„Sve zaista izgleda sređeno i mirno…“ u ovom našem Gradu, kako zapisa o Dubrovniku veliki pisac Ivo Andrić. Na izgled i sa strane.
Davno je on to napisao, na nekom proputovanju odnekud negdje, preko Dubrovnika. Kao i mnogi turisti ovog našeg doba. I taj dio tek je izvučen iz jedne od njegovih divnih dugih rečenica u kojima biranih riječima kaže puno tog. Tad, nekad i ne tako davno, možda je Grad i bio sređen, skladan i miran. Nakon svih godina koje olako prolaze, malo je tog u ovim godinama koje mi živimo ostalo od te tri riječi. Gledano sa strane, gore sa Srđa il' u prolazu i putu za neki drugi grad, u pogledu ostaje za spomen taj sklad i mir kamena, al' tom putniku namjerniku bolje i ne znat što se dolje, unutra zapravo događa. Dovoljno je što mi, koji smo unutra, i te kako znamo kako nam je.
Okusi i mirisi po ulicama
Proslavili smo Božić, veliki vjerski i obiteljski blagdan. Puni želje za oprostom, zaboravom, boljim danima i naravno bogatom trpezom. Na kojoj, unatoč sve tanjim takujinima, ništa nije smjelo falit. Posebno ne kolača. Svih vrsta. A na spomen kolača, generacije čeljadi iz Grada iznova će osjetiti onaj nezaboravni okus u ustima i privlačni miris pun slasti koji bi se širio već od spajanja Zuzorine i Pracatove, pa do po ulice Od Puča i šire, kroz Gučetićevu do Božidarevićeve. Miris kolača koji su se činili i prodavali u slastičarni „Nada“ na kantunu Pracatove i Od Puča. Tu je bila butiga, pastičerija, a pekara je bila u drugom dijelu, s vratima prema Gučetićevoj, točno nasuprot naše osnovne škole Centar, pa kad bi zamirisalo… brojali bi sekunde za početak velikog odmora, naše marende za poć' do dunda Joza kupit koju krafnu. Za prste oblizat…
Ta „naša“ slastičarna pripadala je obitelji Šikić. Još prije Drugog svjetskog rata. Onda su im je nacionalizirali, oduzeli u ime nove vlasti, ali je gospar Živko Šikić, prijeratni vlasnik, ostao u njoj radit kao poslovođa. I sva čeljad Grada i dalje je tu slastičarnu zauvijek vezivala samo za obitelj Šikić. Naslijedio ga je sin Jozo, kojeg svi pamtimo kao dunda Joza i njegovo „Oćet li u pjatinić il' će te u kartu za doma ponijet?“ Svakako treba spomenut kako su druga dva Šikića, Celestin i Tekla, od 1936. godine preuzeli i vodili slastičarnu koja se i danas zove po prvom od njih, znanu „Cele“, al' o tom kad tamo dođemo u ovom điru. Šikići su tada bili znana obitelj sjajnih slastičara.
Meštri od kolača
Dugo godina u slastičarni „Nada“ radio je Oskar Hrdalo, Nikšin i Vinkin otac. U njih doma, u Vratima Celenge il' ulici Svetog Josipa, iz neke od škrabica Vinka vadi fotografije i svoja sjećanja. Pa priča krene o tom kako su se krafne nekad činile samo za Svetog Vlaha i kako bi dunda Jozo malo iza ponoći dolje pred vratima u tiho zvao i budio njihova oca uoči Feste, jer trebalo je učinit fine, svježe krafne. Koje bi puno čeljadi dolazilo kupit. A njihov otac, onako pospan tek bi ženi reko: A moja Vide, moram ić'! Za Mrtvi dan činili bi se posebni kolači posebna imena – Fave di morti.
A tek mjendolate, pa mjenduli bruštulani i kontonjate s listom lovorike, pa razne paste, kreme, čokoladni, pa… Kao klinci bi strašno voljeli one žute kreme pune soka sa šlagom na vrhu i s malo čokolade učinjenim u visokim čašama. Štedjeli bi od džeparca za tim se osladit. Na jednoj od fotografija koje je pronašla Vinka njen je otac Oskar s nekom od kolegica, a vidi se i koliko se finih kolača činilo u ovoj „našoj“ pastičeriji. Na drugoj fotki vidi se cijela ta ekipa koja je činila te fine kolače. Na vrhu je muški dio, s lijeva Oskar, do njega dundo Jozo Šikić, trećeg se nikako sjetit, a četvrti je Ante „Tere“.
Fino je o pastičeriji „Nada“ obitelji Šikić pisala gospođa Nada Skatolini u svojim „Pripovijestima o Gradu“, a „kolarinka“ Jelica Čučević rođena Tomić iz Pracatove prisjetit će se kako bi im kao klincima visoka febra prošla tek kad bi im donijeli Šikićeve šampite. Nekako u isto vrijeme u mirovinu su pošli Oskar Hrdalo i dundo Jozo Šikić, sredinom osamdesetih. Slastičarnu je još neko vrijeme vodio Ante zvani „Tere“ s Brgata, došao je rat i ova lijepa priča o meštrima od kolača pošla je svom kraju.
Što bude, nek nam bude!
Kao što i ova godina, još jedna u nizu, ide svom kraju i postaje nam „stara“. U ove dane feštižalo se nekad na sve strane. Betula je bilo skoro pa u svakoj ulici, zvali smo ih po gazdama il' ljudima koji su ih vodili. I krenula bi kolenda balice već izjutra na Staru, pjevalo se, pilo i veselilo. U jednom od starih „Lausa“, nekadašnjeg sjajnog lista mladih, pronalazim plan svih tih betula, s točnim nazivima i adresom. Malo tog je nakon svih tih „starih“ godina ostalo. Život ide dalje. Ostaju tek uspomene. Na ljude, mjesta…
Događaje kojih je bilo i te kako i ove godine, koja ostaje iza nas. Manje – više za zaboravit. Samo afere, političari, svađe, ružne riječi, laži…grozno. U ovoj pred nama tko zna što nas sve čeka. Naša draga Lijepa naša ode u Evropu, a da i ne znamo što nam to znači. Mi ostajemo do daljnjeg van nje, odsječeni. I sami. Tako je kako je. I što bude, nek' nam bude, al' nek' ova Nova bude zdrava i vesela. Jer nada umire zadnja.