Kultura

Ruždjak Podolski za DuList: ‘Kultura nije mala krmača koja siše, nego je osnovna ljudska potreba’

Mada je tek ožujak, u najprominentnijoj dubrovačkoj kulturnoj kući teku pripreme za nadolazeću, 72. sezonu Dubrovačkih ljetnih igara. Program manifestacije predstavljen je još na jesen, a jedna od novosti koja je predstavljena je premijerno uprizorenje ‘Glave lava’, naslova koje će na festivalske daske postaviti redateljica Aida Bukvić. U kojoj je fazi njeno osmišljavanje te je li potpora ‘kulturnjacima’ u razdoblju koronakrize od vladajućih bila efikasna, ali i što misli o konačnom hvatanju u koštac sa seksualnim uznemiravanjem i zlostavljanjem, za DuList ispričala je intendantica Dora Ruždjak Podolski.

U Dubrovniku Vas nismo vidjeli već neko vrijeme. U potrazi ste, koliko sam shvatila, za pozornicom jednoj od ovogodišnjih dramskih premijera. 
Zadnji je čas za naše pripreme. Nije me bilo dugo – od ljeta. Nikad se ovo nije dogodilo. Program smo napravili još na jesen, ali smo zbog okolnosti u velikoj neizvjesnosti. Međutim, svakako radimo kao da će sve biti u najboljem redu, odnosno, da će mjere, u najmanju ruku, biti jednako relaksirane kao prošlog ljeta.
Nije nikakva tajna da sam došla ovdje s redateljicom naše nove predstave Aidom Bukvić koja će režirati ‘Glavu lava’ prema romanu Ivana Salečića koji se tiče upravo Dubrovnika. S Aidom i scenografom Ivom Knezovićem zapravo sam u potrazi za lokacijama. Vrlo me veseli taj projekt jer je nešto malo drugačiji od svih dosadašnjih u mome mandatu zbog predloška koji progovara o Dubrovniku kao o mjestu sudara bremenite povijesti i burleskne tranzicije. Salečić isprepliće dvije priče, progovarajući o suvremenom Dubrovniku, kao i onom iz prošlih vremena, s naglaskom na povijesti obitelji Gundulić. Recentne gorko-humoristične peripetije oko kupovine i restauracije stana u staroj gradskoj jezgri nadopunjuju se zavodljivom i interesantnom poviješću Grada nad kojim lebdi zloguki usud Velike trešnje, danas nažalost ponovno aktualne pojave na hrvatskim prostorima.
Namjeravate li se voditi odabirom uobičajenih festivalskih pozornica ili razmišljate o izmještanju izvan gradskih zidina?
Ne postoji mjesto koje bi moglo bolje progovoriti o Gradu osim samog Grada. Grad u ovom djelu bitna je stavka, njegovo tkivo i žila kucavica, stoga se nećemo se izmicati iz njegovog prostora. Previše se to radilo posljednjih godina. Sad nam je jedinstvena prilika da radimo u gradskoj jezgri i da Igre žive u skladu s njezinim ritmom, što je pokazala i 2020.
Kakva je situacija sa sponzorima? Hoćete li imati dostatna sredstva za realizaciju?
Zahvaljujem svakom sponzoru koji je ikad imao ikakve veze s financiranjem kulture. Oni su zbilja rijetki. Svatko ima svoje afinitete. Netko voli sport, netko zdravstvo ili kulturu. Kad bi porezni sustav u Hrvatskoj bio bolje uređen u smislu poreznih olakšica za donacije kulturnim ustanovama, mislim da bi se donacija našlo puno više.
Za nas tu su sredstva koja su zajamčena od Ministarstva kulture i medija RH kao glavnog financijera te Grada Dubrovnika kao drugog. Računamo s punim povjerenjem i nadom u bolje sutra u neke naše stare sponzore. Ne smijem zaboraviti istaknuti našeg najvećeg donatora, a to je Caboga Stiftung. I dan danas sam fascinirana povezanošću s tom Zakladom jer su uistinu partner kakvog se može poželjeti. Potpuno su utkani u našu misiju.
Prelijepo je, a i plemenito što smo zahvaljujući Zakladi u mogućnosti planirati programe i izvan Igara pa smo tako učenicima Umjetničke škole Luke Sorkočevića omogućili kvalitetne radionice i seminare koje si inače ne bi mogli priuštiti. Grad onda, s iznimno kvalitetnim pojedincima i ogromnom tradicijom te kulturnim bogatstvom kojeg nema niti jedan grad na tako malom prostoru – poput enklave, postiže izvrsne rezultate s mladima. Tako stvara se naraštaj koji je obrazovan, osviješten i odgovoran.
Pretpostavljam da je zima u Zagrebu, kao i u Dubrovniku ovog puta bila posebno izazovna. Kako se sada diše?
