Zapravo, ta ulica, Božidarevićeva, koja vas vodi u dugi đir od Straduna pa sve gore do Strossmayerove i početka kvarta Sveta Marija, uz ulicu Pracatovu jedina tog smjera unutar Mira, ulica je u kojoj je živjelo toliko velikih, znanih, nekih možda i manje znanih, al' itekako zanimljivih likova našeg Grada.
Početak spominjanja i sjećanja na njih krenuo je još s pričom Vlaha Bruera Kemije, al' priznao je on već tad kako se Brigita Masle Dražinić sigurno sjeća puno bolje tko je sve živio u ovoj ulici. Pa uzimamo olovku, crtamo, pišemo, sjećamo se i podsjećamo, od kućnog broja do broja, od portuna do portuna. Naravno, priču vodi Brigita. Ipak je ona u ovoj ulici doma. Moje je tek zapisat, nadam se točno.
Na broju 1
Vraćamo se na početak. Stradun. Pa unutra, uz dva zida zgrada koje pripadaju ulici Između polača. Iako je već na jednom od ta dva zida kamena ploča na kojoj piše Božidarevićeva, ta ulica zapravo počinje kad se prođe poprečna Između polača. Prva na lijevo, s brojem 1, jedina je stambena zgrada s te strane sve do ulice Od Puča. Jer, ostatak ulice Pravoslavna je crkva. Dio ove priče spominjao je i Vlaho Kemija, al' ajmo iznova.
Na tom broju 1 nekad su i živjeli pravoslavni svećenici na službi u Dubrovniku. Davno, negdje do II. svjetskog rata. Tu je živio i naš dragi Vinko Mišić s obitelji. Zatim Klaudija Toth, koja je svirala violončelo u Orkestru, pa obitelji Longer, Dvorski… I ispravak iz prvog spominjanja, u ovoj zgradi živio je maestro Ivo Dražinić. Jedan od velikih umjetnika ove ulice.
Vlaho Kemija nije ga zaboravio, već uvrstio u gornji dio ove ulice, jer od kad je Brigita svom rodnom prezimenu Masle dodala i prezime Dražinić, zapravo od kad su u braku, on i živi u gornjem dijelu ulice. Gospar Ivo veliki je znalac glazbe, dirigent, voditelj orkestara, zborova. Sjajno je bilo slušat ga kako pojašnjava koliko je bitan ritam u izvedbi neke kompozicije. Naravno, o njemu ćemo s njim, posebno.
S druge, desne strane ulice
Na drugoj, desnoj strani ulice zgrada je s brojem 2, u kojoj živi Vlaho Kemija i to smo naravno solidno pojasnili. Tu je živjela njegova majka Jelka Srzić, znana nastavnica kemije po kojoj je i dobio nadimak. Pa obitelj Feđe Šehovića do nedavno, zatim obitelji Kapiđić, Čebo, Bjelopera… Do njih, u kući na broju 4 nekad je živio dr. Šupe, tu je živio i profesor violine Max Čebečka, pa profesorica klavira Katija Herceg.
U toj kući živi povjesničarka i arheologinja gospođa Anica Kisić, dugo godina voditeljica Pomorskoga muzeja u Dubrovniku, te po mnogima vodeća hrvatska stručnjakinja u proučavanju pomorske ikonografije i kartografije. Također jedna od velikih osoba ove ulice.
A onda Božidarevićevu prekida Varina ulica, spajajući je kroz volat sa Širokom. Dalje, na broju 6 obitelj je Lendić. Malo tko u Gradu se ne sjeća i nije poznavao dragog gospara, znanog profesora matematike kod kojeg smo mnogi išli na „repeticije“, Srećka Lendića. Tu sad živi kćer mu Nada. A dalje dolazimo kod spomenutog pansiona „Sunce“ majke Pere i tete Anice velikana dubrovačkog i hrvatskog glumišta gospara Miše Martinovića. Nakon toliko godina on je iselio iz ove ulice u Zlatarsku, a stari pansion danas je skladište, koje se pomalo preuređuje u nešto, vrijeme pred nama pokazat će u što. Naravno, priča o povijesti pansiona „Sunce“ posebna je. I ide sama za sebe, nadam se.
Preko ulice Od Puča
A onda prelazimo preko ulice Od Puča i ide nastavak ove ulice. I dalje smo na desnoj strani, broj 10. Tu je dugo godina u prizemlju bila tvrtka „Građevinar“, a gore obitelji Čorlija i Bibica. Ulaz, portun do njih, još je obitelj Lončar – Fertić, pa obitelj Burazin, a na tom ulazu, na katu, nekad su živjeli i dubrovački svećenici, nekad davno don Bokarica, a iza njega don Mato Bogišić, s kojim je jedno vrijeme živio i nećak mu Niko. Tu iznova nova poprečna ulica, mala, službeno Prelazna, iako na zidu i na ploči piše Prolazna!
Dalje, u nastavku te desne strane ulice danas živi obitelj Klešković, a prije, nekad davno, tu, na prvom katu živjele su tri sestre Štuk, dvije su bile učiteljice, Marica i Mile, a treća Ina bila je slijepa. Kat iznad nekad je živio znani doktor medicine i slikar Joško Baica i tri mu sestre; Maja, Bistra i Jasna. Idemo sjećanjima do vrha ove ulice. Zadnja zgrada s desne strane; tu je živjela sama gospođa Ruža Prtenjača, koju generacije pamte kao dragu spremačicu u Muzičkoj školi, pa opet sama gospođa Čilka Kosović, dugo godina tajnica u Gimnaziji, te obitelj Dileo, iz koje čeljad Grada pamti gospara Vicu, koji nas je nekad davno vozio na Lokrum. I tako smo s te strane došli do Strossmayerove, koja poprečno ide od skalina Jezuita pa dalje skoro do muzeja Rupe.
Tu se vraćamo na početak lijeve strane Božidarevićeve ulice, dolje Od Puča, pored Pravoslavne crkve. Za čut tko je živio s te strane ulice. A zastajemo i zbog sutrašnjeg dana, 6. prosinca, blagdana Svetog Nikole, kojeg smo stoljećima slavili kao zaštitnika pomoraca. Ali, od 1991. sjećamo se tog dana kao najgoreg u velikoj povijesti našeg Grada. Dana kad smo preživjeli ludilo koje se ne zaboravlja i obranili se od divljaka s Istoka, naših neizbježnih susjeda Crnogoraca. Od te godine velikog dana naše povijesti kojeg obilježavamo kao Dan dubrovačkih branitelja, mladića ovog Grada zbog kojih smo i dalje tu gdje smo bili i to što smo.