Od početka do kraja, sve je funkcioniralo, nije bilo niti sekunde prekida – veze, brodovi, postrojbe, motrišta, osiguranja… Ljudi su se maksimalno trudili, ljudi koje si i otprije poznavao, ljudi koji su se dragovoljno javili – počet će svoje sjećanje na rat Rudi Butković, dubrovački branitelj i jedan od organizatora Odreda naoružanih brodova Dubrovnik.
– Puno je tu neodgovorenih pitanja i ostataka prošlosti, ali sam ponosan što sam bio dio ekipe koja je radila, krenula, pokrenula sve, koja je bila tu kad je bilo kritično – vraća se Butković na početak devesetih godina.
Početak priče vodi ka Centru za obavješćivanje, jedne od ključnih točaka obrane Dubrovnika. Kako je zapravo, sve počelo?
Ideja Miljenka Bratoša, odnosno uvjerenje da će doći do problema, dovodi i mene u situaciju da se uključim u cijelu priču. Osim mene, tu je i Marin Krile i nas trojica počinjemo skupa promišljati što ako dođe do eventualnog rata. Kreće se u nekoliko pravaca, a prva je odluka bila: ‘Ajmo riješiti komunikaciju’, duž tadašnje općine Dubrovnik, od Molunta pa sve do Trpnja. Prvo i osnovno je bilo dobivanje informacija, uspostava komunikacije kroz to područje, od pokreta vojske, do praćenja sumnjivih transporata. Trebalo je povezati što više mjesta, financijski koliko smo se mogli pokriti kako bi dobivali sve više informacija.
Kako ste nabavljali opremu?
To se odradilo dosta brzo, iako se cijeli taj proces, sve do početka rata, stalno odvijao i nadopunjavao. Kupili smo recimo, desetak, pa petnaest, pa dvadeset prijemnika i povezivala su se sva mjesta na području Općine Dubrovnik. S time da su se tada i bitne strukture unutar samog grada ispovezivale, a ključna točka svega toga bio je Centar za obavješćivanje, sastavni dio tadašnjeg Sekretarijata za Narodnu obranu. S njim smo stvorili cjelinu.
Osim ‘umreživanja’ Centra, radili ste i na čišćenju podmorja od eksplozivnih sredstava?
U ljeto 1990. godine, Aljošu Nikolića, inače mog najboljeg prijatelja, angažirao je tadašnji Sekretarijat za narodnu obranu da pokušamo očistiti podmorje u blizini grada od neeksplodiranih sredstava iz II. svjetskog rata. Na primjer, prije Solituda bila je sidrana jedna podvodna mina, za koju bi i dan danas postojala potencijalna opasnost da se ona aktivira. Takve stvari su se morale izvaditi iz mora i uništiti. Međutim, kako se situacija iskomplicirala, onda smo došli na ideju da pokušamo upotrijebiti to što izvadimo. Granate od 30 do 50 kilograma trebalo je ‘prepakirati’ u nešto drugo kako bi se one mogle aktivirati.
Tada dolazi do suradnje s TUP-om?
Izvađene granate smo ‘prepakirali’ s novim upaljačima. E, da bi se došlo do tog proizvoda, trebalo je napraviti odgovarajuće skice. Još negdje polovicom ožujka Aljoša Nikolić se angažirao oko tog posla, ali nam je trebala i pomoć TUP-a. Razgovor s direktorom Ivanom Vukićem bili su izvrsni, a tada se uključio i pokojni Šeren Čatović, koji je i prilikom jednog testiranja nažalost izgubio život. Oni su to objeručke prihvatili, htjeli su pomoći. Međutim, postojao je drugi problem, nedostajala nam je logistika jer je i TUP bio limitiran – trebalo je lima, šarafa. Dakle, trebalo je organizirati logistiku da bi taj finalni proizvod uspio pa smo se zaputili u Splitu gdje smo kupovali sve te materijale. Između ostalog, osim granata, širila se proizvodnja i dalje, po Aljošinoj ideji pravile su se i poznate ‘televizije’, dosta efikasno sredstvo. Radilo se i na ručnoj bombi, granati, nažalost tu je Šeren poginuo, u ljeto 1991. godine.
Ovo sve, uključujući i re-organizaciju Centra, zapravo ste radili ‘na svoju ruku’, izvan okvira službenog stava politike i vlasti?
Sve ovo radimo na svoju ruku uz pretpostavke što će se dogoditi. Iduća stvar koja se pokušala odraditi i koja je u konačnici napravljena jako dobro je bila i osposobiti Centar za obavješćivanje za rad u ratnim uvjetima. Što se tehničke strane tiče odrađeno je izvrsno, ali trebalo je osposobiti i ljudstvo, popuniti ga, nadopuniti. Tako se negdje oko 15. svibnja prijavilo negdje oko 15 ljudi, recimo da se ‘mobiliziralo’ u Centar za obavješćivanje, još uvijek u mirnodopsko vrijeme. Oni rade i djeluju uz profesionalce, uče i gledaju što se radi kada informacija stigne u Centar i kako se ona odašilje dalje, prosljeđuje kome treba. Ti su se ljudi zapravo uvježbavali.
Dio Centra bile su i motrilačke postaje.
Otprilike u to isto vrijeme su i one podignute, poviše Kune konavoske, Žuljane, Stona, poviše aerodroma i poviše Grude. To su ‘čuke’ ili dominantne kvote s kojih, kad čovjek dođe, ima dobar pregled velikog područja. Sve smo mi to sami odlučivali. Kasnije su došli zahtjevi da ih uklonimo, što smo mi ignorirali. Radio centar i motrilačke postaje bile su dignute prije ‘zvaničnog stava’. Inače, ‘čuke’ su imale po osam ljudi i radile su smjenski. Kad je granatiran Centar, raketiran iz zraka, došla nam je informacija s Pelješca da dva zrakoplova nisko lete prema gradu ili ‘brišu’. Ta informacija je spasila osam ljudskih života. Pasko Zakarija iz sklonišnog dijela nas je obavijestio da je ‘nešto u zraku’, da ide prema Dubrovniku i da bi bilo dobro da se spustimo u sklonište. U tom je trenutku raketiran sklonišni dio Centra. Dakle, informacije s motrilačkih postaja spašavale su živote! Da smo slušali naredbe s vrha, ne bismo imali te postaje i svi bismo bili mrtvi. Zanimljivo je i kako čak dosta ljudi iz grada nije znalo gdje se nalazi Centar, znala je vojska, tj. Jugoslavenska armija, i znalo se zašto to JNA želi uništiti – znali su i kvalitetu opreme i kvalitetu ljudi koji su u njemu radili. Imali su te podatke otprije iz one države.
Imali ste i prislušne službe?
U svibnju smo formirali Prislušnu službu u Centru za obavješćivanje. Glavna i odgovorna osoba je zlatar Matko Vierda. Njemu su date odriješene ruke kako bi formirao dio ljudi koji će vršiti prisluškivanje njihovih radio komunikacija. U početku se to radilo bez ometanja, znači, da im se ne da do znanja da ih se sluša. Sjajan posao su odradili. Druga grupa je bila smještena u Hotelu Libertas. Kasnije, kad je na ovom području Hrvatska vojska ojačala, e onda smo im počeli ometati komunikacije. Ma nismo im dali živjeti!
Osim toga, imali ste i satelitske stanice?
Miljenko Bratoš je bio donio iz Zagreba satelitsku stanicu, koju smo sakrili kod doktora Frana Kršinića u Akvarij. Nas trojica smo je spremili ispod nekih šporkih lincuna, da je slučajno netko ne vidi. Čim su pale telefonske veze, prva satelitska stanica, koju je Centar osiguravao, nam je pomogla. Kasnije je došla druga, smještena u sadašnjoj FINA-i. Preko prve su lokalni političari komunicirali sa Zagrebom i svijetom. Srećom pa se takva veza ne može prisluškivati.
Jedan od glavnih koraka bila je i forma postrojbe osiguranja Centra za obavješćivanje.
Sve što je rađeno, rađeno je većim dijelom u tajnosti, ali neke stvari bile su ‘papirnato pokrivene’, u smislu da su prijašnji dokumenti uvažavani od onih, koji su kasnije bili agresori. Po njima su se mogle organizirati vježbe u Centru i moglo se i angažirati broj ljudi da bi se ta vježba provodila. Dakle, u tom smislu, kroz formu vježbe ‘digli smo’ i oformili postrojbu osiguranja Centra za obavješćivanje. Ta postrojba, u biti, nije samo osiguravala Centar, već radila i na punjenju naprava i sve što su mogli i na odlascima po naoružanje u Split sve do početka rata, da bi se na kraju, odmah i uključila kao ratna postrojba. Do 10. listopada narasla je na oko 70 ljudi, i pokušalo ih se naoružati i uniformirati što se bolje moglo. Ta je postrojba odradila vrlo bitnu ulogu od početka do kraja, u nijednom trenutku se nije raspala. Dakle, gledalo se kako napraviti ratnu postrojbu, a da ima pokrivenost ‘na papiru’, da se ne može prigovarati, jer su se stalno čekale neke greške koje će se povući, da ne bi bili u skladu s nekim važećim, tadašnjim zakonima.
Postrojba osiguranja Centra je formiranjem 163. brigade činila drugu satniju Prve bojne. Ona je u najgorim vremenima držala položaj u Župi dubrovačkoj. Tada je poginuo mali Vuković ‘Čapljina’, pa dolaskom crte na Belvedere, Bratoš. Prvo Nuncijata, kasnije padom Mokošice, Sustjepana… Ta postrojba drži položaj od Orkanskih visova pa do priključka na magistralu. Ta se postrojba vezala na postrojbu Brgat, koja se vratila s Brgata, dakle padom Župe, kad se Edo Čengija sa svojom postrojbom vratio u grad po zapovijedi Nojka Marinovića. Zaposjedaju prve kuće na Orkanskim visovima, a na njih se nadovezuje ta postrojba Osiguranja Centra za obavješćivanje. Drže tu crtu jer je Marinović procijenio da ako ulaze, ulaze s te strane, od Dupca ovamo. Nakon Orkanskih visova, nakon nekoliko dana, crta se širi na Belvedere. I Belvedere je uključen u taj dio.
Važan datum je i 23. rujna, dan formiranja Odreda naoružanih brodova, u okviru istog ovog tima koji je radio i na Centru.
Miljenko Bratoš je admiralu Svetu Letici u kolovozu poslao pismo u kojem ga obavještava da će formirati brodove, neku vrstu mornarice. Razlog osnivanja mornarice je bio jednostavan. Bili smo svjesni ako dođe do pada ovog dijela, da moramo ostvariti komunikaciju s otocima, Pelješcom, Korčulom, dakle da se može živjeti i preživljavati na način da ako baš dođe do toga da sve pada. Morali smo razmišljati kako izvući ljude. Zapravo, razmatrao se najgori mogući scenarij. Tako smo 19. rujna Marin Krile i ja ušli u Carinarnicu Dubrovnik i uzeli jedan švercerski brod tako što smo napisali imobilizacijski poziv za materijalno sredstvo. To je tad bilo u skladu s propisima. Otišli smo u Brodoremont u Mokošicu i brzo se dogovorili za prepravak broda – opiturao se u maskirnu boju, skratile su se kabine i sve ono što smo mislili da treba. 23. rujna bilo je sve gotovo i napravljena je prva vožnja kroz Rijeku dubrovačku. Broda Sveti Vlaho, Krile, ja i mehaničari iz Brodoremonta, tu sliku nikada neću zaboraviti. Balkoni u Našem Domu su bili prepuni ljudi koji su nam mahali i mi smo već mislili da smo dobili rat. Bila nam je to motivacija i podstrek. Dva dana kasnije odrađena je druga vožnja, gdje je i Aljoša bio s nama, učinili smo đir oko Dakse i to je bio početak stvaranja Odreda naoružanih brodova. Paralelno s time odlučili smo, po vlastitoj procjeni, odrediti koji bi eventualno brodovi iz Marine još mogli biti ‘u igri’, valjati za ono što nam treba. Tu je bilo i brodova i stranih državljana. Nismo ih htjeli dirati, već smo ih samo napunili gorivom, u dogovoru s tadašnjim direktorom Marine, stavili smo potrebnu opremu u njih i ostavili ih da stoje. Računali smo, ako dođe do rata, ti su se brodovi mogli brzinski izvući i na taj način imamo proširenje flote. Odred naoružanih brodova do 10. listopada je brojio 7 brodova, do 31. prosinca 1992. otprilike 23. I stvarno su, kao i Centar, radili sjajan posao.
Osim toga, uzeli ste u GP Dubrovnik i njihov najveći rovokopač?
Oklopili smo ga i doveli u Uvalu Lapad i sakrili ga koliko se moglo. Razmišljali smo da smo ga mogli koristiti eventualno za punjenje vreća pijeska i pravljenje zaklona. Međutim, početkom rata Nojko Marinović je tražio rovokopače, budući da su se u Župi trebali raditi zakloni, pa nam taj rovokopač nije vraćen. Ideja nam je propala, eto. Ali zanimljivo je istaknuti kako smo mu dali ime – Godzilla, to je bila Aljošina ideja.
Gledano s financijske strane, kako ste se uspjeli organizirati?
Jadran Delaš, koji je pokrivao ovaj financijski dio cijele priče, pokušavao nas je pratiti financijski, kroz normalne kanale financiranja, kontaktirajući sa službama tadašnjeg Izvršnog vijeća, na čijem je čelu bio Željko Šikić. Željko nam je do početka rata pomagao koliko god je mogao, pa i politički, u svakom našem zahtjevu, posebno Miljenka o odnosu na realizaciju ideja. Naravno u skladu s mogućnostima. Financijski nam je jako pomogla i Atlantska plovidba, s milijun i 250 tisuća dolara. Tada je direktor Špiro Savin, kad smo došli tražiti pomoć, rekao da nema nikakvih problema. Taj novac je potrošen, prema dokumentaciji koja postoji, do zadnjeg dolara kako treba. Zaista, Savin je bez riječi kazao nema problema, a radilo se ipak o ogromnom iznosu. Bilo je kasnije raznih priča o tome gdje je taj novac završio, ali lako je provjeriti…
Uz pomoć tog novca, nabavljali ste i oružje u Splitu?
Nabavka oružja u Splitu zbila se dva-tri dana prije početka rata na našem području. U Split je išao Jadran, ja, još par ljudi. Tamo nas je čekalo oružje, novac je bio na Austrijskoj banci, trebali smo kupiti nekakvo potrebno oružje za Dubrovnik. Kako se to otezalo, vidjeli smo da je ‘mućka’, a i počeo je napad. Odlučio sam se isti dan vratiti natrag, dogovorili smo se da Jadran ostane i pokuša nabaviti nešto od naoružanja. Tijekom 1991., do kraja, nabavio je dosta korisnih stvari, za što također postoji dokumentacija i računi. Dakle, novac je potpuno korektno iskorišten. I general Marinović je bio upoznat s time što se nabavljalo i uglavnom je to i odobravao.
A što je s često spominjanom pričom o akciji Male Bare? Zašto je Dubrovnik bio – izostavljen?
Priča iz Ploča ima negativni kontekst u odnosu na Dubrovnik. Danas, ili do danas se pokušava stvoriti priča da nije imao tko iz Dubrovnika otići u Ploče. To političari brane svoje loše procjene ili brane stavove nekih viših tijela koja su rekla kako Dubrovniku ne treba naoružanje. Zapravo, ako gledamo objektivno, s vojne točke gledišta, ovo područje, ovakvo kakvo jest, je nemoguće obraniti, s obzirom na snage koje napadaju i one koje se i s čime brane. Po vojnoj teoriji, to nije imalo nikakvog smisla braniti. Usko područje dugo uz granicu. Pa tu je trebalo sila vojske, sila tehnike i sila naoružanja. Zašto Dubrovnik nije službeno uključen u akciju Male Bare? Mi smo znali kad je akcija počela, a prije nas je znao povjerenik Vlade da će početi akcija za južni dio. Kad je počela, u večernjim satima, oko 18, 19 sati, zaključili smo kako bi se ipak trebalo uključiti u nju, iako nismo službeno uključeni. Preko političkih struktura u gradu pokušali smo dobiti dozvolu da idemo u Male Bare. Dok su ti razgovori trajali, mi smo u roku sat vremena imali oko 40 ljudi spremnih ispred Centra za obavješćivanje.
Na kraju ste iz cijele te priče izašli ‘kratkih rukava’?
Ako neka akcija traje, ne možeš se uključiti kao padobranac. Pregovori su trajali sve do jutra i između 7 i 8 smo dobili odobrenje da možemo ići u Ploče, međutim, srećom, odlučili smo pričekati noć. Taj dan je raketirano skladište u Pločama, prva tri skladišta su gorila. Potom, tri ili četiri dana iza dobili smo zahtjev, ili zamolbu iz Ploča, da odemo tamo i pokušamo razminirati skladišta, jer su mislili da su minirana, pa da onda možemo uzeti što nam treba. Pušku, dvije, što god. Što se dogodilo? Mi jesmo došli tamo s 12, 13 ljudi, s time da smo na Bistrini ostavili nekih 30-ak kamiona. Aljoša je otišao prvi i otvorio sva skladišta. Išao je na ‘blef’, skladišta su gorila i iznutra je zbog vatre non stop pucalo. Ali Aljoša je počeo otvarati skladišta i kad je šef policije u Pločama vidio što se događa, kad smo počeli krcati dva kamiona koja su bila s nama, najednom se izgubio i vratio nakon pola sata s telexom iz Ministarstva obrane gdje se Dubrovniku zabranjuje uzimati išta iz tih skladišta. U potpisu je bio ministar Luka Bebić koji je kasnije tvrdio kako on taj dokument nije potpisao. No način na koji je taj telex došao, zatvorenog tipa, koju je oznaku imao na sebi, netko od visokih dužnosnika Ministarstva obrane ga je u njegovo ime morao potpisati. Ili on, a kaže da nije. Taj telex je nas 15 vidjelo i umalo nije došlo do oružano sukoba i svađe. Skupili smo se u Dubrovnik s dva poluprazna kamiona, skoro s ničim! Dubrovnik iz Ploča nije dobio gotovo ništa. Dakle, priča da Dubrovnik nije imao koga poslati – nije točna.
A nakon 1992., kad su se brodovi rasformirali?
Kad su se 31. prosinca 1992. brodovi rasformirali, još tri godine nakon Aljoša Nikolić ostaje bez ikakvih primanja, bez statusa, bez ičeg. Što smo nas dvojica radili? Prosili, doslovno. Išli kod prijatelja, on bi stajao ispred vrata, a ja bi pitao za njega. I nije nas bilo sramota. No, osim pogiblje ljudi, to ponižavanje mi je bilo najgore što nam se događalo. Zašto sam ja dobio po leđima? Jer sam generalu Janku Bobetku rekao sedam mjeseci prije nego što je došao u grad da je netko ipak taj grad branio. On je tražio audio zapise, za ljude odozgo koji su pod svaku cijenu htjeli doći do nekih zasluga, koji su htjeli biti važni nakon svega. Dio audiozapisa prislušnih službi je poslan u Zagreb i time je jedan dio povijesti Dubrovnika izbrisan.
Što se dogodilo nakon sukoba s generalom Bobetkom?
Nakon verbalnog delikta iz svega me izbacio Nojko Marinović, ali ne zamjeram mu, to mu je uostalom Bobetko naredio. Isti Marinović koji je nakon pogiblje Bratoša, tražio od Aljoše i mene da nikad nigdje ne idemo sami. Tad ulijeću Šikić i Teo Andrić i to im nikad ne mogu zaboraviti. Mogu biti i ovakvi i onakvi, ali oni su meni sjajni ljudi. Moram spomenuti i ostale ljude – Edo Čengija? Vrhunski vojnik, koji iz raznoraznih političkih igara i igrica ne postaje zapovjednik brigade. Pa Krešo Klarić, koji je formirao grušku bojnu, Ivan Varenjina, Đuro Lubura, Mišo Kraljić, a tek Željko Raguž Raga, Periša Stražičić, Ivuša Piantanida, pa svi ostali da se ne naljute, ima ih puno… I svi su bitni, ljudi ovoga grada.
Kako gledate na današnji odnos branitelja i politike?
Do dan danas se manipulira s podacima starima preko dvadeset godina, odnosno politika pokušava raskoliti branitelje, pa je uspjela neke ‘bitnije’ branitelje privući na svoju stranu i upotrijebiti ih, da bi ih poslije ‘ispljunula’. Iskoristi ih i odrekne ih se ako nemate svoj stav, svoje viđenje i svoja saznanja. l tako upadate u tu političku zamku i ispadate glupi. Tada ljudi počnu pljuvati sve, a politika je iskonstruirala priču o braniteljima politički ih dijeleći. I uspijevaju i dan danas u tome, a tomu doprinose i razni mediji.
Politika je sve odigrala maestralno, vrhunski. Svako nekoliko se to ponavlja u vremenskim razmacima i uvijek se nađe netko tko će se medijski eksponirati, pa se po nekoliko ljudi procjenjuje kakvi su branitelji. Branitelji u Zagrebu? Bez obzira na razloge, političari se prema njima moraju odnositi s maksimalnim poštovanjem. To su ljudi u kolicima, pa makar i da su u krivu, a pitanje jesu li, a prije da su u pravu – moraš imati političkog takta i razgovarati s njima. A zašto se događaju problemi? Opet radi politike, koja je odradila to na način da je šakom i kapom slala ljude u mirovine, a da su objektivno procijenili, bilo bi puno bolje. Tako je sa činovima, odličjima, ako imaš vezu riješit ćeš problem i dobiti sve. Samo se trebalo kleknuti.
Može li se zaboraviti i oprostiti?
Ne mogu niti želim zaboraviti onima koji su radili to što su radili. Zašto bih? Oprostiti? Treba kolektivno oprostiti, a da bi došlo do toga, treba pojedinac oprostiti. A tko sam ja da mogu oprostiti u ime poginulog ili obitelji poginulog? Tko može tjerati obitelj poginulog da oprosti? Ali kad razmišljaš tako, ispadaš najgori nacionalist. No, svatko je osoba za sebe.
Što bi se trebalo poduzeti za Muzej Domovinskog rata na Srđu?
Danas se kroz Dubrovnik vode grupe gostiju, i svi će pričati o Napoleonu, ali Domovinski rat nitko neće spomenuti. A turisti? Oni žele sve znati o ratu na ovom području i povezati cijelu priču o Hrvatskoj. Stranci ne razumiju, ne shvaćaju težinu rata. Nek’ se više napravi taj muzej, na Srđu ili bilo gdje drugo. Uostalom, na Srđu mu je dobro, ima onu staru ‘patinu’, sjećanje – ako su bile štice na podu, onda su bile štice na podu. Neka samo postoji sjećanje i neka bude plemenito sjećanje na one koji su branili grad. Ne možeš na Srđu imati muzej, a u Sponzi sobu poginulih branitelja. Treba sve to skupa objediniti. Ali da se želi napraviti spomenik, napravio bi se. I spomenik treba biti razumljiv, a ne da se strankinje šminkaju na zrcalu i fotografiraju se kraj njega, a pojma nemaju što znači. Uvijek je na vrijeme za popraviti grešku.
Vi osobno, kako gledate na rat, 23 godine poslije, na sebe?
Osobno, kao vojnik sam nikakav vojnik, ali u organizacijskom smislu i držanju svih na okupu, tu sam bez lažne skromnosti bio izvrstan. A imam i argumente. A gledajte, svi ljudi koji su bili tu u ratu, svi su bili bitni. Nemam čin, nisam ga niti zaslužio, ali imam nešto drugo – digli su mi spomenik, a još sam živ! I još smo Aljoša, Miljenko i ja svakog 23. rujna na Kalendaru na televiziji. Eno i broda dolje, kojeg smo Krile i ja doveli. Tko je još dobio spomenik za života? Ne busam se i ne hvalim, ali u tom vremenu sam odigrao svoju, vrlo bitnu ulogu, a nikome nisam napravio nažao. Najviše me pogađalo, tada, da se nekoliko ljudi kojima stvarno nisam ništa nažao napravio, pokušalo obračunati sa mnom, bezuspješno.
Za kraj, Dubrovnik je bio i ostao grad kojemu duh nije bio slomljen.
Da nije bilo zidina, poravnali bi ga do temelja. Srećom nisu puno mogli s tenkovima, jer je bilo brdovito, ali su se zato iživljavali topništvom i s mora. Dubrovnik je ipak ostao – nepokoreni grad. Srećom nisu ušli u grad, jer se iz raznih video zapisa vidi kakvi su to profili ljudi bili. Isto su devastirali i kuću i crkvu. A sad zamislite što bi učinili građevinama u gradu i što bi tek radili od ljudi – isto što u Vukovaru. Ali, činjenica ostaje – Dubrovnik je sebe obranio. Svi ljudi iz Dubrovnika, od medicinskog osoblja do Pekare Orlando – svi su perfektno radili svoj posao, vatrogasci, civilna zaštita, kuhari, bez obzira na sve, građani koji su radili sa srcem. Normalno da postoje heroji, zato postoje i odličja – ali ne da se dijele na ovaj način, šakom i kapom. Pa radio stanice, novine, svi su odradili točno ono što su trebali i svi su to odradili izvrsno i tako je cjelina, grad, ostao zapravo nedirnut.
Foto: Mia Njavro/arhiva Rudija Butkovića