Pišući ovaj tekst u subotu, 29. rujna na dan svetog Mihovila odlučio sam napisati kako je Sveti Mihovil povezan s Mrkanom, otočićem kraj Cavtata. Naime, spomenuti otočić je u srednjem vijeku bio sjedište Trebinjsko-mrkanske biskupije čiji je zaštitnik upravo bio Arkanđeo Mihovil. Najstarije vijesti o otoku Mrkanu vezane su uz benediktinski samostan, no pretpostavlja se kako je i prije 1296. godine zadnji benediktinac preselio s Mrkana na Lokrum. Tijekom XIV. stoljeća, kada se pojavio novi val Crne smrti ili kuge, Dubrovačka Republika je Mrkan koristila kao karantenu za izolaciju oboljelih. Zanemarujući današnji položaj Trebinja, Trebinjska biskupija se spominje još u 10. stoljeću zbog čega se smatra jednom od najstarijih hrvatskih biskupija. Ispočetka je sjedište biskupije bilo u istoimenom gradu gdje se nalazila katedrala posvećena Svetom Mihovilu. No, raški kralj Uroš I., ratujući s Dubrovačkom Komunom, 1252. godine protjeruje trebinjskog biskupa Slavija na što se on sklonio kod Dubrovčana. Dubrovčani su mu 1284. godine darovali tri otočića među kojima se nalazio i Mrkan. Iz tog je razloga trebinjski biskup u naslov dodao i mrkanski.
JE LI BISKUP IKAD BORAVIO NA MRKANU?
Prvi put se 1322. godine u domaćim izvorima spominje naslov episcopus Mercane, dok će se u papinskoj kancelariji isti naslov učestaliti u prvoj polovici 15. stoljeća. Koliko je poznato, na otoku Mrkanu trebinjski biskup nije nikada dugotrajno boravio, te se postavlja pitanje je li uopće tamo ikako boravio. Biskup je uglavnom stanovao u Dubrovniku. Kasnije su se trebinjskomrkanski biskupi imenovali iz redova dubrovačkog klera. Dubrovačkoj nadbiskupiji je bilo u interesu zadržati Trebinjsku biskupiju jer je ona u odnosu na dubrovačku nadbiskupiju bila sufraganska tj. podređena, a da bi uopće nadbiskupija mogla egzistirati morala je imati svoje sufraganske biskupije. Treba napomenuti kako je za metropolitansko pravo dubrovačke crkve najveća neprilika bila slabost i nestalnost njezinih sufraganskih biskupija, te je i ovakva biskupija bez stvarne jurisdikcije na svom teritoriju, kao što je Trebinjsko-mrkanska, bila od izuzetnog značaja za Dubrovnik. Boraveći u Gradu, trebinjskomrkanski biskupi običavali su biti pomoćni biskupi i vikari nadbiskupu. To bi se moglo pripisati činjenici kako Trebinjskomrkanska biskupija nije imala vlastito stalno sjedište. Poznato je da je papa već od 14. stoljeća imenovao trebinjske biskupe više kao naslovne, a oni su boravili ne samo na prostoru Republike nego i diljem Europe. No, nakon Tridentskog koncila (1545.–l563.) biskupi su morali stanovati u svojim biskupijama, pa je vjerojatno iz tog razloga ostala sačuvana crtica kako je biskup Antić popravio kuću i crkvu na Mrkanu i ondje povremeno stanovao, a sve kako bi dokazao da stanuje u svojoj biskupiji. Ipak, tokom Kandijskog rata (1645.–1669.) uništena je zgrada na Mrkanu i više se nikada nije obnovila. Trebinjsko-mrkanski biskupi postajali su sve do 1819. godine. Posljednji biskup je bio Nikola Ferić. Iza njega su Biskupijom upravljali posebni administratori do 1839. Te iste godine Biskupija je dana na upravu dubrovačkoj biskupiji. Konačno 1890. godine Biskupija je podređena pod upravu Mostarsko-duvanjskog biskupa koji i danas u svom naslovu ima naziv mrkanski.