Slušni aparat

Koliko para, toliko muzike

Oživljavanjem kulta slušanja LP ploča, održavanjem globalne manife­stacije Record Store Day, ali i pukom faktografijom koja počiva na tome da neki stožerni albumi doživljavaju svoje dvadesete, tridesete, četrdesete ili pedesete obljetnice, obasuti smo nizom nerijetko luksuzno opremlje­nih box setova i posebnih izdanja. No, parafrazirajmo Indexovog Ilka Ćimića i krenimo redom. Web stranica Meta­critic, vodeći svjetski medij za gene­riranje recenzija albuma, filmova, TVserija i video igara, među pet najbolje ocijenjenih glazbenih izdanja u 2021. godini ističe čak tri albuma koja su, redom, objavljena prije 54, 50, odno­sno 46 godina, a na samom pročelju te liste smjestilo se luksuzno super deluxe izdanje trećeg studijskog rada grupe The Who. ‘The Who Sells Out’ donosi originalne mono i stereo mikseve izvornog, konceptualnog, albuma s čak 47 prethodno neobjavljenih pje­sama i demo snimki. Ovaj box set, kao uostalom i sva slična izdanja, prven­stveno ciljaju na fanove i kolekcionare koji će biti sretni izdvojiti više novaca da bi zauzvrat dobili nešto o čemu su prije mogli samo sanjariti. Koliko para, toliko muzike, ono se kaže, a u ovom slučaju ‘koliko para’ korespondira sa 114 pjesama i preko pet i pol sati muzike. ‘…Sells Out’ iz 1967. zamišlja emitiranje fiktivne londonske radijske postaje isprekidano reklamama i spada među čudnije albume grupe poznate po hra­brim iskoracima u neistraženo (ističu se rock opere ‘Tommy’ i ‘Quadrophe­nia’). Ovdje The Who još uvijek istra­žuju psihodelične pop forme i nisu se još prometnuli u stadionsko hard rock čudovište kakvo će postati 1969. s ‘Tommy’ i 1971. s maestralnim ‘Who’s Next’. Album je bez lošeg momenta, najglasovitije pjesme su ‘Mary Anne with the Shaky Hand’ i ‘I Can See for Miles’, a iz te faze je i hit singl ‘Pictu­res of Lily’, oda masturbaciji ako je ikad postojala jedna.
‘Déjà Vu’ supergrupe Crosby, Stills, Nash & Young iz 1970. drugo je najbo­lje rangirano novo/staro izdanje 2021. godine, a povodom 50. rođendana pri­milo je zaslužen deluxe tretman pa uz originalni album donosi 38 prije neo­bjavljenih pjesama ili neobičnih verzija onih već poznatih. Nakon istoimenog remek djela koje su David Crosby (ex- The Byrds), Stephen Stills (ex-Buffalo Springfield) i Graham Nash (ex-The Hollies) objavili 1969. priključio im se Stillsov bivši suradnik Neil Young. Bez obzira na to što je album autor­ski i izvođački potentan i što se poka­zao iznimno komercijalno uspješnim, Youngovo sudjelovanje je rezervirano pa čak i redundantno, tako da sam sve skloniji teoriji koja promovira stav da je uplitanje slavnog Kanađanina uništilo finu harmoničnost izvornog trija. Nje­gova ‘Helpless’ uvijek se doimala kao solo stvar. Ovdje jest začinjena prediv­nim pozadinskim vokalima, ali ipak je solistička afera. Od ostalih favorita gotovo besprijekornog albuma ističu se Stillsova uvodna ‘Carry On’, nabrijana verzija hippie budnice Joni Mitchell ‘Woodstock’, a Graham Nash briljira s ‘Teach Your Children’ i ‘Our House’. David Crosby potpisuje naslovnu pje­smu, ali i jedini cringeworthy momenat – pjesmu ‘Almost Cut My Hair’. U njoj opisuje danas potpuno ridikuloznu fri­zersku dvojbu mladog hipija – ošišati se i, pretpostavljam, predati konformizmu ili nastaviti koristiti regenerator i stu­pati stazama buntovništva, a Crosby je predstavlja s tolikom količinom drame prema kojoj se nemogući izbor Meryl Streep u ‘Sofijinom izboru’ čini mačjim kašljem.
Najmanje ‘kalorično’ u ovom druš­tvu je deluxe reizdanje šestog studij­skog albuma grupe Black Sabbath, bri­tanskih rodonačelnika svega teškog i oporog u heavy metalu. ‘Sabotage’ iz 1975. godine donio je za bend uobi­čajenih 8 pjesama u nešto više od 40 minuta (samo je ‘Vol. 4’ imao više pje­sama od toga, a slavni prvijenac niti toliko). Ni ovo ‘osvježeno’ reizdanje ne obiluje ‘ostacima’ (tu je tek 16 snimaka uživo), ali će pomoći reprocijeniti zna­čaj posljednjeg velikog rada izvorne i bez premca najbolje postave Sabbatha. ‘Sabotage’ pati od katastrofalnog omota – fotografije na kojoj neveseli Ozzy i ekipa ostavljaju dojam sredovječnih cir­kuskih akrobata koji su nakon gubitka posla suočeni s izazovima prekvalifika­cija na tržištu rada, a osim žongliranja i plesa s vatrom ne mogu se sjetiti drugih vještina. Ali, to je, srećom, jedini pro­blem, jer album je kriminalno podcije­njen s ubitačnim središnjim dijelom – pjesmama ‘Symptom of the Universe’ i ‘Megalomania’ koje mora čuti i proučiti svatko tko se smatra ljubiteljem hard & heavy glazbenih idioma.

Foto: https://www.thewho.com/

Pročitajte još

Auto-Tune, ‘pjevač’ koji nikad ne falša

Petar Ipšić

Glazba za dugo toplo ljeto

Ivan Jelčić

Svijet nije dovoljan

Ivan Jelčić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija