Iz uprava svih dubrovačkih sportskih klubova reći će vam kako je naša sportska infrastruktura naša sramota. To će vam potvrditi svi treneri kao i roditelji djece koja svoj talent, na žalost, ovdje teško ili nikako mogu razvijati. Dosta njih čija su djeca prepoznata kao posebno talentirana ili su odselili ili pak, nećemo reći troše već ulažu, jako puno vremena i novca kako bi djeci omogućili razvoj u sportu kojim se bave, a što je ovdje naprosto nemoguće. To čine na način da svako malo putuju na treninge u Zagreb ili pak Split. I naravno da je poziv jednog Dinama ili Hajduka nešto što se ne odbija. Naravno uz preduvjet da si angažman koji taj poziv iziskuje možete financijski priuštiti. I naravno da se ne možemo mjeriti s metropolom kao ni drugom nacionalnom kolijevkom nogometa, Splitom, prvoligašima…, ali da je ‘nešto trulo’ u najbogatijem gradu u zemlji i ptice na granama pjevaju.
Svi će vam ovi treneri i roditelji, pa i sama djeca, reći da svako selo ima sportsku infrastrukturu na kojoj možemo biti zavidni. Ili se pak, što je konstruktivniji pristup, zapitati kako je došlo do paradoksa da je najbogatiji grad u državi u pogledu sportske infrastrukture bez imalo pretjerivanja ruglo. Uz izuzetak gruškog bazena i uvjeta koji su omogućeni plivačima i vaterpolistima. Koje oni nesumnjivo zaslužuju, ali zar ih ne zaslužuju i ostali?!
Uvjeti katastrofa, ne ulaže se ništa!
Trener nogometnog kluba GOŠK – Dubrovnik 1919., i sam bivši igrač NK Gošk Mario Maslać, ogorčen je situacijom.
– Žalosno je i neshvatljivo da jedan Dubrovnik u sportsku infrastrukturu, sport uopće, ne ulaže ništa. Iznimka je jedino vaterpolo i plivanje. Kada dođete na gruški bazen imate dojam Europe, to je na nivou jednog Dubrovnika. Ostalo je ispod svakog nivoa i svi skupa se možemo sramiti eto! Naravno da mi koji se time bavimo, kako oni koji su u upravama klubova tako i treneri, nismo krivi jer smo nemoćni. Mi o svemu tome pričamo na sva zvona i apeliramo godinama ali gradska je vlast ta koja u svojim rukama drži sredstva, ali očigledno nema nimalo sluha. Nije tu u pitanju samo razvoj sporta nego ono, rekao bih, čak i puno važnije a to je budućnost naše djece, mladosti. Pa svi smo svjedoci kao roditelji, odgojitelji, treneri da je sve veći broj pretile djece, da nam djeca imaju tikove od mobitela, da je konzumacija alkohola i droga iz godine u godinu u porastu. I ne otkrivam sad ja toplu vodu kada kažem da je, uz školu naravno, promidžba sporta, poticanje djece na sportske aktivnosti, sportski život, smjer kojim bi se trebali kretati kako bi izvodili našu djecu i mlade na pravi put. A preduvjet da to možemo činiti su pristojni uvjeti. Ne luksuz, nego makar ono osnovno, a toga nema – rekao je Maslać te dodao kako je ista stvar i sa ostalim sportovima.
– Nema adekvatnog prostora za treninge. Mi vodimo djecu redovno na turnire po hrvatskim gradovima ali i izvan Hrvatske i ono što vidimo gdje god odemo nas dodatno rastužuje i ljuti. Evo da se ne spominjemo većih gradova kao što su Zagreb i Split zar nije sramota da su Opuzen, Metković, Neum, Makarska, Međugorje… toliko bolji od nas?! Dok svi ti gradovi i mjesta imaju veliki broj terena raznih veličina za sve generacije, ti su tereni sređeni, redovno se održavaju, u nas se pet nogometnih klubova koji su istovremeno škole u kojima mi djecu treniramo ali i odgajamo, krpa, snalazi na par neadekvatnih terena. Ono što imamo u Gospinom polju nije ni približno dovoljno za ovaj broj klubova i djece, pa se trenira i na malom terenu u Hladnici, na svetom Mihajlu… Treneri su podcijenjeni, potplaćeni, pa je onda logično da je ostalo samo nekolicina nas koje drži entuzijazam i ljubav, a naš se rad svodi de facto na volontiranje – kazao nam je Maslać, prisjetivši se zlatnih vremena kada je GOŠK Jug bio drugoligaš i u jednom periodu, kako je rekao, među šest klubova u bivšoj državi.
Talent u Gradu propada, djeca i obitelji sele
Sa svime što nam je rekao Maslać složio se i njegov nekadašnji suigrač u Gošku Renato Mihaljević čiji je 10-godišnji sin naslijedio tatin talent koji je najprije prepoznao Hajduk, potom Dinamo, pa je sjajni mali napadač Josip sada jedan od stalnih igrača u postavi hrvatskog prvoligaša.
