Kultura

RAZGOVOR SA ZAČETNIKOM NOVE APSTRAKCIJE U HRVATSKOJ LIKOVNOSTI Dubrovčanin Izvor Pende o vrhuncu svoje karijere u Lijepoj našoj

RAZGOVOR SA ZAČETNIKOM NOVE APSTRAKCIJE U HRVATSKOJ LIKOVNOSTI Dubrovčanin Izvor Pende o vrhuncu svoje karijere u Lijepoj našoj

Dubrovački slikar Izvor Pende je u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu otvorio vrata svoje izložbe ‘Odgovor’. Kako je kustos Branko Franceschi zapi­sao, ‘izložba obuhvaća daljnji razvoj njegovog slikarstva u slikama izvede­nim u postbijenalnom razdoblju, od 2018. godine do danas’. Slike, tumači, nadahnute su dijelom i dogovorom za izlaganjem u nacionalnom muzeju koji čuva i izlaže najbolje slike hrvat­ske umjetnosti nastale u prethodnim dvama stoljećima, ali isto tako i ponu­dama inozemnih galerija. S umjetni­kom smo porazgovarali o nastanku same serije kojom se predstavio te koja je uopće poruka njegovog slikarstva.

Kako se rodila suradnja s Naci­onalnim muzejom moderne umjetnosti?

Ravnatelj Nacionalnog muzeja za modernu umjetnost Branko Frances­chi prati moje umjetnički rad već i više od jednog desetljeća. Bio je orga­nizator moje prve samostalne izložbe u Hrvatskoj u Meštrovićevom paviljonu u Zagrebu, također kustos pro­jekta ‘Swimming together’ – izložbe na kojoj sam izlagao s priznatim njemač­kim umjetnikom Danielom Richterom koja je bila prezentirana u tri hrvatska muzeja – u Galeriji umjetnina Split 2017., u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu 2018. te u Muzeju za suvre­menu i modernu umjetnost u Rijeci, a za koju je između ostalog dobio i nagradu za najbolju izložbu u Hrvat­skoj. Na Venecijanskom bijenalu 2019. gdje se prvi put predstavio takozvani ‘Dubrovački paviljon’, Branko mi je predložio da sljedeći projekt bude moja samostalna izložba u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti ne skrivajući oduševljenje dubrovačkim projektom. Njegov osvrt na Dubrovački paviljon je uistinu bio impresivan te je konstatirao da se radi možda o jednoj od najboljih prezentacija hrvatskih umjetnika na Bijenalu do sada. ­

Postav se sastoji od Vaših trideset recentnih, koloristički snažnih ulja velikog formata. Na njima se primjećuje svojevrstan odmak od Vaših dosadašnjih radova.

Radi se o novom ciklusu slika koji je nastao tijekom prošle dvije godine, dijelom planiranom za samu izložbu. Riječ je o poprilično velikoj produk­ciji. Smatram da je izlaganje u Naci­onalnom muzeju svojevrsni vrhunac karijere u zemlji. Izložba nosi naziv ‘Odgovor’. Za mene je slikarstvo način razmišljanja. Pristup, odnosno način gradnje slike, naravno uz samu kom­poziciju čine bit mog slikarstva. Sama boja ima isključivo svrhu da graniči, odnosno ispunjava formu te naglašava kontrast koji naravno utječe na kompo­ziciju. Bilo kakvo drukčije tumačenje boje te spominjanje samog ‘kolorizma’ je zapravo promašaj – krivi pristup. Boja služi kao alat u slikarstvu! Ne postoje boje koje ne korespondiraju zajedno. U svakom novom ciklusu slika postavljam sebi nova pitanja, tj. probleme na koje mogu dati odgovor u samom procesu slikanja te dalje razvijati svoj stilski izričaj. Slike su apstraktne te nemaju utjecaj iz stvar­nog svijeta. Ja bih ih opisao kao odre­đenu, moju specifičnu, predmetnu apstrakciju.

Tu dolazimo do onog vječnog pita­nja – umjetnost zbog umjetnosti ili publike?

Umjetnost je ovisna o publici, također vjerujem i obratno. Ja na to gledam kao na tri faze procesa. Prvi i svakako naj­značajniji je proces nastajanja radova u svojevrsnoj izolaciji u studiju. Drugi je mogućnost predstavljanja publici te primjećivanje reakcije, kao i funkcioni­ranje radova u izložbenom prostoru te treći, možda najmanje interesantniji je tržište, koje također ima važnu egzi­stencijalnu ulogu umjetnika te utječe na samu produkciju. Osvrt i mišljenje kustosa i kritike na samu izložbu ostav­lja određeni utjecaj. Izjava na konfe­renciji za medije povodom otvorenja izložbe ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i kustosa Branka Franceschija koja me opisuje kao začet­nika nove apstrakcije u hrvatskoj likov­nosti je svakako motivirajuća kritika, kao i određena odgovornost u daljnjem radu. Svakako, vjerujem da se umjet­nost ne radi u svrhu samoga sebe, nego postoji i prirodna potreba da je umjet­nik dijeli, što mu je zapravo i dužnost te ga čini umjetnikom.

Dojma sam kako u ovom Gradu ‘ispod radara’ prolaze oni umjetnici koji se ne vode mišlju – količina i svidljivost širim masama, odnosno estetska vrijednost ispred pristupa. Slažete li se?

Promatrajući slikarstvo i općenito umjetnost s estetske strane je zapravo kriv pristup te se već tu može primije­titi određeni nedostatak svijesti druš­tva o važnosti i utjecaju suvremene umjetnosti na društvo. U Hrvatskoj još uvijek ne postoji kritična masa koja je otvorena i zainteresirana za suvremenu umjetnost i upravo nas to čini kulturno izoliranim. Pritom želim naglasiti da edukacija u nekom stručnom smislu nije ta koja će nešto izmijeniti, to se zapravo više odnosi na kulturne radnike koji bi trebali profesionalnije poznavati materiju. Kod publike se traži otvorenost, inte­res i redovito posjećivanje izložbi gdje sam promatrač postepeno gradi svoj ukus. Radi se o dugoročnim proce­sima koji se razvijaju od rane mladosti. Vrlo teško mi je razumjeti da u našem Gradu koji se uvijek diči kulturnom tradicijom i umjetnošću, publika ne daje toliku važnost i nema zadovolja­vajući interes za umjetnost njezinog vlastitog vremena. Nažalost, iz toga se može konstatirati da i u tom vrlo važ­nom segmentu društva zapravo živimo u prošlosti.

Složit ćete se kako ipak umjetnost ‘nije sport’ za svakoga?

Slikarstvo je jako lijepa, ali također vrlo zahtjevna profesija. Umjetnik se mora cijeli predati svom poslu i kon­stantno se konfrontirati s novim iza­zovima. Vjerujem da umjetnik ima i stanovitu vrstu odgovornosti prema društvu. Ako bi slikarstvo uspoređivao sa sportom, onda bi se radilo o mara­tonskoj disciplini za koju je potrebno puno truda da bi se došlo do rezultata.

Dugo vremena živjeli ste u Njemač­koj gdje ste i završili i dovršili svoje školovanje na Umjetničkoj akade­miji u Düsseldorfu. Koja je sredina poticajnija za stvaranje? Kad biste se morali odlučiti biste li odabrali Njemačku ili Hrvatsku?

S profesionalne strane gledano jedna i druga imaju svoje vrline i mane. Nje­mačka je jedna od najrazvijenijih i soci­jalno osviještenih zemalja u svijetu s velikim tržištem i ogromnim intere­som za sve umjetnosti, pogotovo za suvremenu umjetnost. Iz tog kuta ih je teško i pokušati uspoređivati. Među­tim, profesionalni umjetnici u Hrvat­skoj uživaju određene beneficije i značajnu potporu same države kroz zajednicu samostalnih umjetnika koje sam i sam član, dok su kolege u Njemačkoj ovisne isključivo o tržištu. Treba napomenuti da samo 10 posto umjetnika u svijetu može živjeti samo od svoje umjetnosti. Umjetnik je dužan sam se izboriti za mjesto na umjetnič­koj sceni kao i za samo egzistencijalno pitanje. Moj odgovor je svakako Nje­mačka i Hrvatska.

Razgovarala Iva Dedo, Foto: Boris Berc, arhiva umjetnika

Iz tiskanog izdanja DuLista od 23. veljače 2022.

Pročitajte još

[FOTO] ‘JA SAM ONA KOJA NISAM’ Gostujuća predstava oduševila dubrovačku publiku

Dulist

NOVA IZLOŽBA U FLORI ‘Otvaranje’ Berte Miloš

Dulist

U ČITAONICI Susret sa španjolskim piscem Jacobom Bergarechom 

Dulist