Grad

ŠARENI BANAK GOSPOĐE MIMI Vezu nema kraja, ali treba imati volje, a volja ‘brda valja’!

Austrijanci, Amerikanci, Englezi… Jedna Kanađanka kupila je dva novčanika, pa tri, pa ih je na kraju taj dan sve ‘pomela’. Radi u turističkoj agenciji i htjela je svim djelatnicima kupiti poklon, kaže, obišla je cijeli grad pa se vratila meni na banak. Rekla je da su najpraktičniji suveniri koje je vidjela… Turisti mi često kažu da traže samo funkcionalne, upotrebljive suvenire koji će ih podsjećati na Dubrovnik – Mira Ivić-Miletić osmjehuje se turistima dok nam priča o svojim vrijednim ručnim radovima, izloženima na Zelenoj placi.

A oni nisu ‘zeleni’, već šareni, koliko god boja možete zamisliti, naći ćete ih na rukotvorinama gospođe Mimi, kako je zovu i kako joj se zove obrt. Mimi je na placi svaki dan od osam do 17 sati i možete ju lako naći – samo tražite najveseliji banak! Uči od turista, osluškuje koji su trendovi i priprema se za novu sezonu. U planu je, kaže nam, i ‘modernizacija’, dok vadi mobitel, otvara Instagram koji ‘pršti’ od ‘lajkova’ i ponosno pokaziva gdje su sve otputovale njene torbe, novčanici, napice, pa čak i ukrasni jastuci. Sve ih veže jedna nit, nit konavoskog veza…

Gundulićeva je centar svijeta
A kako je tekla njena priča? Stigla je, ističe, iz Dalmatinske Zagore!
– U početku je teško doći na placu ali kad se zaljubiš u nju, ne možeš odustati. Gundulićeva je život, centar svijeta! Poseban je ugođaj prodavati na placi, kad se ‘zaraziš’ time, nema povratka! Pokušala sam se vratiti u firmu ali nije išlo, ma kakvi… Jednostavno, volim ljude, turiste i ćakulu s njima – dodaje nam. Gospođa Mira radila je dugo kao ‘građevinarka’. Saznat ćemo i o tome…

– Ma ja sam ti od blizu Unešića! Rođena sam u Šibeniku, ali sam de facto iz Zagore. Naša je tradicija slična, mada drugačije tehnike. Mi vezemo ‘s lica’, a konavoski vez je obrnuto. Ima sličnosti, zato mi je bilo lako zaljubiti se u konavoski vez i u običaje i ljude. Nego, ajmo mi na početak! Poslije rata, stigla sam u Dubrovnik. Kako je krenula obnova grada, vidjela sam priliku u tome da otvorim ovdje butigu od građevinskog materijala u Komolcu. Bila je prilično uspješna. Radila sam petnaestak godina, e onda je došla građevinarska kriza… Nisam se snašla. Stigli su i ‘veliki’, a mi mali nismo se mogli snaći na tržištu. Onda sam odlučila posvetiti se mojoj Ani, koju sam dobila u 41. godini. Uz to, dugo sam se mučila s kukovima, bilo je neuspješnih operacija… Kad je Ana napunila 15, počela sam nositi štake. Muž je pošao u mirovinu i u pitanju je bila – egzistencija. Razmišljala sam: ‘Što znam raditi?’ Inače sam završila ekonomiju u Splitu, uz stipendiju, bila sam dobar student! Nego, vratila sam se u mladost, u dar za šivanje, pletenje i iglicu… – priča nam. Krenula je u ‘Deše’ na tečaj kojeg je držala gospođa Stane Vlašić.

– Zaljubila sam se u njen vez. ‘Deša’ je bila prvi korak i krenula sam na banak na Gundulićevoj kao drugu djelatnost. Radila sam dva posla, a nakon druge sezone pošla sam na operaciju kuka, privatno, u Zagreb. Pa druga sezona drugi kuk… Kad je počela korona, dala sam otkaz u firmi misleći da mogu raditi i živjeti od onoga što volim. No stigao je drugi val i sve ispočetka. Počela sam raditi u OTP keramika i tu sam ostala godinu i mjesec dana. No, nije sve zlo za zlo, imala sam vremena spremiti kolekciju. Iako, fale mi bar još dvije ruke, ‘topi’ mi se kolekcija – smije se. Kaže da je vez i učenje veza nešto što treba barem, minimalno pet godina za naučiti i kako svaki dan uči nešto novo. Oduševljena je , dodaje, radom Antonije Rusković Radonić.
– E da je u mom rodnom kraju jedna Antonia, ili pola nje! Čestitam joj… Kupila sam njenu početnicu ‘Od krpice do poprsnice’ i tri puta sam je još kupila i poklonila. Kako mi se svidio mrki vez, poslala mi je sve mustre, nesebično dijeli znanje što je rijetko – ističe kako voli kad se znanje o tradiciji dijeli, a kako se, kad ‘volja brda valja’, može sve.

