Nekidan sam na ‘fejsu’ naišao na meme koji se na dosjetljiv način bavi spoznajom osobe mlade u 90-ima ili početkom 00-ih (danas pak u nekom spektru 40-ih godina života ili na pragu 50-ih) da se termini ‘oldies’ i ‘classics’ u pop glazbi kod današnjih adolescenata odnose na ‘lude devedesete’, umjesto na 60-e, kao što bi bilo ispravno (sic!). ‘Stvari su brzo izmakle kontroli’, da pribjegnem parafraziranju, odnosno slobodnom prijevodu legendarne izreke jednako legendarnog Rona Burgundyja, filmskog lika kojeg je utjelovio vazda urnebesni Will Ferrell. Pa to je bilo jučer. Dobro ajde, prekjučer. Ili ipak nije? Neka mi netko donese malo vode s cukrom.
Kao da početak ili sredina 90-ih već nisu bili glazbeno dovoljno revolucionarni, s utjecajnim žanrovima i trendovima koji su nicali jedan za drugim, kraj tog ‘oldies’ desetljeća i početak novog milenija pokazali su se za pop glazbu izrazito plodonosnim razdobljem. Samo tijekom nekoliko godina, od 1997. do 2001., dobili smo impresivnu nisku remek djela, počevši od ‘OKComputer’ – futurističkog popa Radioheada, francuskog housea na ‘Homework’ Daft Punka, neo-soul revivala s ‘Baduzim’ Erykahe Badu, preko modernog R&B klasika Lauryn Hill ‘The Miseducation of…’, revitalizirane Madonne s ‘Ray of Light’, mračnog ‘Mezzanine’ bristolskih Massive Attack, Mobyjevog gospel downtempa na ‘Play’ pa sve do stožernih radova u hip-hopu – ‘The Marshall Mathers LP’ Eminema, ‘Stankonie’ južnjačkih majstora Outkast ili ‘Miss E… So Addictive’, albuma koji je potvrdio talent Missy Elliott. Sve te, redom hit albume, ali i hrpu drugih manje ili više prepoznatih, krasi izrazita inovativnost koja je vidljiva čak i kod ‘posuđivanja’ iz prošlosti i sempliranja, kao što je bio slučaj kod Mobyja ili australskih The Avalanches, čiji je ‘Since I Left You’ sastavljen isključivo od semplova. Toliko je taj val bio snažan da je čak i Lenny Kravitz umjetnički profitirao postajući podnošljivim kada se na svojoj ‘Petici’ poigrao s trip-hopom, a možda najveću renesansu prolazili su R&B i hip-hop izvođači pa je i danas nemoguće zamisliti ozbiljnu zabavu bez ‘razbijača čaša’ iz tog vremena.
Radio stanice su zvučale prokleto dobro (bile su to godine prije tzv. formata koji je uništio cijeli medij), a jedan od sveprisutnih bendova bio je škotski kolektiv Texas. Grupa predvođena Sharleen Spiteri, pjevačicom zanosnog glasa, još prvim albumom (‘Southside’ 1989.) upisala je gigantski hit singl ‘I Don’t Want a Lover’ da bi se sljedeća dva studijska albuma manje-više pokazala kao komercijalni promašaji. Onda, kada je već izgledalo da će Texas ostati bend od jednog hita, Spiteri i Johnny McElhone (suosnivač te njen partner u skladanju) zasukali su rukave, napisali izvrstan materijal odmičući se od alternativnog rocka tek toliko da naprave mjesta za utjecaje suvremenog popa i blue-eyed soula. ‘Say What You Want’, prvi singl s albuma ‘White on Blonde’ (1997.), ovom setu ušiju i danas je jednako neodoljiv koliko i prvi put kad su ga čule. Uslijedio je album ‘The Hush’ s još više sofisticiranijim pop/soul aranžmanima i snažnijim naslanjanjem na svilenkasti glas i nesvakidašnji seksepil Spiterijeve, a ‘Summer Son’ bila je No. 1. pjesma ljeta 1999. Novi milenij Texas su otvorili s ‘The Greatest Hits’, albumom koji donosi tri nove pjesme, od kojih dvije ulaze u gornji dom britanskog charta. U društvo deset najprodavanijih singlova Texas su u četiri godine uspjeli smjestiti čak 11 svojih pjesama. No, svemu dođe kraj, pa tako i njihovoj dominaciji radio valovima. Bend je nastavio izdavati solidne albume na zadovoljstvo vjerne baze štovatelja (posebno u Francuskoj), no više su izostajali s top lista singlova nego što su na njima bili prisutni (‘Red Book’ iz 2005. zapostavljen je pop dragulj). Trend se još nije promijenio, ali svojim desetim studijskim radom ‘Hi’ Texas su zagrabili u vlastitu prošlost da bi definirali svoju sadašnjost. Najprije su u skladištu Universala pronašli mastere nedovršenih pjesama koje nisu ušle u uži izbor za ‘White on Blonde’. I tako je krenulo. Jednu od takvih, ‘Mr. Haze’, opremili su semplom disco hita ‘Love’s Unkind’ Donne Summer, a za naslovnu pjesmu ponovo su udružili snage s Wu Tang Clan, suradnicima iz 1998. godine. Susret pop benda iz Glasgowa i repera sa Staten Islanda uronjen u glazbeni amalgam Ennija Morriconea 20+ godina poslije ne zvuči više toliko neobično, ali je svakako simpatičan. Jedina balada je pjesma ‘Unbelievable’, dok je ostatak prilično energičnog albuma rezerviran za soul, country-pop i indie rock utjecaje. Texas su i danas pokazali kako imaju snage iznjedriti iznadprosječan pop album, a iako za njih više nema toliko mjesta u eteru, ostvarili su najveći uspjeh u dvadeset godina jer se ‘Hi’ upravo popeo na 3. mjesto najprodavanijih albuma u Velikoj Britaniji.
Foto: twitter.com/texastheband