Ovaj val proljeća probudio je nove nade. Zagreb je živnuo, nadamo se ne s posljedicama i da nećemo za dva tjedna svjedočiti nekim katastrofalnim brojkama. Teško je bilo preživjeti zimu u bilo kojem kutku ovog svijeta. Imam mnoge prijatelje u inozemstvu i slažu se kako je ovo bio poraz zapadne civilizacije u punom smislu te riječi jer uistinu, kad malo bolje pogledate, u veliko pitanje su dovedene građanske slobode. Uopće diskurs vladajućih, način kako se komunicira problem pandemije, za mene je problematičan, pri čemu je Hrvatska još uvijek relativno tolerantna i efikasna. Nismo najbolji, ali nismo baš ni najgori.
Zbrka s cijepljenjem je nešto drugo o čemu, možda, sad ni ne bismo trebali razgovarati. Činjenica je da nema ni reda ni načina pa to oduzima kredibilitet državi kao ustroju koji bi trebao garantirati sigurnost stanovnika.
Dakle, osim ‘neuspjelog’ diskursa nadležnima ponajviše zamjerate cijepljenje ‘preko veze’? Biste li se složili s tvrdnjom da su u ovoj krizi dodatno naglašeni problemi s kojima smo inače jedva izlazili na kraj?
Cijepljenje preko veze je nažalost stvar nepromišljenosti koja je tipična u našem mentalitetu ‘lako ćemo’. On uvijek prevlada. To je pitanje mjere te odgovornosti koja nikako da zaživi na ovim prostorima. Ne znam je li to zato što nas ima tako malo pa svatko zna nekoga i misli da svijet može krojiti po svojoj mjeri. Dovoljno se o tim skandalima pisalo, sumnjam da moje mišljenje to na bilo koji način može promijeniti ili da mogu nešto revolucionarno izreći.
Također, činjenica je da i u ovoj krizi, iako imamo sreće – dobru klimu, zdrava staništa u odnosu na ostatak Europe, ekosustav koji je iznadprosječan, unatoč svemu tome nemamo garanciju da poštenim radom čovjek može živjeti bez većih uzurpacija. Nema napredovanja po nekoj sistematiziranoj logici koju npr. imate na Novom Zelandu i ostalim progresivnim zemljama gdje netko tko je stručnjak ili posvećeni radnik u bilo kojem području ima mogućnosti za rast. Ovdje je to pitanje sreće i poznanstava. Isto tako se odgovorne funkcije ne honoriraju dovoljno pa ljudi nemaju poticaj da se time bave skroz pošteno. Onda je čovjek na još četiri strane što je legitimno ako za to ima dovoljno kapaciteta, a teško da je to uvijek tako.
‘Kulturnjaci’ su stavljeni u osobito nezavidan položaj. Mnogi od njih nisu honorare primili još od vremena prije prvog ‘lockdowna’, a pomoć resornog ministarstva je oskudna. Ipak, iznenađuje stav dobrog dijela koji razmišljaju kako ni prije ionako nisu imali novaca pa ‘krpati kraj s krajem’ za njih nije ništa neobično. Zar nije konačno sazreo trenutak da se i to promijeni?
Socijalna politika u Hrvata je uistinu na iznimno niskoj razini i kad se usporedimo s nekim drugim europskim zemljama mi smo u velikom zaostatku. Ja na recimo na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu predajem glumu i tu je niz iznimno talentiranih mladih umjetnika. Oni trenutačno nemaju puno opcija i toga su svjesni što me žalosti. Primjerice, dok sam još studirala na Filozofskom fakultetu prije toga završivši Školu za ritmiku i ples, već sam s 18 godina bila regrutirana u plesnog pedagoga. Nisam ja bila jedina, i to je nekako bio normalni put za sve nas koji smo imali želje i volje raditi te stjecati nova iskustva. Zapravo je strašno da je početkom 90-ih situacija bila bolja nego danas u prosvjeti, kulturi, pa i u zdravstvu. Moja kćer studira medicinu. Potpuni je deficit liječnika ne samo u Hrvatskoj nego u cijelom svijetu, a ovdje ne mogu dobiti specijalizaciju, osim ako to nije po stranačkoj liniji. Hajdemo progovoriti o tim stvarima. Kakve su to sheme? Dakle, taj problem nije samo u kulturi nego svugdje.
To je sad za mene koja ovdje plaćam uredno porez prevršilo svaku mjeru. Što mi se od toga što izvršavam svoje građanske dužnosti konkretno plodi? Ništa! Samo je razočarenje za razočarenjem. Ja nisam osoba koja će se predati i defetistički reći da nema načina za dalje. Uvijek ima, ali treba se okrenuti nekim drugim mogućnostima. Od kulturnjaka nitko ništa ne govori javno niti izravno. Čak ni najpropulzivniji umjetnici kad nešto i kažu to se odmah shvaća osobno pa non-stop treba politizirati i vagati hoćeš li izgovoriti istinu. To je definitivno problem ove sredine.
Kako se protiv toga boriti?
Ja mislim da se treba više potruditi oko sredstava koja nam se nude. Uskoro će biti otvoren novi natječaj za EU fondove. Nisam baš primijetila da se ljudi pretjerano bacaju na pisanje programa koji bi eventualno imali šanse. Nisam ni primijetila da se hvataju u koštac s nekim odgovornim funkcijama. Svi će radije sjedati na kavi, nego se baviti kulturnom strategijom. A da ne kažem kako je najveći problem što mi stalno zaboravljamo kako kultura nije mala krmača koja siše, nego je osnovna ljudska potreba otkad je svijeta i vijeka.
I onda, ta uskogrudnost. Konkretno, razmišlja se, ako ja nemam novaca, zašto bi kulturnjak imao svoju šansu. Svima je normalno, a i ja to podržavam, da mali poduzetnici i ugostitelji primaju potporu u krizi. A nikome nije normalno da tu potporu zaslužuje i kulturnjak. Jer su ‘niškorist’. Nizozemska je, recimo, potrošila prošle godine na financiranje kulture u krizi 700 milijuna eura! Frapantan je i podatak kojeg sam pročitala neki dan kako će grad Lyon u ovome trenutku opće besparice dati 500 tisuća eura za subvenciju svoje čuvene opere. A na ovim prostorima kultura u krizi je svima ‘sedma briga’.
Jeste li ikad zbog svega navedenog ikad razmišljali o odlasku iz države?
Nema šanse! Ja sam tu napravila sve što sam mogla i tu ne mislim stati. Hrvatskoj treba, ako ću imati snage za to, da se još malo približimo svijetu u nekim dijelovima u kojima se može otvoriti prema mladima, boljem umrežavanju institucija i nezavisne scene i slobodnih umjetnika, te općenito boljem umrežavanju sa svijetom.
S mjesta smo se ipak pomakli kad smo kod hvatanja u koštac sa seksualnim uznemiravanjem i zlostavljanjem, a koji se navodno, među ostalim, zbio na Akademiji. O ovoj temi i sami ste progovorili kada ste rekli, parafrazirat ću, kako se s nekim oblikom njega susrela svaka žene, a one koje kažu da nisu, ne govore istinu. Ne mogu se oteti dojmu da smo i tu zakasnili. Je li i tome kriva sredina?
Mislim da će se taj problem tek sad početi rastvarati, jer imamo neke slučajeve konkretno na našoj školi koji kreću u postupak, odnosno podliježu srećom pravnoj regulativi. Naime, moj subjektivni stav, Vaš, Vaše susjede ili moje frizerke možda ništa nema zajedničko u iskustvu, pristupu, svjetonazoru i etici. Uostalom, tko smo mi na kraju krajeva da sudimo jedni drugima. Kad sam javno izjavila kako je seksualno uznemiravanje ili zlostavljanje svaka žena doživjela, mislila sam na to kako je sve do nedavno bilo normalno da te neki striček opali po guzi i to je bilo prihvatljivo. Kažu da je moment neugode trenutak zlostavljanja. Neugoda ne mora nužno biti prouzročena fizičkim putem, zlostavljanje može biti i psihičko i verbalno, a postoji i još u nekim oblicima koji su toliko suptilni da ih je teško okarakterizirati. Međutim, važno je naglasiti da zlostavljači nisu samo muškog roda. Tu su i zlostavljačice. Utoliko je problem još kompleksniji.
Zašto se o tome tek sada progovorilo? Jer postoji iskonski sram žena kao žrtava zlostavljanja kao i uvjerenje okoline da su zlostavljanju i same doprinijele. U Americi je u problem zlostavljanja pravno reguliran već dulje vremena, gotovo pola stoljeća, no isto im je trebalo vremena da postane dijelom uobičajenog prosedea. Mislim da je jako dobro da se te stvari pokreću zbog svih koji dolaze iza nas. Nema šanse da se ova problematika više vrati na staro. Cijeli svijet je u krizi, ali ova priča nije. Ona tek sada dobiva volumen. Dugo se već radi na zakonima da djeca budu zaštićenija i da se zaustavi nasilje u obitelji. Barem, više nego što su bila prije 20 godina. Unatoč COVID krizi, sveopćem nezadovoljstvu, novim represijama, biti čovjekom i nije tako teško, zar ne?

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 10. ožujka 2021.

Pročitajte još

Domagoj Perkić novi voditelj Arheološkog muzeja

Dulist

Željka Ćimić prvi put izlaže svoje radove

Dulist

‘Grižula’ Marina Držića od ponedjeljka ponovno u parku Gradac

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija