Da Nick Cave ima novi album te da izlazi već idućeg tjedna australski glazbenik javnosti je obznanio putem web stranice ‘The Red Hand Files’ odgovarajući na pismo obožavatelja. Novi je to i jedinstveni alat za neposrednu komunikaciju između autora i njegovih fanova, bez moderatora i urednika, a odgovori su napisani u formi intimnog pisma i s dozom privrženosti tako da potpuno brišu granicu između rock zvijezde i konzumenta njegove glazbe.
Svaki odgovor završava jednako – s ljubavlju, Nick. Moguće je stoga zamisliti izraz lica Joea iz engleskog primorskog gradića Bexhill-on-Sea, kada je otvorio mail i na svoje pitanje ‘Kada možemo očekivati novi album?’ dobio odgovor koji nije mogao predvidjeti: ‘Dragi Joe, album izlazi sljedećeg tjedna. Zove se Ghosteen i dvostruki je album.’ Caveov sedamnaesti studijski album ujedno je i prvi u cijelosti napisan od tragične smrti njegovog petnaestogodišnjeg sina Arthura, koji je prije četiri godine stradao pri nesretnom padu s litice u blizini Brightona, gdje se obitelj Cave skrasila. ‘Ghosteen’ je ambijentalan album, baš kao i prethodnik ‘Skeleton Tree’ (2016.) oblikovan je naslijeđem osobne tragedije, a satkan je od pjesama koje slamaju srca. Neke od njih, prema priznanju Nickove supruge Suzie Bick, rođene su u groznici, za noćnih mora.
No, osjećaji tuge i boli koji su ispunjavali materijal na prethodniku, ovdje su nadograđeni prihvaćanjem i traženjem načina za nošenje s gubitkom. ‘Ako volimo, žalovat ćemo. Bol i ljubav zauvijek su isprepleteni. Tuga je strašan podsjetnik na dubine naše ljubavi i baš kao ljubav nije podložna pregovorima’, pisao je Cave još prošle godine u odgovoru na pitanje obožavateljice, Cynthie iz Vermonta, otkrivajući pritom da on i njegova supruga svakodnevno osjećaju sinovu prisutnost, u javi i snu, a stihovi ‘pored tebe sam, potraži me’ ovdje se ponavljaju u nekoliko pjesama. Treba biti posve jasno da su današnji The Bad Seeds posve drukčiji bend od onog koji je snimio primjerice ‘Let Love In’ (1994.) ili ‘Abattoir Blues/The Lyre of Orpheus’ (2004.). Ne zvuče više poput jahača apokalipse ili sile prirode koja melje sve na svom putu, nego se prepuštaju eksperimentiranju, improvizaciji i nestandardnim formama, zaokret koji je plod Caveovog autorskog partnerstva s multi instrumentalistom Warrenom Ellisom, članom Seedsa još od 1995. godine. Ali i takvih Bad Seedsa ovdje ima tek u tragovima. Prevladavaju Caveov piano i Ellisovi synthovi, loopovi i violina, dok su vokali možda najimpresivniji dio zvučnog kolaža, bilo da su recitirani, pjevani ili tretirani. Baš kako su Seedsi evoluirali tako je i njihov frontmen našao nove metode lirskog izražavanja napuštajući strogi pripovjedački stil koji je usavršio tijekom više od tri desetljeća duge karijere pa sad imamo evokativne prizore djece koja putuju prema suncu, slike konja i drveća u plamenu ili tisuće galija što plove nebom u minutama prije nego što će svanuti.
Finale dvostrukog albuma (Cave je prvi dio nazvao djecom, a drugi roditeljima) rezervirano je za dvije poduže skladbe. Trodijelna naslovna pjesma počinje predivnim četverominutnim orkestriranim uvodom, da bi se nakon bendovskog crescenda prelila u baladni dio, dok u zaključnoj ‘Hollywood’ Cave falsetom prenosi budističku pripovijest Kise Gotami. Ohrabrena Budinim riječima, Kisa obilazi domove svojih suseljana ne bi li pronašla zrno gorušice kako bi spasila svoje jedino, teško bolesno, dijete. No, kvaka je u time da je sjeme moguće primiti samo iz one kuće u kojoj nije bilo smrti. Kisa ne uspijeva pronaći nijednu takvu i miri se sa spoznajom da nema čovjeka koji je nedodirnut gubitkom. Ostaje tek utjeha u nagovještaju spokoja, a album završava stihovima ‘Sad samo čekam mir da dođe’, čime je zaokružena misao uvodne pjesme ‘The Spinnng Song’ – ‘Spokoj će doći s vremenom’. Ovakvo, u glazbi gotovo nečuveno, propuštanje slušatelja u intimu autora, naišlo je na nepodijeljeno prihvaćanje publike i kritike, a posve sigurno pomoći će u procesu zacjeljenja mnogih ranjenih duša, barem onih koje će se usuditi uroniti u zadivljujuće dubine albuma, u prostor u kojem se isprepliću ovozemaljski i onozemaljski svijet. Zato je u terapeutskom smislu novi album Nicka Cavea priručnik za nošenje s gubitkom koji nikoga od nas ne štedi.