Slušni aparat

Koliko para, toliko muzike

Oživljavanjem kulta slušanja LP ploča, održavanjem globalne manife­stacije Record Store Day, ali i pukom faktografijom koja počiva na tome da neki stožerni albumi doživljavaju svoje dvadesete, tridesete, četrdesete ili pedesete obljetnice, obasuti smo nizom nerijetko luksuzno opremlje­nih box setova i posebnih izdanja. No, parafrazirajmo Indexovog Ilka Ćimića i krenimo redom. Web stranica Meta­critic, vodeći svjetski medij za gene­riranje recenzija albuma, filmova, TVserija i video igara, među pet najbolje ocijenjenih glazbenih izdanja u 2021. godini ističe čak tri albuma koja su, redom, objavljena prije 54, 50, odno­sno 46 godina, a na samom pročelju te liste smjestilo se luksuzno super deluxe izdanje trećeg studijskog rada grupe The Who. ‘The Who Sells Out’ donosi originalne mono i stereo mikseve izvornog, konceptualnog, albuma s čak 47 prethodno neobjavljenih pje­sama i demo snimki. Ovaj box set, kao uostalom i sva slična izdanja, prven­stveno ciljaju na fanove i kolekcionare koji će biti sretni izdvojiti više novaca da bi zauzvrat dobili nešto o čemu su prije mogli samo sanjariti. Koliko para, toliko muzike, ono se kaže, a u ovom slučaju ‘koliko para’ korespondira sa 114 pjesama i preko pet i pol sati muzike. ‘…Sells Out’ iz 1967. zamišlja emitiranje fiktivne londonske radijske postaje isprekidano reklamama i spada među čudnije albume grupe poznate po hra­brim iskoracima u neistraženo (ističu se rock opere ‘Tommy’ i ‘Quadrophe­nia’). Ovdje The Who još uvijek istra­žuju psihodelične pop forme i nisu se još prometnuli u stadionsko hard rock čudovište kakvo će postati 1969. s ‘Tommy’ i 1971. s maestralnim ‘Who’s Next’. Album je bez lošeg momenta, najglasovitije pjesme su ‘Mary Anne with the Shaky Hand’ i ‘I Can See for Miles’, a iz te faze je i hit singl ‘Pictu­res of Lily’, oda masturbaciji ako je ikad postojala jedna.
‘Déjà Vu’ supergrupe Crosby, Stills, Nash & Young iz 1970. drugo je najbo­lje rangirano novo/staro izdanje 2021. godine, a povodom 50. rođendana pri­milo je zaslužen deluxe tretman pa uz originalni album donosi 38 prije neo­bjavljenih pjesama ili neobičnih verzija onih već poznatih. Nakon istoimenog remek djela koje su David Crosby (ex- The Byrds), Stephen Stills (ex-Buffalo Springfield) i Graham Nash (ex-The Hollies) objavili 1969. priključio im se Stillsov bivši suradnik Neil Young. Bez obzira na to što je album autor­ski i izvođački potentan i što se poka­zao iznimno komercijalno uspješnim, Youngovo sudjelovanje je rezervirano pa čak i redundantno, tako da sam sve skloniji teoriji koja promovira stav da je uplitanje slavnog Kanađanina uništilo finu harmoničnost izvornog trija. Nje­gova ‘Helpless’ uvijek se doimala kao solo stvar. Ovdje jest začinjena prediv­nim pozadinskim vokalima, ali ipak je solistička afera. Od ostalih favorita gotovo besprijekornog albuma ističu se Stillsova uvodna ‘Carry On’, nabrijana verzija hippie budnice Joni Mitchell ‘Woodstock’, a Graham Nash briljira s ‘Teach Your Children’ i ‘Our House’. David Crosby potpisuje naslovnu pje­smu, ali i jedini cringeworthy momenat – pjesmu ‘Almost Cut My Hair’. U njoj opisuje danas potpuno ridikuloznu fri­zersku dvojbu mladog hipija – ošišati se i, pretpostavljam, predati konformizmu ili nastaviti koristiti regenerator i stu­pati stazama buntovništva, a Crosby je predstavlja s tolikom količinom drame prema kojoj se nemogući izbor Meryl Streep u ‘Sofijinom izboru’ čini mačjim kašljem.
Najmanje ‘kalorično’ u ovom druš­tvu je deluxe reizdanje šestog studij­skog albuma grupe Black Sabbath, bri­tanskih rodonačelnika svega teškog i oporog u heavy metalu. ‘Sabotage’ iz 1975. godine donio je za bend uobi­čajenih 8 pjesama u nešto više od 40 minuta (samo je ‘Vol. 4’ imao više pje­sama od toga, a slavni prvijenac niti toliko). Ni ovo ‘osvježeno’ reizdanje ne obiluje ‘ostacima’ (tu je tek 16 snimaka uživo), ali će pomoći reprocijeniti zna­čaj posljednjeg velikog rada izvorne i bez premca najbolje postave Sabbatha. ‘Sabotage’ pati od katastrofalnog omota – fotografije na kojoj neveseli Ozzy i ekipa ostavljaju dojam sredovječnih cir­kuskih akrobata koji su nakon gubitka posla suočeni s izazovima prekvalifika­cija na tržištu rada, a osim žongliranja i plesa s vatrom ne mogu se sjetiti drugih vještina. Ali, to je, srećom, jedini pro­blem, jer album je kriminalno podcije­njen s ubitačnim središnjim dijelom – pjesmama ‘Symptom of the Universe’ i ‘Megalomania’ koje mora čuti i proučiti svatko tko se smatra ljubiteljem hard & heavy glazbenih idioma.

Foto: https://www.thewho.com/

Pročitajte još

Trideset godina samoće

Ivan Jelčić

[SLUŠNI APARAT] Tri nesavršeno savršena

Petar Ipšić

Dvije čašice ‘razgovora’

Ivan Jelčić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija