Poštovani stanovnici svijeta i Dubrovnika i svi oni koji dišu punim plućima drevne slobode, poštovani gradski vijećnici Grada Dubrovnika,
Možda kao nikada do sada Dubrovnik je na prekretnici multikorporacijskih era koje očito prelaze granice nacionalnih država i dr. Za takve (L)ere pravo je uvijek bolje i učinkovitije funkcioniralo i u svojoj biti postoji zbog njih i pripadajućih interesa, a samo u znatno manjoj mjeri za ostatak (većinskog) svijeta.
Dosta se raspravljalo o mogućim posljedicama izgradnje golfa i pratećih sadržaja, a zapravo uopće nije trebalo biti takvog uzroka. Naime, kada ljudi iziđu na demokratske izbore, oni imaju nekog izbora. U slučaju golfa iza Srđa i pratećih sadržaja, građani Dubrovnika nisu imali izbora jer im je nametnut samo jedan projekt. To je nevjerojatni prijevid i nema tog istinskog prava koji ga može opravdati. Kod izbora projekata postoje javni natječaji, nabave, pa i susljedni izbori. Zakoni pak koji se pišu ili mijenjaju za pogodovanje pojedincu ili interesnim skupinama i nisu zakoni, već brčkarije na prolaznom papiru.
Čak u čl. 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Rim, 4. XI. 1950) postoji zabrana zloupotrebe prava, a u čl. 3. Protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Pariz, 20. III. 1952.) govori se o pravu na slobodne izbore. Za zaključiti je da postoje i izbori koji to nipošto nisu.
Zar ona formulacija u čl. 2. st. 1. Ustava RH (N. N., 85/10) „suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv“ ništa ne znači ili pak može biti otuđiv, djeljiv i prenosiv ako netko ima više novaca? Što danas uopće znači „suverenitet“ u svjetlu multikorporacijskog predatorstva? Gotovo ništa, već puku poslušnost i popustljivost. U čl. 1. st. 3. tog istog Ustava RH stoji: „Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem“. Zamislite da taj isti narod „neposrednim odlučivanjem“ treba odlučiti o jednom projektu i da li je to uopće ikakav izbor osim onog jednostranog? U čl. 2. st. 4. al. 2. pak stoji: „Hrvatski sabor ili narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje: – o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i kori&sca ron;tenju njime“. Nemoguće je odlučiti o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenja njime uništenjem prirode ponad kulturnog bisera Jadrana, a to ne može odlučiti ni Hrvatski sabor niti najneposrednije narod u bilo kojem obliku, već samo potpuno očuvanje platoa Srđa. Zar nije u čl. 3. Ustava RH naznačeno „očuvanje prirode i čovjekova okoliša“ kao „vrjednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava“. Barem u nekoliko članaka se krši Ustav RH. Po čl. 17. st. 3. Ustava RH „niti u slučaju neposredne opasnosti za opstanak države ne može se ograničiti primjena odredbi Ustava o pravu na život“. Pa gdje će građani Dubrovnika moći ostvariti „pravo na život“ u smislu širenja grada, ako netko na potencijalnom prostoru iza Srđa misli igrati golf na tim terenima? Završimo čl. 20. istog Ustava: „Tko se ogriješi o odredbe Ustava o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, osobno je odgovoran i ne može se opravdati višim nalogom.“ Ako po čl. 52. st. 1. Ustava RH prostor iza Srđa nema „osobitu zaštitu“, ne znam što očekivati od neosobite budućnosti. Po čl. 70. st. 1. i 2. Ustava RH niti ćemo dugoročno imati „pravo na zdrav život“, niti će država imati mogućnosti „osiguravati uvjete za zdrav okoliš“. Pitanje je: koja i kakva država?
Stoga bi svaki gradski vijećnik trebao imati na umu da, u ovom slučaju, pored onog hrabrog „protiv“ i ćudljivog „za“, postoji i stara dubrovačka opcija rezerviranosti iliti „suzdržan“. Projekt koji je usamljen (u svijetu razuma) ne može proći jer nije izabran između nekoliko opcija u duhu demokracije, štoviše je u svojoj ništavnosti (ni)štetan, te je zato potrebno postupiti po savjesti. Suzdržanost ne poznaje granice (političkih) stranaka i stega. Pretpostavljam da će i „agresivna manjina“ biti zahvalna suzdržanoj većini (Gradskog vijeća) jer to znači napredak i očuvanje prirode, pa i one ljudske (perspektive). Građani Dubrovnika nisu imali izbora, a tako ni gradski vijećnici Grada Dubrovnika, te to nije u skladu s normama demokratskog svijeta. Onaj tko je suzdržan, očuvat će i svoj obraz i obraz Grada, a meni pokušajte oprostiti na ovoj nesuzdržanosti neobvezujućeg zapisa.
Unaprijed se zahvaljujem.
Đivo Bašić, stanovnik Grada i svijeta