazbi su i akademsko obrazovani glazbenici i volonteri koji godinama sviraju na svojim instrumentima i daju veliki doprinos prigodom raznih proslava poput Svetoga Vlaha, Božića, Nove godine. Za biti član Gradske glazbe jednostavno treba imati puno volje. Nekad je teško ići na probe, posebno kad je kiša, kad je hladno ili pak kad su velike vrućine. No, eto ja sam još uvijek aktivan – dodao je.
 
50 godina na udaraljkama
 
Tijekom svog dugogodišnjeg staža u Glazbi, svirao je više instrumenata. 
– Počeo sam 1953. s trombonom. Taj instrumenti svirao sam otprilike desetak godina. Međutim, 1964. godine Glazba je imala veliku dotaciju od Grada. No 80 – 90 posto profesionalnih glazbenika sviralo je u simfonijskom orkestru, te su htjeli Glazbu smanjiti, kako bi što više novaca ostalo njima za  raspodjelu. Tada je bilo nas desetak kojima su se zahvalili. Ponudili su nam da ostanemo i sviramo kao ljubitelji glazbe bez honorara. Ja sam se zahvalio i rekao im „Hvala lijepa, jer ja nisam ni do sada svirao za novac, ako dođe dobro dođe, no ne želim da me itko podcjenjuje“. Otišao sam. Nije prošlo ni dvadeset dana kada je uprava došla u mene doma i pitali su me bi li se ponovno vratio. Zanimalo me pod kojim uvjetima. Odgovorili su pod istim uvjetima kao i oni, te da ću imati i nešto novaca. Ali ne da sviram trombon, nego činele. Tako sam skoro 50 godina svirao na udaraljkama, nekad bubanj, nekad doboš na kojem sam zamijenio oca, a nekad činele. Sve do 2003., kada je umro Hrvoje Filičić. Tada sam postao capobanda. No po potrebi i danas ponekad sviram – napominje Duško Asić kojemu, iako je završio samo dvije godine pripravne glazbene škole, nije bilo teško naučiti svirati sve te instrumente.

– Išao sam u glazbenu školu gdje sam učio trombon. Kada sam počeo svirati u Glazbi profesor mi je bio Vinko Sagrestano i on me usavršio da mogu svirati trombon. Bitno je da imaš sluha, ostalo se sve može naučiti – naglašava. S Gradskom glazbom Dubrovnik nastupio je prvi put kada mu je bilo 15. godina.

– Bila je štafeta ili Prvi maja, ne sjećam se točno. Mi smo svi Asići rano počeli svirati. Unuka Đina ima 14. godna i već svira skoro godinu dana. Sin Viki počeo je svirati 80-te godine, a tada je imao 13. godina. Moj pokojni otac Vinko također je imao 14 – 15. godina kada je počeo svirati u Glazbi. To je tradicija koja vrlo rano počinje, ali se kasno gasi. Otac Vinko mi je sa 60 i nešto godina prestao svirati jer je bio bolestan. Da je mogao vrlo rado bi nastavio – ističe.
 
Utakmica Juga i Partizana
 
Na naše pitanje sjeća li se ikakvog posebnog događaja s gostovanja Gradske glazbe Dubrovnik po zemlji i svijetu koji mu je posebno ostao u pamćenju, odgovara:
– Svirali smo na utakmici u Kruševcu, a igrali su Jug i Partizan finale kupa. Bili smo pozvani od navijača. Svirali smo na bazenu prije utakmice. Jug je tada izgubio, no mi smo svirali i nakon utakmice. A oni su govorili „Vidi bre, oni pevaju i kad gube“. Čudili su se. To je bilo 1984. godine. Kasnije je bio veliki ručak. Dobili smo na pjat veliki šnicel. Pokojni Božo Lazarević tada je komentirao: „Koliki je ovo šnicel, veći od pjata“. I stvarno je toliki bio. Inače Božo Lazarević, moj susjed na Pelinama, drvodjelac isto kao i ja, svirao je bas. Bio je jako dobar čovjek, simpatičan, pun humora.
 
Najdraža svirka za Svetoga Vlaha
 
Inače, biti meštar od ceremonije nije lak posao.
– Moram paziti na sve i biti na čelu svega. Mladi nekad idu dobro, nekad loše. Neki kažu da sam ja kriv. No, mladi bi trebali imati prostorije da mogu naučiti korak, no mi sve to činimo u hodu. Kod nekih ide sporo, kod nekih brzo. Treba uskladiti tehniku sviranja i hod – napominje Duško Asić i dodaje kako mu je ipak najdraži nastup onaj za Festu Svetoga Vlaha.

– Ujutro prije 6 moramo biti u Glazbi. U sedam sati treba doći naštiman i obučen za Svetoga Vlaha. Bila kiša, bila zima, bilo vruće, mi moramo doći. To je jedan od najtežih svirki. Dugo se svira, dugo se stoji vani, nekad nas uhvati kiša, bude zima. Najteža je to svirka, ali ipak najdraža, jer je Sveti Vlaho naš zaštitnik i  ponosni smo što sviramo – zaključuje Asić.