RAZGOVOR S PROFESORICOM HRVATSKOG JEZIKA VESNOM MUHOBERAC ‘Djeca način izražavanja preuzimaju od političara’

Završio je dvanaesti tjedan nastave. Mnogi su mišljenja kako je online pro­ces online bio zamoran, jednako opte­rećujući za djecu i profesore, a rezultati se, govore pojedinci, nisu pokazali oso­bito povoljnima. Kakvo je njeno isku­stvo sa ‘Školom na daljinu’ i je li to model po kojem bi se daljnje obrazova­nje moglo odvijati za čitatelje DuLista ispričala je Dubrovkinja sa zagrebač­kom adresom Vesna Muhoberac, pro­fesorica hrvatskog jezika i kineziologije u V. gimnaziji te na Filozofskom fakul­tetu Sveučilišta u Zagrebu. Naš razgo­vor iskoristili smo kao priliku upitati je što savjetuje gradskim maturantima kako da se za završni ispit pripremiti unutar svoja četiri te koji su najčešći previdi, odnosno progreške koje rade naši srednjoškolci.

Jeste li zadovoljni načinom koje je Ministarstvo obrazovanja osmislilo školovanje tijekom karantene zbog epidemije koronavirusa?
I u V. gimnaziji u Zagrebu u kojoj pre­dajem hrvatski jezik prestali smo raditi simbolično 13. ožujka, u petak. Svom sam 1. e razredu rekla da budu ozbiljni, koncentrirani i pametni i kako se optimistično nadam da ćemo se brzo vidjeti. To je zbilja bilo brzo, ali isključivo na videosatima, u e-učioni­cama. U realnome vremenu održavam nastavu u pet svojih razreda, jednome prvome, dva treća i dva četvrta razreda, čujemo se i vidimo, interpretiramo tek­stove, bavimo se jezikom, dogovaramo se za projekte. Mislim da su rezultati jednako dobri, iako to medijski nije tako interpretirano.
Posljednju sjednicu uživo imali smo 16. ožujka, precizno smo se dogovorili za način rada u Teamsu, svi imamo dobre laptope, ravnatelj Tihomir Engelsfeld, profesor fizike koji se izvr­sno snašao u ovim vremenima napra­vio je raspored dežurstava, ali se za potres koji nas je zatekao 22. ožujka rano ujutro nitko nije mogao pripre­miti. Neki su kolege i kolegice, učenici i učenice morali iseliti iz svojih sta­nova i kuća, pa i iz Zagreba, obitelji su se organizirale kako su mogle, među­sobno smo stalno kontaktirali već to nesretno jutro, kao i sve sljedeće dane s 1000 potresa. Ideja nam je bila saču­vati godinu i učenicima omogućili kva­litetnu izobrazbu. Informacije i sazna­nja o aplikacijama razmjenjivali smo u e-zbornici u koju redovito virtualno ulazimo i podržavamo se. Prvi sam tje­dan s razredima kontaktirala mailom, pripremala im materijale i prezentacije uz audiokomentare, a već je drugi tje­dan nastala google meet nastava koja se može i snimati za učenike koji nisu mogli biti na satu. Učenici su pokazali iznimnu ozbiljnost u radu, ispričaju se ako kasne ili ih je nešto spriječilo u dolasku na e-sat.
Uspjela sam i preostali tjedan prakse studenata kroatistike organi­zirati online, kao i, prvi put u povi­jesti Filozofskoga fakulteta Sveučili­šta u Zagrebu, online diplomske sate. Stručne ispite kolega profesora kojima sam mentorica nismo tako mogli orga­nizirati zbog nekih proceduralnih razloga.

Koji Vam je bio najveći izazov i što ste uočili kao osobitu prepreku? Poneki, vjerujem i u Vašoj školi, imali su problema s internetskom vezom i pronalaskom mirnog kuta za učenje. Kako ste to premostili?
Potpuno sam se držala plana i programa nastave nastojeći neke tekstove dodatno aktualizirati, koncentrirati se posebno na knjige koje problematiziraju bolest – Boccaccio, Vetranović, Proust, Camus, potres – Gundulić, Jaketa Palmotić, Šenoa, Kamov, ali i rat kao pogubu ljud­ske naravi – Homer, Marulić, Gundulić, Krleža, Brecht, Marinković, a sigurna sam da većina kolega i kolegica radi jed­nako kvalitetno i kreativno, poštujući time i svoju struku. Treba imati viziju i u kriznim vremenima.
Problem je ponekad učenicima pro­naći slobodan kutak doma, pogotovo ako su u brojnim obiteljima, ali nisu to navodili kao nešto nepremostivo, veći­nom su bili u svojim sobama, ponekad sa slušalicama kako bi se bolje koncen­trirali. Samo su na početku bili internet­ski šumovi, netko ne uspije uspostaviti vezu, ali napiše u chat ako ima neki problem. Ponekad je možda teže dozi­rati količinu gradiva, zadatke, vrijeme rješavanja, ali smo se svi prilagođavali tijekom vremena i pronalazili najbolji kod. Ideja je puno. Trenutno prvi razred snima radijske i televizijske vijesti iz našega ili antičkoga vremena.

Jesu li navike djece ostale jednake i je li i Vama kao mnogim Vašim kole­gama bio dodatan napor okupiti učenike? Također, koliko su se oni snašli u ovom radu? Jesu li njihove obveze narasle?
Učenici su se u našu gimnaziju, jednu od najkvalitetnijih škola u Hrvatskoj došli kako bi dosta naučili, stekli kvali­tetno znanje, upisali se na željene kva­litete, tako da kontinuirano rade. Oni koji su inače više radili, rade i sad, a neki koji su se možda ustručavali u razredu, jer su introvertiraniji, misle da im je ovakav način rada bolji i prihvatljiviji. Neki govore da im je sad teže i da imaju više posla. Mislim da rad pred ekranom računala iscrpljuje. Svi smo bili protiv velikog broja sati pred računalom i prije, ali to je sad nužnost. Kako sam i profe­sorica kineziologije, poticala sam ih na vježbanje cijelo vrijeme, neki su spor­taši pa su imali jasan program rada, ali i ostali su ostali u dobroj formi. Inače mi u realnoj nastavi ponekad sat zapo­činjemo vježbama istezanja i onda se bolje osjećaju i kvalitetnije sudjeluju na nastavi hrvatskoga jezika. Napra­vila sam istraživanje o online nastavi s desetak pitanja. Pokazalo se da su uče­nici svaki dan ispred računala od 3 do 12 sati, a mi profesori i više od toga.

Jesu li roditelji spremno odgovorili na angažman koji se od njih tražio i kako biste ocijenili komunikaciju s njima? Što ste im savjetovali?
Postupno sam o svemu informirala roditelje učenika, podijelila s njima informacije, održala e-roditeljski sastanak. Osim toga, roditelji ponekad postave pitanja, reagiraju kad uoče neki problem, ne opterećuju me i uspostavili smo zbilja dobru komunikaciju.

Pojedini profesori su ocjenjivanje sveli na minimum te im je važnija bila redovitosti. Čak su istaknuli kako se pokazao kao potpuni pro­mašaj. Koje je Vaše mišljenje? Kako se navedeno pokazalo u praksi?
Upute o ocjenjivanju dobili smo iz Ministarstva, a dogovor je bio da se mogu upisati i druge ocjene koje su učenici zaslužili. U e-imenicima uvi­jek se bilježe sve aktivnosti, za svakoga učenika pišu se bilješke o tome što radi, kako radi, koliko je aktivan. Svaki razred ima sad e-učionicu u kojoj vidi obavije­sti svakoga profesora, foldere koje popu­njava profesor ili u koje učenici stavljaju svoje tekstove, zadaće, riješene zadatke, prezentacije, profesore mogu pitati za pojašnjenje, povratne informacije i sl. Napisala sam svakom razredu i pre­ciznu analizu rada za vrijeme online nastave.
S maturantima sam se dogovorila kad će pisati probni esej i kakva su pravila. Dobili su zadatak, smjernice, snimali su se tako da sam ih mogla cijelo vrijeme vidjeti. Nakon određenoga vremena sli­kali su koncept i čistopis i postavili ga u Teams. Nije bilo nikakvih problema i bili su zadovoljni i oni i ja. Nakon toga su se prijavili za pisanje probnoga eseja koje je organizirao Ministarstvo. Rekli su da je bilo dobro i sad čekaju rezultate. Posebna je tema treba li i kako organi­zirati državnu maturu i koja se znanja provjeravaju, ali je činjenica da je nužan ozbiljan završni ispit kako učenici ne bi još manje učili, znali, čitali, pisali i kako ne bi još teže artikulirali misli i obliko­vali tekstove. Mislim da je sve loše iza nas, ali problemi u realizaciji nastave i organizaciji mature ostaju.

Zbog neizvjesnosti o datumu odr­žavanja državne mature u posebno nezavidnom položaju pronašli su se učenici 4. razreda. Kao velik pro­blem istaknuli su i neprestano mije­njanje gradiva koje će biti na završ­nom ispitu te neznanje hoće li ili ne pisati izborne predmete. Kako dišu Vaši maturanti i mislite li da su s obzirom na otegotne okolnosti ipak spremni na izlazak jednako kao i prethodnih godina?
Potpuno su spremni, informacije koje od njih dobivam izrazito su povoljne. Nekima je odgovaralo da nema izbor­nih predmeta, ali većina se razveselila kad su nakon jednodnevnoga koleba­nja vraćeni jer im pri upisu na fakultete dosta znače.
Najbitnije mi se na maturi iz hrvat­skoga jezika čini zadiranje u struku. Cijelo vrijeme postoji fama o tome da učenici ne čitaju, da im je teško i da im to ne treba, tako da se s vreme­nom plan i program, propisan i obve­zan, sužava i na maturi se procjenjuje samo jedan segment gradiva, što u jav­nosti prolazi nezapaženo. Tako i kolege profesori, u skladu s gradivom koje se ocjenjuje na maturi, sužavaju program hrvatskoga jezika u redovitoj nastavi i škole se svode na tečajeve za pripremu mature. Ove je godine, kako bi se uče­nicima pogodovalo, reducirano gradivo drugoga polugodišta 4. razreda, a iz već skraćenoga popisa tzv. esejskih djela iznenada su izbačeni Krleža Povratak Filipa Latinovicza te Gospoda Glem­bajevi, Ujević i Camus, što učenici nisu dobro prihvatili jer su to autori o kojima bi željeli pisati. Prešutno se ukidaju i jezični sadržaji, ali to, čini se, nikome ne smeta. Pisala sam o tome ministrici i dobila ljubazan odgovor Kabineta da će se dogodine sve vratiti na staro.
Prošle sam godine uvela snimanje jednominutnih filmova u svim razre­dima na temelju književnih djela, uče­nici su to rado prihvatili i nastali su izvrsni filmovi. Neke smo poslali na festivale i dobili nagrade i priznanja, a Ministarstvo kulture nedavno je nagra­dilo videonajavu Sorokinove knjige Mećava. Na natječaj su učenici slali kratke filmove koje su snimali na teme­lju najnovijih knjiga.
Učenici u velikom broju sudjeluju u online natjecanju Čitanjem do zvijezda koje se svake godine organizira na trima razinama, a žanr je različit. Čekamo državnu razinu koja bi se trebala odr­žati 5. lipnja. Neki učenici kad završe gimnaziju formiraju svoje čitateljske sesije, na nastavi vrlo često organizi­ram jezične i književne kvizove, nekad napravimo mjendule bruštulane kad interpetiramo Ibenovu Noru ili kota­njatu kad se bavimo Vojnovićem. Uče­nici vole čitati, a odrasli ih uporno uvje­ravaju da ne vole.
Velika je šteta i što ove godine nema završnih natjecanja iz svih predmeta i mislim da su se ona, uz dobru orga­nizaciju, mogla realizirati. U Županij­skome sam povjerenstvu za natjecanje iz hrvatskoga jezika koje također nije održano jer je Agencija prvo odgodila pa otkazala sva natjecanja. I LiDraNo se možda mogao održati tako da se žiriraju literarni i novinarski radovi, online novine, radijske emisije, a čak i monolozi i predstave su snimljeni i povjerenstva su ih mogla pogledati. Uskraćivanjem se onemogućilo učeni­cima stjecanje bodova za upise u škole, dobivanje stipendija i slično.

U prvom tjednu lipnja pisala se upravo državna matura iz hrvatskog jezika. Kakvo poznavanje materinjeg jezika pokazuju naši srednjoškolci? Koje su najčešće pogreške ili možda pre­vidi prilikom učenja materije?
Oni učenici koji više čitaju, pismeniji su. Neki misle da treba čitati samo ono što je na maturi, ali većinom sve pro­čitaju i time sigurno podižu prosjek pročitanih knjiga u Hrvatskoj koji je i dalje izni­mno nizak. Organizirala sam i online odgovaranja u skupinama po tri-četiri učenika, vrlo se dobro snalaze. Problem je pone­kad vokabular, sve je vid­ljivije da nekima nedo­staje riječi, oblikovanje misli na papiru, ali to se sve može naučiti i izbru­siti, kao i otkloniti pravopisne netočnosti i strukturiranje fra­zema koje nesvjesno preuzima­nju od političara. Većinom sam izrazito zadovoljna iako uče­nici misle da sam iznimno zahtjevna. Iz godine u godinu, mislim, pada učeničko zna­nje, ali možda je to ipak samo moja per­cepcija i možda će se sve popraviti. Ove sam godine u prvi razred uz obveznu reduciranu lektiru dodala svoj izbor knjiga i mislim da su se učenici izvr­sno snašli. Jednom mi je jedan uče­nik rekao da mu je iznenađenje kako zanimljivi mogu biti sati jednoga tako staroga predmeta, misleći na hrvatski jezik.

Mnogi učenici zbog epidemioloških i organizacijskih razloga neće moći pohađati pripreme. Kako to napra­viti u svoja četiri zida? Na što biste im svrnuli pozornost?
Mislim da se svatko može sam pripre­miti, bilo bi dobro imati sve udžbenike iz jezika i književnosti, pročitati ih i zapisivati natuknice, čitanke su etimo­loški zato nazvane jer se čitaju, ali je problem što su većinom knjige morali vratiti kako bi ih drugi mogli dobiti. Idealne su vlastite zadaće, bilježnice, a dnevnike čitanja valjda bi svi platili suhim zlatom.
U ovim su se vremenima događali razni zastoji, pa tako i zatvaranje nekih tiskara, a moja sestra i ja koautorice smo knjige o Marinkoviću koja bi sigurno dobro došla maturantima, kao i knjige o Maruliću i Krleži koje su u pripremi, a objavile smo A. B. Šimića, a moja sestra Mira Muhoberac i Držića i Gundulića za jednu izdavačku kuću. Valjda će sad ponovno početi i izdavaštvo.
Naša je škola stradala u potresu i ni učenici ni mi ne možemo do rujna u školu, krasnu zgradu u kom­pleksu Školskoga foruma Izi­dora Kršnjavoga koja je otvo­rena istoga dana u listopadu 1895. kad i HNK. Slavili smo velike godišnjice, 100 i 120 godina, kao i 80 godina Pete prošle godine u Lisinskome. Učenici će pisati, a mi dežu­rati u jednoj drugoj školi. Svo­jevremeno sam osmislila pro­jekt razmjene Pete gimnazije i Gimnazije Dubrovnik i neko­liko su godina učenici dolazili po jedan tjedan u drugi grad, bili na nastavi, sudjelovali u svim aktivnostima, rodite­lji su se povezali, stvo­rila su se pri­jateljstva koja traju do danas. Htjela sam tako povezati svoje dvije gimnazije koje su me odredile. Bilo je to izvrsno iskustvo.

Mislite li da će epidemija koronavi­rusa utjecati na prolaznosti i oda­ziv maturanata na upis fakulteta? Naime, neće biti iznenađenje ako zbog spleta okolnosti odluče pau­zirati prvu godinu. Je li to prema Vama mudro?
Mislim da se većini učenika neće ništa promijeniti, koji su dobri, dobri su i online, a nepogode su ipak iza nas. Većina će, sigurna sam, upisati ove godine fakultete koje žele, završiti ih i biti sretni ljudi.
Na kraju, mislite li kako bi škola na daljinu mogla postati instrument kojim ćemo se sve češće služiti u budućnosti ili je rad s učenicima unutar realne učionice ipak efika­sniji način stjecanja obrazovanja?
Nisam sigurna, mislim da je profesor sa svojim znanjem i vrijednošću izrazito bitan i bit će sve bitniji jer će se razlike stvarati u našim individualnim vrijed­nostima i pristupima, a ne u internet­skim prebiranjima koja su mahom ista i svima dostupna. Važna je i interakcija, ljudi su ipak još uvijek, unatoč otuđe­njima svih vrsta, socijalna bića. Mojim učenicima najviše nedostaju drugi učenici, profesori i svakodnevica, iako sad manje vremena gube na putova­nja, prijevoze, jer se neki bude u 5 uju­tro kako bi stigli na prvi sat. Mislim da je manje prednosti u ovakvoj nastavi, a više negativnosti, neki učenici misle da ovakva nastava nema nijednu pred­nost, neki da je vrlo kvalitetno organizi­rana. Meni osim ljudi, učenika i profe­sora, nedostaju prostori, kava u Mimari, duhovitosti i kreativne ideje koje se jav­ljaju za vrijeme sata i zbog kojih pomi­slim da sve ovo nije sizifovski nego stvaralački i toliko poseban posao. Mislim da će se sve vratiti na staro, kako se život vraća na staro i u Zagrebu i u našemu Gradu, iako je upitno što danas znači prenošenje znanja. Vrlo svjesno i velikodušno mi profesori radimo svoj posao, o čemu se premalo zna, sigurna sam da učenici završavajući gimna­zije stječu kompetencije koje će im u životu puno pomoći. Vrlo često stižu dobre reakcije i pohvale i od roditelja i od bivših učenika. Jedna mi se učenica nedavno javila iz norveške razgledni­com u kojoj se ispričava što u gimna­ziji nije pročitala jedino Cervantesov roman Don Quijote, ali da sad, nakon dosta godina, to nadoknađuje. I da ne zna što joj je tad bilo. Moramo biti odgo­vori prema sebi i svojim strukama pa će i učenici to prepoznati u ozbilj­nim i manje ozbiljnim vremenima.

Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 27. svibnja 2020.