Slušni aparat

Svijet nije dovoljan

Ako ste u prvoj polovici devedese­tih poslušali neki odličan indie rock ili grunge album, postojala je vrlo velika mogućnost da je kao producent naveden Butch Vig. Iako je svoju karijeru započeo još sredinom osamdesetih produciravši barem pola tuceta albuma grupe Kill­dozer, svojih sugrađana iz Madisona u Wisconsinu, Vig svoje putovanje prema slavi započinje produkcijom albuma ‘Americruiser’ čikaškog alt-rock banda Urge Overkill, što mu donosi angažman na debitantskom albumu ‘Gish’ mladog i perspektivnog banda iz Chicaga zvanog Smashing Pumpkins. Za svoju sljedeću gažu odabire još jedan relativno slabo poznati band, i s ukupnim budžetom od 65 tisuća dolara proizvodi album ‘Never­mind’. Potpuno neočekivano, album se prodaje u nevjerojatnih 30 milijuna pri­mjeraka, Nirvana dosiže svjetsku slavu, a Butch Vig taj uspjeh koristi kao ulaznicu u studija u kojima snimaju Sonic Youth, Tad, L7, House of Pain, Helmet, Soul Asylum i mnogi drugi. Samo Butchevo ime i reputacija bili su dovoljni za osigu­rani komercijalni uspjeh albuma.

Sredinom devedesetih Butch Vig odlučuje svoje znanje i talent kreativno pretočiti u vlastiti band. Sjeda za bub­njeve, angažira svoje bliske prijatelje Dukea Eriksona na gitari i Stevea Mar­kera na basu, a nakon samo jednog preslušavanja albuma grupe Angelfish njihovoj pjevačici Shirley Manson u Škotsku šalje avio-kartu i poziv na audi­ciju. Band dobija ime Garbage, i kvartet započinje rad na snimanju svojeg prvog albuma.
Glazbeni stil oduvijek je bio zamišljen kao kombinacija pop-pjesmuljaka praće­nih rock instrumentacijama, što se poka­zalo kao puni pogodak u trenutcima kada je grunge polako počeo odumi­rati. Zadržavši žestinu, koja se posebno iskazivala kroz karizmatičnu Manson za mikrofonom. S neospornim hitovima ‘Only Happy When It Rains’, ‘Queer’ i ‘Stupid Girl’, njihov istoimeni debitant­ski album zauzima vrhove top lista. Slje­deći album ‘Version 2.0’ ponavlja uspjeh uz hitove ‘I Think I’m Paranoid’ i ‘When I Grow Up’. Prijelaz u novi milenij donosi i promjenu glazbenog ukusa mainstream publike koja je sada znatno zainteresira­nija za Britney i Aguileru, pa slabe reak­cije javnosti na albume ‘Beautiful Gar­bage’ i ‘Bleed Like Me’ dovode do razlaza grupe. Desetak godina kasnije band se opet okuplja, izdaje ‘Not Your Kind of People’ i ‘Strange Little Birds’.
Nedostatak pritiska za većim komerci­jalnim uspjehom kreativno je oslobodio članove grupe, koji su prošli tjedan izdali svoj sedmi studijski album ‘No Gods No Masters’, bez sumnje njihov najkvalitet­niji album u ovom stoljeću, a vrlo lako i najbolji njihov album općenito. Znatno društveno-politički angažiraniji i soci­jalno osjetljiviji, jedanaest pjesama na albumu dijelom su obračun sa global­nom nepravdom, a dijelom suočavanje sa svojim osobnim demonima.

Uvodna stvar ‘The Men Who Rule The World’ osuda je beskrupulozne kor­porativne pohlepe koja zagorčava živote svima, a posebno ženama koje im se nađu na putu do uspjeha (‘The women who crowd the courtrooms/All accu­sed of being whores’). ‘Waiting for God’ osuda je ciklusa nasilja u kojem stradaju uglavnom siromašni i obespravljeni (‘Black Boys get shot in the back/Were they caught riding their bike/Or guilty of walking alone?’), a u ‘Godhead’ se, u stilu Depeche Modea i njihovog ‘Perso­nal Jesus’, obračunavaju s toksičnom muškosti (‘Would you deceive me if I had a dick?’).

Shirley svoja intimna razmišljanja iznosi u stvarima poput ‘Wolves’ koji služi kao isprika svima koje je tijekom svoje karijere nepravedno povrijedila, i u meni najdražoj stvari na albumu, brzoj i žestokoj ‘The Creeps’. Album odjav­ljuje orkestralna balada ‘This City Will Kill You’, koja bi lako mogla poslužiti i kao pjesma za neki budući James Bond film, za kojeg su Garbage na vrhuncu svoje karijere i snimili ‘The World is Not Enough’.
Ukoliko se odlučite za deluxe izda­nje albuma (a ne postoji razlog zašto ne biste, ništa vas dodatno ne košta), nagradit ćete se kolekcijom njihovih starijih singlova koji se nisu pojavljivali na albumima, između ostalih izvrsnim punkerskim ‘Girls Talk’ (s čelnicom Distillersa Brody Dalle) i ‘Destroying Angels’ (s Exene Cervenkom iz punk grupe X), kao i obradama ‘Starman’ Davida Bowiea i ‘Because the Night’ Patti Smith. Sveukupno vam novi Gar­bage donosi preko osamdeset minuta izvrsne glazbe za kojom ćete sigurno redovito posezati.

Foto garbage.com

Pročitajte još

Još glazbe za odvratno vrelo ljeto

Dulist

Auto-Tune, ‘pjevač’ koji nikad ne falša

Petar Ipšić

Glazba za dugo toplo ljeto

Ivan Jelčić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija