„Dugi su i zamršeni računi i obračuni između onih koji imaju i ne daju i onih koji nemaju ništa do svojih potreba!“ – zapisao je Ivo Andrić. Nekad davno. Zapisavši tako svoje misli o vječnom odnosu poniženja bogatih i siromašnih. Prevedeno u ova naša doba; onih koji su se snašli i onih koji se i nisu baš snašli.
Ovih dana svjedočimo buntu naroda u susjednoj BiH. Istina, samo u jednom njenom dijelu i ponajviše organiziranom samo od jednog naroda ove države. Svjedočimo buntu onih koji više nemaju ništa protiv onih koji imaju sve. Protiv onih koji su se „snašli“. I pomalo i mi ovdje, ne tako daleko, u susjedstvu, shvaćamo kako je narod shvatio da se uz samo malo organizacije može rušiti politička bagra, oni kojima nikad nije dosta. Iskreno se pitajući: „Nije li vrijeme za krenuti i kod nas?“
„Limeni pijevci“
Živimo u državi u kojoj jedan čovjek, stalno „stišćući rubinet“ ostalima, odlučuje o oprostu, brisanju čak 50 milijardi kuna, dugogodišnjeg poreznog duga svojim stranačkim prijateljima, od toga najveći dio oprašta svom partijskom medijskom magnatu! Prebogatom građaninu naše države koji se „snašao“! Bez ikakva kriterija, bez kontrole ikoga, a zapravo sve umreženo u jednu mafijaško političku, a nadasve korupcijsku družinu. Tko su naši političari, ti koji određuju naše živote? Oni su tek nešto kao limeni pijevci na krovovima koji se okreću kako vjetar puše. Čitamo ovih dana kako je naša Vlada odlučila iznova pokrenuti zakon o golfu. Podsjetimo se, sličan pokušaj Vlade kad joj je premijer bio Sanader o posebnom zakonu o golf igralištima i pratećim objektima je propao, protivila mu se tadašnja oporba, današnja vlast. Koja sad izglasava taj zakon! Ima tog i u nas, doma. Zar naš gradonačelnik nije dobio prvi mandat zahvaljujući obećanju kako „golfa“ na Srđu neće biti! I? Zapuhali novi vjetrovi, profit, kapital, lobiji pokucali na vrata, pa se sve mijenja. Pa zar nije vrijeme za bunt i kod nas? E ove dane, dane maškara i karnevala, tamo sve do početka korizme, kada ćemo iznova se lažno odricati nečeg svjesni kako je i ono što imamo sve manje, valjda ćemo imati bar malo hrabrosti za okuražiti se i poručiti im, našim „vladajućima“, skriveni pod maskama, što mislimo o njima. Evo ove subote, 22. veljače Župski karnevo je Stradunu, pa ćemo čut’ što im sve imaju za poručiti. Bili su Župljani hrabri i u teža vremena, za nadati se kako će takvi biti i ovaj put. Motiva za škerac imaju i previše.
Karlo Sakić Saky
A tih kazina i škeraca i vesele čeljadi vazda je bilo u ove dane kad se skrijemo pod maske. Kako smo evo još uvijek u Zlatarskoj, ne bi valjalo iz nje krenut dalje bez spominjanja jednog od najvećih dubrovačkih veseljaka, zabavljača i što sve ne, posebno u ove dane karnevala. „Pjevač, muzičar, zabavljač – to mu je bilo zvanje!“ ukratko će ga opisati, onako na prvu, gospar Ivo Rudenjak, koji ga je po tvrdnjama mnogih, ponajbolje znao. Karlo Sakić rodio se 1928. godine, živio je u Zlatarskoj, koji skalin iznad Prijekog, a nadimak „Saki“ dao mu je Vlaho Rudenjak, Ivov brat, kojeg je on prihvatio kao svoje umjetničko ime, dodavši mu „y“ – Saky! Braća Rudenjak s njim su proveli i djetinjstvo i mladost. „Nije tad bilo puno glazbenika u Gradu, ma ni pravih zabavljača, što je zapravo Saki više bio. Uz njega, iz tih godina, pedesete i šezdesete, pamti se i Renco Perce. Karlo Saki pjevao je svugdje, na sve strane, u svakoj zgodi, a čak je glumio i u našem kazalištu, jednom i u „Dunda Maroju“. Ma neke manje uloge, više onako da se pojavi na sceni. Čeljad bi već njegov izlazak popratila s pljeskom, jer je bio takav – veseo, zabavan u svakom trenu. Njegova majka bi znala reć’ „Težak je teatarski kruh mog sina!“ – prisjeća ga se gospar Ivo, te nastavlja – „Glavni hit bila mu je izvedba neke pjesme u stilu „bossa nove“, ali bi on tu pjesmu najavio i otpjevao kao „Bosa noga“. Ma nije on nešto baš ni znao pjevat, onako, po tri stiha svake pjesme bi znao i ajde…više je on bio pojava, zabavnjak, imao je nešto po čemu ga evo ljudi i danas s radošću po Gradu pamte!“ Često je bio kod Iva Rudenjaka, čak je iz neke šale ispalo kako je njegova jedna greda u restoranu „Ragusa 2“, pa jednom „kad se najedio, tražio je da mu je dam, jer je to njegov dio restorana!“ Nekom čudnom zgodom, otišao je u Beograd sredinom osamdesetih. Od tad se malo o njemu u Gradu zna. Neki su pričali kako su ga gore sretali, kako je pjevao i na Skadarliji po tamošnjim restoranima. Zadnje što se javio nekome u Grad, bilo je 1992., kao je Iva Rudenjaka doma, pitao što se događa, što mu je s kućom, te mu je rekao kako živi u Čačku! Neka nagađanja kažu kako je u tom gradu i umro.
Još malo iz Zlatarske…
I eto, kao neki oproštaj za sad sa Zlatarskom, gospar Ivo spominje se još iz te ulice i velikog vaterpoliste Ante Klokara, pa male klupice oko koje bi se kao djeca igrali, baš tu na Prijekom, prva kuća od Zlatarske, u kojoj je živjela obitelj Regjo i u podrumu koje je Vlaho Regjo držao mali vinski podrum. A priču o ovoj ulici, prvoj u nizu kvarta Prijeko, završavamo sa jednom starom fotografijom, na kojoj je dio ambijenta Feste svetog Vlaha tamo negdje iz tridesetih godina prošlog stoljeća. Još malo za prisjećanje na nedavne dane Feste. A na lijevo te fotke su vidljivi natpisi tri tadašnje butige koje spajaju Zlatarsku i Kovačku, smještene na Stradunu. Prva od Sponze je nekadašnja brijačnica Antuna Trive, po sredini je pržionica kave Tolentino, a zadnja je u nizu tada bila apoteka, spičarija „K Svetom Vlahu“. Njen prvi vlasnik, još iza Prvog svjetskog rata bio je Josip Pini, zatim je preuzima apotekar Stijepo Barbijeri. Tamo je apoteka i u ova naša vremena.