– Ali, morate imati strast u sebi i sve se mora posložiti. I imala sam sreću i divnu mentoricu, gospođu Katu Bajurin. Ona mi je pokazala sve tehnike veza, kadifaču, skadaricu, opletu, mačje stope, ma sve. U vezu ‘nema kraja’, danas sam bolja nego jučer. Nastavila sam, a srećom sam spretna i u šivanju pa su tako moji proizvodi zaokružena priča – pokazuje nam pomno napravljenu unutrašnjost jednog novčanika s konavoskim vezom. Dvoje stranaca promatraju sa zanimanjem, pitaju, ona pažljivo i detaljno objašnjava proces.

Dobar proizvod se dobro i proda 
– Turisti su ludi za tradicijom… Najviše traže upotrebljive stvari, nove su ti to generacije, drugačija vremena i često pitaju čemu što služi. Ma moraš imati i priču – otkriva nam da najviše idu torbe i novčanici. A vez je bezvremenski, itekako privlačan.

– Treba malo mašte, a dobar proizvod se dobro i proda. Moji su radovi obišli cijeli svijet. Evo, pogledaj Instagram, šalju mi slike i pozdrave i kažu da se nadaju web shopu da kupe još štogod. U planu je. A inače, da ti kažem još nešto zgodno. Puno strankinja se zove Mimi, ili im je to nadimak, pa onda se oduševe kada vide da mi se tako zove obrt. Jedan mladić uzeo je neke proizvode i poklonio svojoj babi Mimi! – pokazuje sliku oduševljene none s drugog kraja svijeta, do koje je stigla njena torba… Jedna od čak stotinu koje je pripremila za ovu sezonu. Za svaku – pet, šest dana rada. ‘Pa ti računaj…’ – dodaje. Stotinu novčanika, ma sve je partilo. Šije kako stigne, ni sama ne zna kad stigne, a spava tek četiri ure dnevno. Ali nešto je u njoj ‘tjera’ kaže. I to oduševljenje koje stranci pokažu joj je dodatni podstrek.

– Da ti rečem, stranci nikad ne pitaju koliko je što. Oni zaista cijene ručni rad i vrijeme uloženo u proizvod. Ugodno sam iznenađena Austrijancima i Nijemcima koji itekako cijene naš rad – kaže kako su njene pismo torbe izazvale toliku pomamu da su mlade strankinje, kada bi se spremile za ići vanka, kod nje došle po neku šarenu ljepoticu kako bi upotpunile ‘look’.

– A svaki put kada je nekoj od prijateljica moje Ane rođendan, ja imam zadatak izvesti torbu. I gust mi je! Prijateljima vezem prigodne novčanike, a i Ana nosi moje torbe. Ona mi je najbolja reklama. A da ti kažem, čini mi se da imam i nasljednicu – puca od ponosa. Dosad je obučila vezu tri osobe, i ne gleda to kao konkurenciju.

– Ma nitko nikome nije konkurencija, već inspiracija. Treba sve gledati kao inspiraciju jer svako će drugačije napraviti, svačija ruka je drugačija. Mustre su iste, ali ruke drugačije. Dajete svoj pečat, rijetko se iste stvari ponavljaju. Meni je drago da se ljubav prema vezu širi… – iskreno će. Popravlja stol. Na njemu, stotine boja, a ovu sezonu bila je popularna plava boja.

– Nikad više boja ko ove sezone. Stol je bio šaren! Ali plava, plava u svim nijansama… Plavi Dubrovnik! S tom bojom nikako ne možete pogriješiti. Mada, otmjena bordo, ona prava konavoska, uvijek je tu – napominje nam. Za kraj se ‘moderniziramo’, priča o web shopu…

– Tome ću se maksimalno posvetiti kad završi sezona, kroz tri, četiri mjeseca. Svi me pitaju imam li web shop, ovu godinu ‘bacam’ se na dodatno moderiniziranje – smije se, a mi joj kažemo da obavezno pošalje link. Kako razgovor odmiče, a jutro je, sve više mladih stranaca dolazi i razgleda. Ona svakome pomno pojašnjava što je motiv, kako se izrađuje…

– Šteta je da nam ovo bogatstvo klizi kroz prste. Živjet u Dubrovniku – s deset prsta možeš činit čuda, a nigdje u Hrvatskoj nema ovakvog bogatstva a da je ovako živo, ovako sačuvano – slažemo se s njome. I razmišljamo gdje li će završiti onaj mrki vez s torbe – u Americi, Italiji ili pak na Novom Zelandu…

Pročitajte još

BOLJE NEGO 2019. Otvaranje Dubrovačkog zimskog festivala privuklo preko 2.500 gostiju

Dulist

FOTO/VIDEO Zasjale lampice u Gradu, počeo je Dubrovački zimski festival

Dulist

Delija: Svoj prvi milijun uložit ću u sebe kako bih bio što bolji borac

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija