Oživljavanjem kulta slušanja LP ploča, održavanjem globalne manifestacije Record Store Day, ali i pukom faktografijom koja počiva na tome da neki stožerni albumi doživljavaju svoje dvadesete, tridesete, četrdesete ili pedesete obljetnice, obasuti smo nizom nerijetko luksuzno opremljenih box setova i posebnih izdanja. No, parafrazirajmo Indexovog Ilka Ćimića i krenimo redom. Web stranica Metacritic, vodeći svjetski medij za generiranje recenzija albuma, filmova, TVserija i video igara, među pet najbolje ocijenjenih glazbenih izdanja u 2021. godini ističe čak tri albuma koja su, redom, objavljena prije 54, 50, odnosno 46 godina, a na samom pročelju te liste smjestilo se luksuzno super deluxe izdanje trećeg studijskog rada grupe The Who. ‘The Who Sells Out’ donosi originalne mono i stereo mikseve izvornog, konceptualnog, albuma s čak 47 prethodno neobjavljenih pjesama i demo snimki. Ovaj box set, kao uostalom i sva slična izdanja, prvenstveno ciljaju na fanove i kolekcionare koji će biti sretni izdvojiti više novaca da bi zauzvrat dobili nešto o čemu su prije mogli samo sanjariti. Koliko para, toliko muzike, ono se kaže, a u ovom slučaju ‘koliko para’ korespondira sa 114 pjesama i preko pet i pol sati muzike. ‘…Sells Out’ iz 1967. zamišlja emitiranje fiktivne londonske radijske postaje isprekidano reklamama i spada među čudnije albume grupe poznate po hrabrim iskoracima u neistraženo (ističu se rock opere ‘Tommy’ i ‘Quadrophenia’). Ovdje The Who još uvijek istražuju psihodelične pop forme i nisu se još prometnuli u stadionsko hard rock čudovište kakvo će postati 1969. s ‘Tommy’ i 1971. s maestralnim ‘Who’s Next’. Album je bez lošeg momenta, najglasovitije pjesme su ‘Mary Anne with the Shaky Hand’ i ‘I Can See for Miles’, a iz te faze je i hit singl ‘Pictures of Lily’, oda masturbaciji ako je ikad postojala jedna.
‘Déjà Vu’ supergrupe Crosby, Stills, Nash & Young iz 1970. drugo je najbolje rangirano novo/staro izdanje 2021. godine, a povodom 50. rođendana primilo je zaslužen deluxe tretman pa uz originalni album donosi 38 prije neobjavljenih pjesama ili neobičnih verzija onih već poznatih. Nakon istoimenog remek djela koje su David Crosby (ex- The Byrds), Stephen Stills (ex-Buffalo Springfield) i Graham Nash (ex-The Hollies) objavili 1969. priključio im se Stillsov bivši suradnik Neil Young. Bez obzira na to što je album autorski i izvođački potentan i što se pokazao iznimno komercijalno uspješnim, Youngovo sudjelovanje je rezervirano pa čak i redundantno, tako da sam sve skloniji teoriji koja promovira stav da je uplitanje slavnog Kanađanina uništilo finu harmoničnost izvornog trija. Njegova ‘Helpless’ uvijek se doimala kao solo stvar. Ovdje jest začinjena predivnim pozadinskim vokalima, ali ipak je solistička afera. Od ostalih favorita gotovo besprijekornog albuma ističu se Stillsova uvodna ‘Carry On’, nabrijana verzija hippie budnice Joni Mitchell ‘Woodstock’, a Graham Nash briljira s ‘Teach Your Children’ i ‘Our House’. David Crosby potpisuje naslovnu pjesmu, ali i jedini cringeworthy momenat – pjesmu ‘Almost Cut My Hair’. U njoj opisuje danas potpuno ridikuloznu frizersku dvojbu mladog hipija – ošišati se i, pretpostavljam, predati konformizmu ili nastaviti koristiti regenerator i stupati stazama buntovništva, a Crosby je predstavlja s tolikom količinom drame prema kojoj se nemogući izbor Meryl Streep u ‘Sofijinom izboru’ čini mačjim kašljem.
Najmanje ‘kalorično’ u ovom društvu je deluxe reizdanje šestog studijskog albuma grupe Black Sabbath, britanskih rodonačelnika svega teškog i oporog u heavy metalu. ‘Sabotage’ iz 1975. godine donio je za bend uobičajenih 8 pjesama u nešto više od 40 minuta (samo je ‘Vol. 4’ imao više pjesama od toga, a slavni prvijenac niti toliko). Ni ovo ‘osvježeno’ reizdanje ne obiluje ‘ostacima’ (tu je tek 16 snimaka uživo), ali će pomoći reprocijeniti značaj posljednjeg velikog rada izvorne i bez premca najbolje postave Sabbatha. ‘Sabotage’ pati od katastrofalnog omota – fotografije na kojoj neveseli Ozzy i ekipa ostavljaju dojam sredovječnih cirkuskih akrobata koji su nakon gubitka posla suočeni s izazovima prekvalifikacija na tržištu rada, a osim žongliranja i plesa s vatrom ne mogu se sjetiti drugih vještina. Ali, to je, srećom, jedini problem, jer album je kriminalno podcijenjen s ubitačnim središnjim dijelom – pjesmama ‘Symptom of the Universe’ i ‘Megalomania’ koje mora čuti i proučiti svatko tko se smatra ljubiteljem hard & heavy glazbenih idioma.
Foto: https://www.thewho.com/