Slušni aparat

Štala

Štala za sva vremena. Štala je rock’n’roll. Ne možeš pobijediti štalu. Sve je to Neil Young, ukratko, rekao za ‘Barn’, svoj 41. studijski album i 14. s vjernim suradnicima u bendu Crazy Horse, Ralphom Molinom i Billyjem Talbotom, koji ga prate još od epohalnog ‘Everybody Knows This Is Nowhere’ iz 1969. ‘Barn’ je i drugi album otkada je za gitarsku međuigru (jedan od zaštitnih znakova zvuka grupe) zadužen Nils Lofgren. Na poziciji druge gitare zamijenio je Franka ‘Poncha’ Sampedra. On se pak nakon albuma ‘Psychedelic Pill’ (2012.) i dvogodišnje turneje povukao na Havaje gdje vrijeme provodi u svome vrtu ili, prema vlastitim riječima, ‘pliva s kitovima i delfinima’. Lofgren, od 1984. stalni član Springsteenovih E Street Band, u Horseu nikako nije stranac. S Neilom je prvi put snimao kao devetnaestogodišnjak 1970. na još jednom neprikosnovenom klasiku, albumu ‘After The Gold Rush’. Putevi su im se ponovno ukrstili na teškom ‘Tonight’s The Night’ (1975.), pa na elektronskom i danas puno bolje prihvaćenom ‘Trans’ (1982.), te na popularnom ‘Unplugged’ iz 1995. godine.

Još od svojih početaka, kao član Buffalo Springfield, preko prvih solo albuma i suradnje s Crosby, Stills & Nash, pa sve do danas, kada puni 76 godina, Young je slijepo posvećen svojim muzama i nije voljan ponavljati isti recept. Potpuna posvećenost umjetničkom biću više puta ga je stajala dobrih međuljudskih odnosa jer ljudi vole stabilnost i imaju očekivanja, a stari Neil vjerovao je jedino u potrebu da se izrazi onako kako je u tom trenutku želio, bez obzira na cijenu. No, svaki put kada bi mobilizirao Horse, fanovi bi odahnuli. Nijedan njihov album nije indigo preslika drugoga, ali sve ih krasi neponovljiva magija kakva se događa jedino onda kada taj bend zasvira. Još jedna bitna odrednica opusa Neila Younga je duboko vjerovanje da su prve verzije novih pjesama obično najbolje pa nije neobično da su neki njegovi najbolji radovi, poput ‘Like a Hurricane’, u stvari ‘first takes’. Sve te, nesumnjivo, kvalitete ponekad dovode do spoticanja, a to je pokazao i Youngov diskografski output posljednjih nekoliko desetljeća. Da je nakon albuma ‘Silver & Gold’ iz 2000. privezao ‘Konja’ i na vrijeme se posvetio arhivskim izdanjima (još je u trezoru previše toga neobjavljenog) malo tko bi mu mogao išta zamjeriti. No, Neil nikada ne bi mogao mirovati i egzistirati kao ‘legacy act’. Od početka novog milenija snimio je gotovo jednaki broj izdanja koliko u rasponu od 1968., odnosno u prvih 30 godina karijere ispunjene usponima i padovima. Recentna povijest pokazala je da Young u sridu pogodi jednom ili, ako smo sretni, dvaput u desetljeću. Tako smo u nultim dobili u tjedan dana napisan antiratni manifest ‘Living with War’ (koji je među američkim patriotima i pristašama politike mlađeg, i glupljeg, Busha otuđio veliki dio njegovog slušateljskog tkiva). Desete je otvorio sjajnim i eksperimentalnim ‘Le Noise’, a onda je reaktivirao Crazy Horse da bi s ‘Psychedelic Pill’ dokazao kako je i u 67. godini sposoban skladati nove punokrvne klasike, jer ‘Ramada Inn’ i ‘Walk Like a Giant’ to jesu, danas nema ni najmanje sumnje. Muze su htjele da ‘Barn’, snimljen u rekonstruiranoj štali iz 19. stoljeća smještenoj negdje u prostranstvu Stjenjaka u državi Colorado, bude njegov ulazak u dvadesete. Kroz pukotine drvene konstrukcije prodirale su zrake sunca, prašina, vjetar i ugodna toplina lipanjskih večeri jer je bend snimanje prilagodio tjednu noći punog mjeseca zato što Young vjeruje da je tada najkreativniji. Introspektivna devetominutna ‘Welcome Back’, proklamatska ‘Human Race’ o ‘djeci požara i poplava’ i jednako nabrijana oda odrastanju ‘Heading West’ snimljene su više manje iz prve.


U optimističnoj ‘Canerican’, još jednoj trademark glasnoj Horse pjesmi, Young slavi svoje američko državljanstvo koje je dobio u siječnju 2020., ali i kanadske korijene. S Crazy Horse u punom sirovom zamahu i pod teretom poderane distorzije, album sadrži i neke nježnije trenutke. Uvodna ‘Song of the Seasons’ i mistična ‘They Might be Lost’ evociraju atmosferu akustičnih dijelova ‘Rust Never Sleeps’ (1979.) i ‘Sleeps with Angels’ (1994.). Ljubavne ‘Tumblin’ Thru the Years’, a pogotovo ‘Shape of You’, s karakterističnom usnom harmonikom i honky tonk pianom donose barski country-rock štih kakav krasi album ‘American Stars & Bars’ iz 1977. godine. Pjesma je posveta Youngovoj djevojci i glumici Daryl Hannah, autorici dokumentarnog filma koji prati snimanje albuma. Ovo sigurno nije prvi put da Neil Young snima u ruralnom ambijentu niti u improviziranim studijima, nije ni prvi put da to radi baš u štali, ali ova ‘Štala’ je posebna. Dobili smo iznimno zadovoljavajući album koji će umiriti vjerne pratitelje i, vjerujem, zainteresirati nove na isti način na koji su ‘Freedom’ (1989.) i ‘Ragged Glory’ (1990.) srasli s generacijom rokera u devedesetima. To nije malo.

Foto: neilyoungarchives.com

Pročitajte još

Nulta razina civilizacije

Ivan Jelčić

Stare pjesme koje ‘ubijaju’ nove

Petar Ipšić

Svemirske džukele u novom mračnom dobu

Ivan Jelčić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija