Restauratorica Nađa Lučić: ‘U pozadini svakog oltara je živa i dinamična scena tadašnje svakodnevice’

Posljednjih mjeseci djelatnici Restauratorskog odjela Dubrov­nik pri Hrvatskom restauratorskom zavodu kraju privode višegodišnju obnovu monumentalnog oltara Gospe od Šunja, a koja bi svoju krunu trebala doživjeti vrlo uskoro montiranjem u istoimenu lopudsku crkvu, otkriva nam restauratorica i konzervatorica Nađa Lučić, inače voditeljica spo­menutog Odjela. Riječ je o izuzetno vrijednom djelu, a čija se nabavka veže upravo uz najprominentnijeg dubrovačkog pomorca te zaslužnog građanina Republike – Lopuđanina Miha Pracata. Lučić i njene kolege posjetili smo na Batahovini u ljetni­kovcu Stay gdje svakodnevno izvode svojevrsna čuda trijumfa čovjeka nad zubom vremena.
Za očekivati je da će se oltar Gospe od Šunja nakon desetljeća izo­stanka konačno ove godine vra­titi u istoimenu lopudsku crkvu. U kojoj ste trenutno fazi njegove restauracije?
Kolege i ja smo u fazi dovršetka radova na drvenom, polikromiranom oltaru iz crkve Gospe od Šunja i čekamo zeleno svjetlo za povrat u crkvu. U samom smo finalu – pozlaćujemo, retuširamo i pripremamo montažu. Radovi na oltarnom retablu iz crkve Gospe od Šunja su tek dio cjelovitih i integral­nih zaštitnih radova koji su se prote­klih godina provodili na arhitekturi crkve s ciljem građevinske sanacije objekta, potom na zidnim oslicima u svetištu i zaključno na pokretnom crkvenom inventaru. Kad smo preu­zeli oltar, drveni nositelj je bio u lošem stanju, izrazito napadnut crvotočinom čime su bila oslabljenja njegova meha­nička svojstva. Bilo je mnogo nedo­stataka sloja pozlate i oslika. Radovi su se provodili ovisno o financijskim sredstvima. Na oltaru su se i ranije provodili određeni radovi u nekoliko navrata, ali na izdvojenim segmentima o čemu imamo sačuvane podatke. Prvi zapisi su iz 1928. godine kad su lokalni majstori izveli neke popravke, zatim se 1954. godine spominje loše stanje oltara, a 1964. godine prvi radovi na skulpturama apostola. Potom je 1969. godine oltar bio demontiran i na licu mjesta je izvršena dezinsekcija, kon­solidacija i stolarska sanacija. Zatim se opet interveniralo 1987. i 1989. godine na izdvojenim reljefima Bogorodice i anđela te na skulpturama apostola. Nažalost, nemamo informacije o još jednoj intervencija koja je izvedena prije svih navedenih, a koja je bila drastična. Tada je oltar sveobuhvatno nanovo pozlaćen i preslikan te je dje­lomično promijenjeno izvorno likovno, odnosno vizualno rješenje. Naime, oltar je izvorno imao više zlatnih dije­lova nego što je to danas, izgleda kao da je restaurator želio napraviti oltar koji će izgledati stariji nego što zaista jest i podsjećati na neke starije i manje poliptihe s ovog područja, povlađujući tako možda željama lokalnog stanov­ništva ili povodeći se za vlastitom este­tikom i osobnim preferencijama.
Kojem autoru se pripisuju zasluge stvaranja oltara?
Sa sigurnošću se ne može reći tko je autor oltara, ali radi se o izuzetno vri­jednom djelu. To je monumentalni oltar visine iznad pet metara i pouz­dano je ciljano nabavljen i iskonstru­iran baš za prostor svetišta u crkvi Gospe od Šunja. Najvjerojatnije je import iz Venecije i po nekim analo­gijama, odnosno povijesno-umjetnič­kim analizama, produkcija se vezuje uz poznatu skulptorsku i drvorezbar­sku radionicu Paola Campse koju je on vodio sa svojim zetom uz brojne suradnike. Ona je ostala aktivna i nakon smrti glavnog majstora, odno­sno i nakon što se ime samoga Paola više ne spominje u dokumentima. Riječ je o produktivnoj radionici iz 16. stoljeća u kojoj su nastala djela vrlo kvalitetne altaristike. Sačuvan je zna­čajan broj umjetnina na istočnoj obali Jadrana koje se pripisuju njemu, odno­sno radionici.
Kao konzervator-restaurator umjet­ninu proučavam prvenstveno s pozi­cija tehnologije izrade – vrste drva, korišteni alati, način obrade, pratim njihove tragove zapravo otisak ruke majstora te ima dosta indicija da on zaista jest iz te radionice. Puno je podudarnosti s potpisanim Campsi­nim oltarom iz Mutvorana, a na kojem trenutno rade kolege iz Zavodskog zagrebačkog odjela.

Izuzetna zanimljivost je kako se njegova nabavka veže u našeg slav­nog moreplovca, zar ne?
Djelo je nastalo u razdoblju Zlatnog doba Dubrovačke Republike kad je trgovina među jadranskim središtima bila izuzetno dinamična. Lopud je tada bio bogata komuna upravo zbog svojih pomoraca i trgovine. Nažalost, do sada nije nađena nikakva arhivska građa o samoj nabavi oltara, ali aka­demik Igor Fisković je vezuje uz Miha Pracata. Pracat je bio iznimna osoba fascinantne karijere, najbogatiji gra­đanin Republike, poznati dobrotvor koji je između ostaloga mnogo doni­rao i Crkvi. Kao ostali moreplovci tog vremena, imao je kontakte u centrima europske kulture i bio je središtu ono­dobnih društvenih događanja. Utoliko ne čudi da se za Lopud naručio oltar u najprominentnijoj tadašnjoj radio­nici u Veneciji, koja je za očekivati bila i najskuplja. Možete zamisliti koja je organizacija i logistika bila u to vri­jeme potrebna za nabavu jednog ova­kvog oltara od preko pet metara visine, sliku na drvu od preko tri metra visine i petnaestak drvenih skulptura, potom transportirati taj delikatan teret preko Jadrana i popeti do Šunja te montirati. Pojedinci su imali osjećaj za javno dje­lovanje i želju ostaviti pečat u zajednici, a Lopud je uistinu bogat kulturnim nasljeđem koje tome svjedoči.
Intrigira i njegov neuobičajeni tro­dimenzionalni izgled. Od kojeg je materijala sastavljen?
Ovaj oltar nema klasičnu oltarnu palu. Arhitektura oltara je okvir drve­noj pozadini koja prikazuje lopudski zaljev ispred koje su skulpture dva­naest apostola koji slave Uznesenje Bogorodice koja je također rađena u visokom reljefu. Bočno su smje­šteni reljefi svetaca – sv. Jeronima, sv. Nikole, sv. Franja i sv. Vlaha. Na zabatu je prikazano Krunjenje Bogorodice. U donjem dijelu su prikazani Navješte­nje te scene Pranja nogu, Posljednje večere i Sućutnog Krista. Temama iz Kristova života se nadovezuju i oslici na bočnim zidovima kapele. Za nje­govu potkonstrukciju je korišten ariš, a svi dekorativni dijelovi, rezbarije i skulpture su rađene u lipovini koje su uobičajene korištene vrste u izradi upravo zbog svojih svojstava. Pigmenti koji su korišteni također su uobičajeni za to razdoblje. Boje su stari majstori sami pripremali. Pigmente bi najčešće kupovali kod apotekara, a potom su ih miješali s određenim vezivom, kombinacijama ljepila životinjskog podrijetla uz dodatak ulja i smola. Recimo, tem­pere kojima su rađene slike na drvu su tzv. jajčane. Korišteno je doslovno žumance jaja koje je služilo kao vezivo pigmentima. Stare tehnologije su zapravo vrlo jednostavne, ali su maj­stori iz njih izvlačili maksimum. U ovom slučaju za plavi sloj polikromije korišten je pigment uz dodatak živo­tinjskog tutkala, ljepila koje se dobi­valo iskuhavanjem životinjskih kostiju i kože. Dosta se korištenih materijala može razlučiti, sve ovisi kakve moguć­nosti imate za laboratorijsku, odnosno znanstvenu analizu materijala. ­

Restauratorica Ivana Čustović aplicira zlatne listiće na predeli

Može li se ustanoviti koliko je vre­mena bilo potrebno za njegovu izradu te koliko je koštao?
Na oltarima se možda radilo par godina, ali moguće je i nekoliko mje­seci. Neki su vrlo kompleksne struk­ture, dok su drugi manji ili jedno­stavniji. Sve je ovisilo o dimenziji i kako je posao bio ugovoren. Koliko je nastajao oltar može se pretpostaviti po sačuvanim arhivskim zapisima o nabavi, ne konkretno nažalost za ovaj oltar. Obično su nabavu dogovarali čla­novi crkvenog vijeća komune, onda bi se odlučilo tko će ga otići naručiti u, najčešće, Italiju, bilo prema jugu ili prema Veneciji. Ponekad su poznati podatci kad su krenuli prvi pregovori i jesu li plaćanja npr. išla u obrocima, kad će se preuzeti i montirati ili kada je posvećen. Generalno, produkcija drvenih oltara je bila važna i unosna izvozna djelatnost talijanskih gradova, u ovom slučaju Venecije. Poznato je iz arhivskih zapisa da su oltari ovakvog tipa, dakle drveni, rezbareni i pozla­ćeni oltari bili izrazito skupi, možda čak i skuplji od mramornih. Nažalost, puno podataka o produkciji oltara u Mletačkoj Republici je izgubljeno u velikom požaru u Biskupskoj palači u Veneciji 1577. godine, ali o bogatoj pro­dukciji svjedoči npr. podatak iz 1480. godine da su u Firenci djelovale 84 radionice za drvo ili intarziju, dok su u Veneciji sačuvani zapisi i spomen na oko šesto aktivnih majstora 15. i 16. stoljeća. Unutar radionica dje­lovali su majstori po specijalizacijama. Stolari su radili potkonstrukcije, drvo­rezbari su izrađivali skulpture, poli­kromatori su oslikavali, a pozlatari su pozlaćivali. Radionice su bile dobro ekipirane, a poneke su bile i veliki pogoni. Recimo stupovi ovog oltara, odnosno njihova osnova, napravljeni su na tokarskom stroju. Kad uzmete u obzir njegove dimenzije i sustav prema kojem se tad tokarilo, onda možete pretpostaviti da je to morala biti izu­zetno velika radionica s mehaničkim strojevima ili su možda usko surađi­vali s brodograditeljima koji su tada bili najjači u drvenoj produkciji.
Oltari imaju ulogu u crkvenom obredu i duhovnom životu zajednice, ali u pozadini svakog oltara je živa i dina­mična scena tadašnje svakodnevice, od prvih dogovora o nabavi umjet­nine, odlaska na pregovore s majsto­rima, ugovaranja posla i ikonografske i tehničke razrade, nabave materijala, suradnje majstora različitih zanata, transporta umjetnina i montaže. Sve je to popraćeno i životnim situacijama samih majstora, njihovim sudbinama, međusobnim suradnjama, svađama, seljenjima, brakovima i preljubima, ubojstvima, ali i prijenosom znanja i vještine odgojem kalfi i novih majstora u njihovim ‘bottegama’.
Na ovom pothvatu angažirana je tek nekolicina djelatnika Zavoda, međutim, koliko inače brojite zapo­slenih? Zadovoljavaju li prostorije u kojima djelujete vaše potrebe?
U Restauratorskom odjelu u Dubrov­niku Hrvatskog restauratorskog zavoda zaposleno nas je petnaest, od čega je četvero kolega na Odsjeku za papir, dok su ostali specijalizirani za rad na štafelajnim slikama na razli­čitim nosiocima i polikromiranom drvu. Tom broju treba pridružiti i dvije kolegice iz Odjela za zidno slikarstvo. Od prije dvije godine smo projektom financiranim iz fondova Europske unije opremili i laboratorij za izradu mikropresjeka čime smo značajno unaprijedili i osamostalili se u jednom segmentu dijagnostike stanja umjet­nina. Smješteni smo u prostoru ljet­nikovca Stay i prizemlju ljetnikovca Kaboga na Batahovini. Prostor radio­nice je poput galerije u kojoj se različi­tom dinamikom svake godine mijenja postav i ima se efekt ‘pop-up’ događa­nja jer se umjetnine pojave neko vri­jeme u prostoru, a onda se opet vra­ćaju na svoje mjesto. Tako da, iako konzervatorsko-restauratorski posao na prvu možda djeluje trom i spor, što ponekad i jest tako, ipak u dva ljetnikovca na početku Grada je živo i velik broj raznovrsnih umjetnina mahom s područja grada, ali i cijele Dubro­vačko-neretvanske županije pa i šire, prođe kroz naš radni prostor. Šira jav­nost ima priliku upoznati se osobno s nama i našim radom na Danu otvore­nih vrata Zavoda, kojeg organiziramo svake godine u svibnju kada omogu­ćimo posjet i razgledavanje radionica. Prošle godine, nažalost, zbog situacije s pandemijom to nismo bili u moguć­nosti, ali se svi skupa nadamo da ćemo se opet vratiti starome normalnome i na stare postavke te da ćemo se moći družiti u većem broju. ­

Restaurator Antonio Blašković izvodi retuš na raspelu iz crkve Gospe od Šunja

U kojoj mjeri je koronavirus finan­cijski utjecao na Vaš posao?
U radnim prostorima smo uspješno organizirali rad sukladno svim epide­miološkim mjerama tako da Zastoja u radu u našem odjelu nije bilo.
Što ste onda uspjeli ostvariti?
Ono što treba izdvojiti jest dugogo­dišnja suradnja s Dubrovačkim muze­jima na zaštiti njihove građe gdje se uzastopno svake godine radi nekoliko umjetnina iz fundusa, ove godine su to dvije slike na platnu, dvije ikone i dva­deset grafika. U sklopu višegodišnjeg načelnog plana programske djelatno­sti HRZ-a, započetom prošle godine, na programu osmišljenom kao suradnja nekoliko Zavodskih odjela izvode se opsežni konzervatorsko-restauratorski radovi na zbirci slika i crteža te arhiv­skoj građi koja se čuva u Kući Bukovac u Cavtatu. Unutar tijesnih kamenih ulica povijesne cjeline Cavtata, u sli­karevoj rodnoj kući smješten je muzej posvećen velikanu hrvatske moderne Vlahu Bukovcu, koji je živio i stvarao od 1855. do 1922. godine. Svakako bih preporučila posjet muzeju, jer u interi­jeru koji evocira građansku kulturu živ­ljenja s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, u kući u čijem tkivu je slikar već kao mla­dić ostavio trag svog stvaralaštva osli­kavajući zidove, čuva se bogata zbirka slika, crteža, skica i fotografija, doku­menti osobne korespondencije i ruko­pisi te opsežna hemeroteka, razno­vrsna građa koja svjedoči nemirnom, kozmopolitskom životu jednog od najznačajnijih hrvatskih slikara. Tije­kom 2020. godine izvedeni su radovi na četrnaest slika i crteža te arhivskoj građi. Ove godine je to osam slika, šest crteža i brojna arhivska dokumentacija, mahom sačuvana slikareva korespon­dencija. U izvršenju programa sudje­luju i kolege s Odjela za štafelajno sli­karstvo iz Zagreba i Odsjeka za papir dubrovačke radionice, dok će kolege s Odjela za zidno slikarstvo, nakon pro­vedenih istraživačkih radova prošle godine, ove godine krenuti s obnovom zidnih oslika, a radi se o oslicima koje je izveo sam Bukovac u svojoj rodnoj kući.
Nastavili ste suradnju i s Dubrovač­kom biskupijom na provedbi zaštit­nih radova crkvenog inventara. O čemu je riječ?
Da, i ne samo s Dubrovačkom bisku­pijom. Planiran je početak radova na pali sv. Hijacinta iz Opatske riznice u Korčuli, nastavak radova na veli­koj oltarnoj pali iz crkve sv. Đurđa u Pilama i slikama iz crkve sv. Josipa u Dubrovniku, drvenom oslikanom pjevalištu iz crkve sv. Bartula u Lum­bardi te na slici sv. Nikole iz Grgurića pokraj Slanoga. Vezano za radove na inventaru crkve Gospe od Šunja, ove godine se, nakon provedenih radova, na Lopud vraćaju ikona Bogorodice i drveno, oslikano Raspelo s trijumfal­nog luka. Svakako treba spomenuti nastavak radova na slici Navještenja Nikole Božidarevića iz dominikan­skog samostana u Dubrovniku i na skulpturi iz franjevačkog samostana u Orebiću. Što se tiče programa Odsjeka za papir, pored spomenutih radova na građi iz Kuće Bukovac, potom na predmetima iz Pomorskog muzeja u Orebiću, grafika iz Kulturno-povije­snog muzeja u Dubrovniku i građi iz Arhiva Dubrovačke biskupije treba istaknuti tri kožna, oslikana predol­tarnika s Čiova. Budući da je Odsjek za papir u Dubrovniku jedini takve spe­cijalizacije u obalnom dijelu Hrvatske, kolege rade na predmetima sa šireg područja. Pored aktivnosti dubro­vačke radionice i drugi odjeli Zavoda rade na umjetninama s ovog prostora. Tako ove godine kolege iz splitske radi­onice preuzimaju dvije oltarne pale iz dominikanske crkve, kolege iz Zagreba već par godina uzastopno rade na sli­kama iz dubrovačke katedrale, dok kolegice s Odsjeka za tekstil iz Zagreba i iz Odjela u Ludbregu rade na pred­metima iz Etnografskog muzeja. Ove godine se privode kraju i dugogodišnji radovi na moćniku dubrovačke kate­drale. Od radova na nepokretnim kul­turnim dobrima treba istaknuti zavr­šetak radova na zidnim oslicima u Biskupskoj palači, istraživačke radove na crkvi sv. Spasa u Dubrovniku i crkvi sv. Vlaha u Babinom polju na Mljetu te neizostavno program provedbe zaštit­nih radova na Orlandovom stupu.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 3. ožujka 2021.