– Smatramo da je naša dužnost kao roditelja omogućiti sinu da se razvija u onome u čemu je očito dobar i što voli. Za sada putujemo s njim u Zagreb na treninge svako mjesec dana. Naravno da je to velika žrtva jer jedno treba otići s posla, košta put, smještaj… On treba nadoknađivati propušteno u školi. Ide sa svojim suigračima iz Dinama i na turnire. Ono što je žalosno je da jedan Dubrovnik vodi računa samo o vaterpolu i plivanju. Po pitanju nogometa, ali i svih ostalih sportova, od vremena kada sam ja igrao ne samo da se ništa nije pomaklo naprijed nego se je dobro unazadilo. Pa Gošk je u ona doba bio institucija, glavni klub u koji su dolazili najbolji igrači iz okolnih klubova. Imali smo vrsnog trenera Jerka Stipšića, provodila se selekcija, to je bio jedan ozbiljan pristup i rad. I uvjeti su bili bolji nego danas što je žalosno i sramotno. Napravilo se u Gospinom polju jedno igralište i time se diče. Pa to svako selo ima! Djeca danas iza 12 godina ako imaju talent i žele nešto napraviti prisiljeni su ići negdje drugo, jer ovdje nemaju nikakve šanse za išta. Pa naša djeca veliki nogomet treniraju na malim terenima u Hladnici, Čokolinu… U tim se uvjetima ni najveći talent ne može razvijati, samo stagnira – zaključio je Mihaljević.
Kraljica sportova u blatu Kraljica sportova – atletika – kod nas na žalost opstaje isključivo zahvaljujući strasti i entuzijazmu, a nikako kraljevskim uvjetima. Uvjeti su više prosjački. Djeca trče u blatu na Lapadskom stadionu koji se teško može počastiti terminom ‘stadion’, nego eto tako smo ga navikli zvati… Čelnici i treneri iz Atletskog kluba Dubrovnik godinama mole gradsku upravu da obrati pažnju na njih, da se ‘prosvijetli’ da nije riječ o luksuzu već o osnovama osnova koje naša djeca zaslužuju a ima ih, što se reče, svako selo. I u tim nikakvim uvjetima Atletski klub Dubrovnik uspio je 5. godinu za redom organizirati Otvoreno prvenstvo Dubrovnika u atletici, međunarodno natjecanje. Tako se na stadionu Lapad u listopadu prošle godine okupilo preko 700 natjecatelja i bilo je veličanstveno. I bio je i gradonačelnik Mato Franković i, očito, uvidio o čemu to ovi ljudi godinama ‘trube’. Za komentar smo kontaktirali predsjednicu Atletskog kluba Dubrovnik Anu Perović Alamat.
– Konačno se, nakon godina ukazivanja i apeliranja, počinjemo micati s mrtve točke. Grad Dubrovnik napokon je prepoznao potrebu da se uloži u atletsku stazu, kao i značaj međunarodnog natjecanja koje smo uspijevali sve ove godine organizirati u gotovo nemogućim uvjetima. Iako to nije ne znam što, ali nakon 100 godina čekanja i 4 staze sa odvodnjom su rješenje kojem se neizmjerno veselimo. Usporedbe radi zadarska staza ima 6 traka, ali dobro, ako se ovo napravi kako treba i u roku u kojem je obećano a to je, rekao je gradonačelnik Mato Franković, iduće godine, mi ćemo biti zadovoljni. Grad će, prema gradonačelnikovom obećanju, izdvojiti 200 tisuća eura za 4 staze. Prema informacijama koje imamo izvjesno je da će ovaj projekt sufinancirati resorno ministarstvo jer će Grad aplicirati za sredstva koja stoje na raspolaganju za ovakve investicije. To će Gradu omogućiti da se refinancira iz tih sredstava, odnosno u konačnici potroši znatno manje od tih 20 tisuća eura. Mi smo to sve ove godine predlagali, ali nas se do nedavno nije doživljavalo – rekla nam je Alamat kojoj je, istaknula je, jako tužno gledati kako svaki grad u kojem su bili ima adekvatne uvjete ‘a kod nas djeca ispisuju jer se ovdje doslovno valjaju u blatu’.
– Jedan Knin, Benkovac, Zaprešić u kojem je tek osnovan klub… imaju atletsku stazu. Makarska je ima 30 godina. Tragično je da se županijska natjecanja olimpijade vrtića koja bi trebala biti u Dubrovniku organiziraju u Splitu, Zadru… Unatoč činjenici da imamo najlošije uvjete u Hrvatskoj od 90 klubova u državi mi smo na 27 mjestu, 13- ti u Dalmaciji. To je zaista impresivno, a za to su zaslužni talenti, trud, ambicija, požrtvovnost i prilagodba kao što sam već napomenula uvjetima koji to nisu. Nije lako djeci, mladima, a naravno da nije ni trenerima, ali evo zahvaljujući ljubavi uspijevali smo… Pa mi radimo i s djecom s poteškoćama u razvoju. Educirane asistentice skupa s trenerima. Na tome se treba zahvaliti Gradu i projektu koji je pokrenuo prvi u Hrvatskoj, treba i toj djeci pružiti uvjete za bavljenje sportom. A kod nas su djeca i mladi toliko vremena zakinuti da je zaista krajnje vrijeme da se ta malo je reći velika nepravda ispravi – kazala je Perović Alamat ističući da je atletska staza osnova za svaki sport.
– Činjenica jest da jedini u Gradu koji ima adekvatne uvjete za rad je Jug. I super, ali dosta je više Juga! Hajmo se sad okrenuti na ostale sportove! Ni sportski turizam bez infrastrukture ne može postojati! – zaključila je Perović Alamat.