Ako ste u prvoj polovici devedesetih poslušali neki odličan indie rock ili grunge album, postojala je vrlo velika mogućnost da je kao producent naveden Butch Vig. Iako je svoju karijeru započeo još sredinom osamdesetih produciravši barem pola tuceta albuma grupe Killdozer, svojih sugrađana iz Madisona u Wisconsinu, Vig svoje putovanje prema slavi započinje produkcijom albuma ‘Americruiser’ čikaškog alt-rock banda Urge Overkill, što mu donosi angažman na debitantskom albumu ‘Gish’ mladog i perspektivnog banda iz Chicaga zvanog Smashing Pumpkins. Za svoju sljedeću gažu odabire još jedan relativno slabo poznati band, i s ukupnim budžetom od 65 tisuća dolara proizvodi album ‘Nevermind’. Potpuno neočekivano, album se prodaje u nevjerojatnih 30 milijuna primjeraka, Nirvana dosiže svjetsku slavu, a Butch Vig taj uspjeh koristi kao ulaznicu u studija u kojima snimaju Sonic Youth, Tad, L7, House of Pain, Helmet, Soul Asylum i mnogi drugi. Samo Butchevo ime i reputacija bili su dovoljni za osigurani komercijalni uspjeh albuma.
Sredinom devedesetih Butch Vig odlučuje svoje znanje i talent kreativno pretočiti u vlastiti band. Sjeda za bubnjeve, angažira svoje bliske prijatelje Dukea Eriksona na gitari i Stevea Markera na basu, a nakon samo jednog preslušavanja albuma grupe Angelfish njihovoj pjevačici Shirley Manson u Škotsku šalje avio-kartu i poziv na audiciju. Band dobija ime Garbage, i kvartet započinje rad na snimanju svojeg prvog albuma.
Glazbeni stil oduvijek je bio zamišljen kao kombinacija pop-pjesmuljaka praćenih rock instrumentacijama, što se pokazalo kao puni pogodak u trenutcima kada je grunge polako počeo odumirati. Zadržavši žestinu, koja se posebno iskazivala kroz karizmatičnu Manson za mikrofonom. S neospornim hitovima ‘Only Happy When It Rains’, ‘Queer’ i ‘Stupid Girl’, njihov istoimeni debitantski album zauzima vrhove top lista. Sljedeći album ‘Version 2.0’ ponavlja uspjeh uz hitove ‘I Think I’m Paranoid’ i ‘When I Grow Up’. Prijelaz u novi milenij donosi i promjenu glazbenog ukusa mainstream publike koja je sada znatno zainteresiranija za Britney i Aguileru, pa slabe reakcije javnosti na albume ‘Beautiful Garbage’ i ‘Bleed Like Me’ dovode do razlaza grupe. Desetak godina kasnije band se opet okuplja, izdaje ‘Not Your Kind of People’ i ‘Strange Little Birds’.
Nedostatak pritiska za većim komercijalnim uspjehom kreativno je oslobodio članove grupe, koji su prošli tjedan izdali svoj sedmi studijski album ‘No Gods No Masters’, bez sumnje njihov najkvalitetniji album u ovom stoljeću, a vrlo lako i najbolji njihov album općenito. Znatno društveno-politički angažiraniji i socijalno osjetljiviji, jedanaest pjesama na albumu dijelom su obračun sa globalnom nepravdom, a dijelom suočavanje sa svojim osobnim demonima.
Uvodna stvar ‘The Men Who Rule The World’ osuda je beskrupulozne korporativne pohlepe koja zagorčava živote svima, a posebno ženama koje im se nađu na putu do uspjeha (‘The women who crowd the courtrooms/All accused of being whores’). ‘Waiting for God’ osuda je ciklusa nasilja u kojem stradaju uglavnom siromašni i obespravljeni (‘Black Boys get shot in the back/Were they caught riding their bike/Or guilty of walking alone?’), a u ‘Godhead’ se, u stilu Depeche Modea i njihovog ‘Personal Jesus’, obračunavaju s toksičnom muškosti (‘Would you deceive me if I had a dick?’).
Shirley svoja intimna razmišljanja iznosi u stvarima poput ‘Wolves’ koji služi kao isprika svima koje je tijekom svoje karijere nepravedno povrijedila, i u meni najdražoj stvari na albumu, brzoj i žestokoj ‘The Creeps’. Album odjavljuje orkestralna balada ‘This City Will Kill You’, koja bi lako mogla poslužiti i kao pjesma za neki budući James Bond film, za kojeg su Garbage na vrhuncu svoje karijere i snimili ‘The World is Not Enough’.
Ukoliko se odlučite za deluxe izdanje albuma (a ne postoji razlog zašto ne biste, ništa vas dodatno ne košta), nagradit ćete se kolekcijom njihovih starijih singlova koji se nisu pojavljivali na albumima, između ostalih izvrsnim punkerskim ‘Girls Talk’ (s čelnicom Distillersa Brody Dalle) i ‘Destroying Angels’ (s Exene Cervenkom iz punk grupe X), kao i obradama ‘Starman’ Davida Bowiea i ‘Because the Night’ Patti Smith. Sveukupno vam novi Garbage donosi preko osamdeset minuta izvrsne glazbe za kojom ćete sigurno redovito posezati.
Foto garbage.com