Kazalište Marina Držića ugostilo je nedavno u našem gradu prvi put članove Hrvatskog centra Assitej – krovne udruge kazališta za djecu i mlade u Hrvatskoj. Tom prilikom za naše najmlađe priređen je bogat program kojem su se odazvali brojni zaljubljenici u dramsku umjetnost neovisno o uzrastu. O Assitej-u, važnosti teatra za djecu i mlade te zašto se uopće Dubrovnik našao na njihovoj karti, porazgovarali smo s Romanom Bogdanom, predsjednikom udruge i dugogodišnjim izvršnim producentom Susreta profesionalnih kazališta za djecu i mlade, a koji se svake godine održava u Čakovcu.
Koliko sam mogla pročitati, Assitej je međunarodna udruga profesionalnih kazališta za djecu i mlade te djeluje u više od 70 zemalja svijeta. Međutim, otkad je prisutna u Hrvatskoj i koje su njene aktivnosti?
Hrvatski centar je osnovan 1996. godine, a prije toga je postojao jugoslavenski. Imamo preko 35 kazališta koji su naši članovi, osamnaest dramskih studija ili učilišta koja djeluju pri profesionalnim kazalištima te šest individualnih članova. Svake godine polovicom listopada u Čakovcu održavamo nacionalni strukovni festival na kojeg se prijavljuje od 27 do 35 predstava. Također, odabire se selektor koji selekcionira njih deset te im stručni žiri dodjeljuje desetak nagrada. Dramski studiji i učilišta, odnosno profesionalno vođena kazališta za djecu i mlade pak imaju svoj festival pretežno na proljeće. Dosad se on održavao u Opatiji, Sisku, Karlovcu, Bjelovaru, Čakovcu…, a od lani se događa u Rijeci. Ove godine trebao je biti u svibnju, ali zbog situacije s koronavirusom smo ga prebacili za rujan. Kao Hrvatski centar Assitej sudjelujemo u svim aktivnostima međunarodnog Centra. U dva mandata smo imali čak i svjetskog selektora koji je bio Ivica Šimić pa se festival šest godina održavao u Zagrebu. Sljedeće 2022. upriličit će se kongres i generalna skupština koji su se trebali dogoditi u Tokiju, Japanu, ali on će zbog epidemioloških okolnosti biti online. Inače, oni se zbivaju svake tri godine i izborni su. Naša delegacija sudjeluje od samih početaka. Između su dva međukongresa koje mi nazivamo ‘artistic gatherings’ gdje se sastaju umjetnici, družimo se i razgovaramo.
Kako se Dubrovnik našao na vašoj karti?
Svake godine 20. ožujka obilježavamo Svjetski dan kazališta za djecu i mlade, a budući da je 21. Međunarodni dan kazališta lutaka, surađujemo s Hrvatskim centrom UNIMA-e pa zajedno uvijek odlazimo u drugi grad. Namjera nam je ići u one gradove u kojima kazališta za djecu i mlade nisu toliko razvijena. U zadnje vrijeme pri Kazalištu Marina Držića počela je dječja produkcija pa smo im odlučili u 2021. dati veću javnu vidljivost, teatru, ali i Dubrovniku kao još jednom mogućem centru kazališta za djecu i mlade. Program je počeo u Atriju palače Sponza izložbom lutaka. To su lutke s festivala Vukovarskog lutkarskog proljeća koji se održava o Uskrsu i Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, zapravo njihovog Odsjeka kreativnih tehnologija. Postav je potpisala profesorica Ria Trdin, a riječ je o radovima studenata Odsjeka. Kasnije smo u Saloči od zrcala u Dubrovačkim knjižnicama imali promociju književne revije ‘Sto godina lutkarstva u Hrvatskoj’ u izdanju Matice hrvatske Ogranak Osijeka koju su promovirali Tatjana Ileš, Livija Kroflin i Jasminka Mesarić. Poslije toga je bila još jedna promocija knjige ‘Duša od stvari’ autorice Livije Kroflin koja je također profesorica na osječkoj Akademiji. U KMD-u se odigrala predstava ‘Bajka o baki Mokoš’, u izvedbi naravno ansambla Teatra. Na sam Međunarodni dan kazališta lutaka na sceni teatra Bursa imali smo sastanak upravnog odbora Assiteja i Unima-e, a nakon čega je opet na Velikoj sceni odigrana ‘Bajka o baki Mokoš’. Mislim da je važno da se ovaj program dogodio jer djeca zbog koronavirusa nisu mogla godinu dana ići u kazalište. Nažalost, takva je bila preporuka Ministarstva obrazovanja RH što mislim da je loše. Kazalište za djecu nije pedagoška stvar, ono je dio estetskog obrazovanja i ovakva mjera nije bila dobra za njihov odgoj. Borimo se protiv toga, ali ne možemo previše utjecati.
Predstave za djecu, kako ste i sami istaknuli da je slučaj u Dubrovniku, nisu toliko medijski popraćene kao one za odrasle. Kakav je uopće položaj dječjeg kazališta u Hrvatskoj i primate li adekvatnu potporu resornih ministarstava?
Prema mojem iskustvu, a dio sam Assiteja od osnutka te odlazimo često u inozemstvo, kazalište za djecu u Hrvatskoj je pri samom svjetskom vrhu u svojim estetskim dometima, aktivnostima i broju članova s obzirom na broj stanovnika. Većina kazališta je doduše koncentrirana na Zagreb, ali zbilja ona postoje od Vukovara preko Velike Gorice i Pule do Splita. Drago nam je i da je Dubrovnik počeo raditi angažiranije predstave za djecu jer one su življe i prisutnije vani na festivalima, nego tzv. predstave za odrasle. Možemo biti ponosni na naše dosege. Ono je žilavo, prati trendove, aktivno je na međunarodnoj sceni i nemamo se zbilja zašto sramiti. Često se na njega gleda s visoka, ali on je vrlo važan segment odgoja gdje imamo lijepu perspektivu kad bi bilo više sinergije između Ministarstva kulture i medija RH te Ministarstva obrazovanja. Teško je iznutra reći imamo li adekvatnu potporu. Naravno da bi htjeli veću. Prate nas i kad pogledamo zemlje u okruženju te EU, financijski smo zadovoljni. Tu nema problema. Mislim da je veći problem što mi službeno još nismo strukovna organizacija. Naime, ne mogu postojati dvije. Mi se borimo da se naš glas više čuje jer trenutno nam je fokus da se kazalište za djecu i mlade koje ulazi u obrazovne ustanove, bolje vrjednuje i da se bolje selektira što djeca u školama mogu ili ne mogu gledati. Nažalost, još uvijek se događa da oni prate nevalorizirane predstave. Nedostaje nam kritičkog iskustva pa u škole dolaze amaterska kazališta, mađioničari, zmijari itd.
Postoje estetske, tematske i tekstualne čsmjernice. Ministarstvo obrazovanja bi trebalo raspisati permanentni natječaj i imati prosudbenu komisiju koja bi odredila koje su predstave primjerene. Recimo, u Danskoj nema šanse da u školu uđe predstava bez certifikata i istog trenutka kad se to dogodi ravnatelj gubi licencu.
Osnivač ste i umjetnički ravnatelj kazališne družine Pinklec iz Čakovca. Otkud zapravo tolika želja da kazalište približite djeci i mladima?
Od samih osnutaka radili smo po jednu predstavu godišnje za djecu. Inače, u Čakovcu imamo dugu kazališnu tradiciju. Za vrijeme Austro-ugarske monarhije ovdje je bilo pet-šest amaterskih kazališta te su dječje predstave od kraja ll svjetskog rata bile česte. One su se stalno igrale u Pionirskom domu, a bavili smo se i lutkarstvom. Kao družina Pinklec je počeo raditi 1997., bili smo u sustavu Sabora kulture te smo na domaćim festivalima često odnosili nagrade. Zapravo bili smo dio tog četverolista među kojima je bio i dubrovački Lero pod vodstvom Davora Mojaša. Polako smo iz svega izašli jer već nekoliko godina od nas nitko drugi nije mogao doći do daha. Prešli smo na nezavisnu scenu i 2004. kada je pri Ministarstvu kulture započela izrada novog Zakona o kazalištu, otvorila nam se mogućnost da se profesionaliziramo kao umjetnička organizacija. Bilo mi je zanimljivo kako registrirati javno kazalište čijeg je osnivač grad, a da nemamo stalno zaposlene. Od početka mi se zapravo sviđao taj danski model gdje oni umjetnike angažiraju po projektu i nemaju stalni ansambl. Izglasavanjem zakona u Saboru 2006. to smo i napravili i od onda djelujemo kao ustrojstvena jedinica Centra za kulturu u Čakovcu. Imamo svoju scenu, tehniku i jedino glumce uzimamo od projekta do projekta što mi se sviđa. Budući da Čakovec nije veliki grad, imamo 27 tisuća stanovnika pa nemamo puno publike zbog čega 40 posto toga odigramo na području čitave Međimurske županije, a 60 posto po Hrvatskoj. Dosta smo na putu, a glumcima u 40-oj ili 50-oj godini života se baš ne da svaki drugi tjedan po pet-šest dana biti na putu, a ovako kad ih imate na honorarima, svatko bira i s radošću odlazi na turneju. Profesionalizacijom smo se u potpunosti odlučili posvetiti kazalištu za djecu i mlade jer su naši članovi i prije bili s Učiteljskog fakulteta kojeg imamo odsjek u Čakovcu. Tako da je uvijek postojala ta poveznica sa školama. Zapravo, shvatili smo da je problem u odgoju publike, pogotovo nama u lokalnoj sredini. Bilo nam je važno raditi na njihovom odgoju i razvoju. Najlogičnije nam je bilo da počnemo od djece su puno bolja, veselija i iskrenija publika nego odrasli.
Koliko uopće prema Vašem iskustvu djeca u Hrvatskoj često posjećuju kazalište?
Zavisi od regije do regije. Kod nas u Međimurju kad je festival Assiteja na deset predstava imamo oko pet tisuća posjetitelja. Znači, oko 500 posjetitelja po predstavi. S Pinklecima godišnje imamo oko 30 do 35 posjeta kazalištu. To je dosta, ali mi radimo na razvoju naše publike već 20-ak godina zbog čega smo i došli do ove razine. Svaki dan predstave igramo repertoarno. Djeca vole doći u kazalište. Mnogo njih istu predstavu gledaju po pet-šest puta. Naravno, prvi uvjet je da su dobre i da djecu ne šmirate te radite najozbiljnije što možete.
Osim same poruke, kao redatelj, koliko pažnje pridajete vizualnom i glazbi?
U 95 posto predstava koje radim glazba traje od početka do kraja. To nisu pjesmice ‘la la la’, nego ambijentalna glazba koja prati predstavu estetski i dramaturški. Ona je užasno bitna. Vizualni segment je također veoma važan jer kazalište je multidisciplinarna umjetnost od glazbe preko pokreta do likovnosti i tu ne smije biti kompromisa. Mora se ići do daske i biti pošten prema djeci. Zato djeca i jesu vrlo zahtjevna publika. Ne volim kad učitelji ili nastavnici ih utišavaju tijekom predstave. Ona moraju imati svoj prostor da mogu prokomentirati, porazgovarati, nasmijati se ili skočiti ako treba. Ona predstavu ne mogu gledati kao odrasli u tišini. Ona reagiraju na svoj način i ako se pridržavaju osnova bontona zašto s prijateljem do sebe to ne bi napravili. Zadaća je napraviti predstavu na koju su djeca fokusirana. Drugo je kad im je dosadno pa rade gluposti po dvorani, ali opet ni tu nisu djeca kriva. Ona nisu bila pripremljena za predstavu ili predstava nije primjerena za njihov uzrast, a možda je i jednostavno loša.
Koja predstava Vas je u posljednje vrijeme osobito oduševila. Osim ‘Bajke o baki Mokoš’, jeste li pogledali još koju u produkciji dubrovačkog teatra?
Dubrovačke predstave rijetko imam prilike vidjeti. Hrvatska je ipak ‘kiflek’. Daleko ste, ja sam na krajnjem sjeveru, a Dubrovnik je najjužniji hrvatski grad. Razdaljina je 800 i nešto kilometara. U Hrvatskoj ima puno dobrih predstava, međutim ne bih nekoga želio izdvajati. Bez ikakvog srama mogu igrati na bilo kojem svjetskom festivalu kazališta za djecu i mlade to su npr. predstave Riječkog kazališta lutaka, ima zanimljivih i na nezavisnoj sceni kao kod Male scene u Zagrebu, Žar ptice, Kazališta Fran Mihaljevića u Osijeku, Virovitičkog kazališta… To su umjetnički vrijedne predstave koje mogu gledati i odrasli.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 23. ožujka 2021.