Protekli vikend donio nam je nekoliko odličnih novih glazbenih izdanja za popuniti nekoliko kolumni, slobodan vikend bez puno distrakcija jedva je bio dovoljan da se svi ti albumi kvalitetno preslušaju. Kad se na kraju podvuče crta, ovo su tri albuma u kojima sam najviše uživao i s kojima sam proveo najviše vremena, a ti albumi teško da su mogli biti raznovrsniji da sam ih ciljano tražio.
Kanadski KEN Mode (Kill Everyone Now) su izrasli u jedan od najutjecajnijih noise bandova dvadesetprvog stoljeća, a njihov najnoviji, deveti po redu, album ‘Void’ najbolje se sluša u kontinuitetu s prošlogodišnjim ‘Null’. Izdani u točno godinu dana razmaka, snimani su istovremeno u jesen 2021. u doba duboke korone pa se u zvuku i tekstovima lako raspoznaje bukteći revolt i frustracija. No, dok se ‘Null’ može opisati kao album bunta i borbe, tada ‘Void’ svojim očajem i ljutnjom više zvuči kao rezignacija i poraz.
Uvodne stvari ‘The Shrike’ i ‘Painless’ nastavljaju u klasičnom KEN-noise stilu, no ostatak albuma znatno otklanja u melankolični post-hardcore počevši s odličnom, najboljom na albumu, osmominutnom ‘These Wires’. ‘A Reluctance of Being’ apsolutno podsjeća na rane Swanse, dok su posljednje dvije stvari poprilično post-rockerse, prva kao kandidat za najbolji naslov pjesme stoljeća ‘He Was a Good man, He Was a Taxpayer’ te odjavna ‘Not Today, Old Friend’. Ako volite žestoki noise sa vokalom koji dosta podsjeća na Henry Rollinsa, KENMode i ‘Void’ su odličan izbor.
Ako ste više nastrojeni punku i ženskim vokalima, tada je vrlo vjerojatno da će vam se svidjeti Sincere Engineer, pop-punk projekt pjevačice Deanne Belos. U njezin treći album ‘Cheap Grills’, i prvi sa više-manje ustaljenim pratećim glazbenicima, zaljubio sam se na prvo slušanje, nešto otprilike kao što je prošle godine slučaj bio sa The Bobby Lees i albumom ‘Bellevue’. Sličnog stila, izgleda da se ova vrsta ljutito-duhovitog punka potpuno podudara s mojim trenutnim senzibilitetom, s melodičnim glazbenim dionicama tekstualno popraćene osobnim anegdotama ispunjenim crnim humorom i solidnom dozom prolivene žuči.
Moju prošlogodišnju pjesmu godine ‘Greta Van Fake’ će tako ove godine bez sumnje zamijeniti jednako ironična ‘Fireplace’ s genijalnim stihovima poput ‘I hate your guts/ Wouldn’t even help if you were stuck/ In some guy’s basement/ And he was getting ready to chop you up’ i ‘You’re gonna make a great filet/ On a tray at the murderer’s buffet’. Moram još izdvojiti pjesme ‘Code Orange’ i ‘A Touch of Hell’ kao odlične stvari za svakodnevno opetovano preslušavanje, a ovako kvalitetan album i vrhunski odrađen nastup na ovogodišnjoj Lollapaloozi obećavaju svijetlu budućnost za Deannu i ostatak grupe.
Sam sam sebe iznenadio brzinom kojom sam u svoju playlistu nadodao novi, istoimeni album japanske grupe Chai, njihov četvrti po redu. Sestre blizanke Mana i Kana, sa svojim školskim prijateljicama Yuuki i Yunom sviraju modernu verziju city popa, tipično-japanske glazbe 80-tih koja je imala veliku ulogu na komercijalni uspjeh Walkmana. Album ‘Chai’ (znači točno ono što mislite da znači) počinje tako nevjerojatno zaraznom i logično naslovljenom pjesmom ‘Matcha’, da je nakon nje jednostavno nemoguće prestati slušati ovaj polusatni album, slobodno stavite svih deset stvari na repeat i odlebdite negdje u vesele ružičaste oblake.
Veliki uspjeh njihova prva dva albuma ‘Pink’ i ‘Punk’ djevojkama je donio ugovor s legendarnim Sub Pop Records, za koji su 2021. izdali ‘Wink’, a ovaj najnoviji album nesumnjivo će poslužiti kao definitivna odskočna daska na zapad. Kako same za sebe kažu u pjesmi ‘Neo Kawaii, K?’, potpuno su spremne za potencijalnu globalnu slavu bez straha da će se zbog toga promijeniti stihovima ‘This is just my body/ Not a trendy body’. Nakon što odslušate izvrsne ‘From 1992’, ‘Driving22’ ili pak ‘Para Para’, sve što preostaje je da se pripremite za svjetsku dominaciju Chaia, otpor je uzaludan od prvog trena kad čujete Manin hipnotizirajući glas.
Foto chai-band.com/Sub Pop Records