Dubrovački slikar Izvor Pende je u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu otvorio vrata svoje izložbe ‘Odgovor’. Kako je kustos Branko Franceschi zapisao, ‘izložba obuhvaća daljnji razvoj njegovog slikarstva u slikama izvedenim u postbijenalnom razdoblju, od 2018. godine do danas’. Slike, tumači, nadahnute su dijelom i dogovorom za izlaganjem u nacionalnom muzeju koji čuva i izlaže najbolje slike hrvatske umjetnosti nastale u prethodnim dvama stoljećima, ali isto tako i ponudama inozemnih galerija. S umjetnikom smo porazgovarali o nastanku same serije kojom se predstavio te koja je uopće poruka njegovog slikarstva.
Kako se rodila suradnja s Nacionalnim muzejom moderne umjetnosti?
Ravnatelj Nacionalnog muzeja za modernu umjetnost Branko Franceschi prati moje umjetnički rad već i više od jednog desetljeća. Bio je organizator moje prve samostalne izložbe u Hrvatskoj u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu, također kustos projekta ‘Swimming together’ – izložbe na kojoj sam izlagao s priznatim njemačkim umjetnikom Danielom Richterom koja je bila prezentirana u tri hrvatska muzeja – u Galeriji umjetnina Split 2017., u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2018. te u Muzeju za suvremenu i modernu umjetnost u Rijeci, a za koju je između ostalog dobio i nagradu za najbolju izložbu u Hrvatskoj. Na Venecijanskom bijenalu 2019. gdje se prvi put predstavio takozvani ‘Dubrovački paviljon’, Branko mi je predložio da sljedeći projekt bude moja samostalna izložba u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti ne skrivajući oduševljenje dubrovačkim projektom. Njegov osvrt na Dubrovački paviljon je uistinu bio impresivan te je konstatirao da se radi možda o jednoj od najboljih prezentacija hrvatskih umjetnika na Bijenalu do sada.
Postav se sastoji od Vaših trideset recentnih, koloristički snažnih ulja velikog formata. Na njima se primjećuje svojevrstan odmak od Vaših dosadašnjih radova.
Radi se o novom ciklusu slika koji je nastao tijekom prošle dvije godine, dijelom planiranom za samu izložbu. Riječ je o poprilično velikoj produkciji. Smatram da je izlaganje u Nacionalnom muzeju svojevrsni vrhunac karijere u zemlji. Izložba nosi naziv ‘Odgovor’. Za mene je slikarstvo način razmišljanja. Pristup, odnosno način gradnje slike, naravno uz samu kompoziciju čine bit mog slikarstva. Sama boja ima isključivo svrhu da graniči, odnosno ispunjava formu te naglašava kontrast koji naravno utječe na kompoziciju. Bilo kakvo drukčije tumačenje boje te spominjanje samog ‘kolorizma’ je zapravo promašaj – krivi pristup. Boja služi kao alat u slikarstvu! Ne postoje boje koje ne korespondiraju zajedno. U svakom novom ciklusu slika postavljam sebi nova pitanja, tj. probleme na koje mogu dati odgovor u samom procesu slikanja te dalje razvijati svoj stilski izričaj. Slike su apstraktne te nemaju utjecaj iz stvarnog svijeta. Ja bih ih opisao kao određenu, moju specifičnu, predmetnu apstrakciju.
Tu dolazimo do onog vječnog pitanja – umjetnost zbog umjetnosti ili publike?
Umjetnost je ovisna o publici, također vjerujem i obratno. Ja na to gledam kao na tri faze procesa. Prvi i svakako najznačajniji je proces nastajanja radova u svojevrsnoj izolaciji u studiju. Drugi je mogućnost predstavljanja publici te primjećivanje reakcije, kao i funkcioniranje radova u izložbenom prostoru te treći, možda najmanje interesantniji je tržište, koje također ima važnu egzistencijalnu ulogu umjetnika te utječe na samu produkciju. Osvrt i mišljenje kustosa i kritike na samu izložbu ostavlja određeni utjecaj. Izjava na konferenciji za medije povodom otvorenja izložbe ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i kustosa Branka Franceschija koja me opisuje kao začetnika nove apstrakcije u hrvatskoj likovnosti je svakako motivirajuća kritika, kao i određena odgovornost u daljnjem radu. Svakako, vjerujem da se umjetnost ne radi u svrhu samoga sebe, nego postoji i prirodna potreba da je umjetnik dijeli, što mu je zapravo i dužnost te ga čini umjetnikom.
Dojma sam kako u ovom Gradu ‘ispod radara’ prolaze oni umjetnici koji se ne vode mišlju – količina i svidljivost širim masama, odnosno estetska vrijednost ispred pristupa. Slažete li se?
Promatrajući slikarstvo i općenito umjetnost s estetske strane je zapravo kriv pristup te se već tu može primijetiti određeni nedostatak svijesti društva o važnosti i utjecaju suvremene umjetnosti na društvo. U Hrvatskoj još uvijek ne postoji kritična masa koja je otvorena i zainteresirana za suvremenu umjetnost i upravo nas to čini kulturno izoliranim. Pritom želim naglasiti da edukacija u nekom stručnom smislu nije ta koja će nešto izmijeniti, to se zapravo više odnosi na kulturne radnike koji bi trebali profesionalnije poznavati materiju. Kod publike se traži otvorenost, interes i redovito posjećivanje izložbi gdje sam promatrač postepeno gradi svoj ukus. Radi se o dugoročnim procesima koji se razvijaju od rane mladosti. Vrlo teško mi je razumjeti da u našem Gradu koji se uvijek diči kulturnom tradicijom i umjetnošću, publika ne daje toliku važnost i nema zadovoljavajući interes za umjetnost njezinog vlastitog vremena. Nažalost, iz toga se može konstatirati da i u tom vrlo važnom segmentu društva zapravo živimo u prošlosti.
Složit ćete se kako ipak umjetnost ‘nije sport’ za svakoga?
Slikarstvo je jako lijepa, ali također vrlo zahtjevna profesija. Umjetnik se mora cijeli predati svom poslu i konstantno se konfrontirati s novim izazovima. Vjerujem da umjetnik ima i stanovitu vrstu odgovornosti prema društvu. Ako bi slikarstvo uspoređivao sa sportom, onda bi se radilo o maratonskoj disciplini za koju je potrebno puno truda da bi se došlo do rezultata.
Dugo vremena živjeli ste u Njemačkoj gdje ste i završili i dovršili svoje školovanje na Umjetničkoj akademiji u Düsseldorfu. Koja je sredina poticajnija za stvaranje? Kad biste se morali odlučiti biste li odabrali Njemačku ili Hrvatsku?
S profesionalne strane gledano jedna i druga imaju svoje vrline i mane. Njemačka je jedna od najrazvijenijih i socijalno osviještenih zemalja u svijetu s velikim tržištem i ogromnim interesom za sve umjetnosti, pogotovo za suvremenu umjetnost. Iz tog kuta ih je teško i pokušati uspoređivati. Međutim, profesionalni umjetnici u Hrvatskoj uživaju određene beneficije i značajnu potporu same države kroz zajednicu samostalnih umjetnika koje sam i sam član, dok su kolege u Njemačkoj ovisne isključivo o tržištu. Treba napomenuti da samo 10 posto umjetnika u svijetu može živjeti samo od svoje umjetnosti. Umjetnik je dužan sam se izboriti za mjesto na umjetničkoj sceni kao i za samo egzistencijalno pitanje. Moj odgovor je svakako Njemačka i Hrvatska.
Razgovarala Iva Dedo, Foto: Boris Berc, arhiva umjetnika
Iz tiskanog izdanja DuLista od 23. veljače 2022.