Aktualno

RAZGOVOR S MARIJOM ANĐELIĆEM Grad je u fazi fetiša na rampe

Nerijetko ćete od pravih Gružana čuti kako su izabrali baš Lapad za mjesto svoga življenja jer ima najljepši pogled – onaj na Gruž. Ipak, ovaj je Lapađanin napravio suprotno. Marijo Anđelić živi u Gružu, u dijelu Grada kojem je, prema izboru britanskog lista The Telegraph, pripala titula jednog od ‘najcool’ europ­skih kvartova. No, život u Gružu zna biti i naporan, zbog nedostatka parking mje­sta, garaža, vode do koljena zbog nedo­vršenog sustava oborinske odvodnje. Anđelić je stoga, kao jedan od rijetkih lapadskih Gružana, odlučio ‘dati ruke’ i uključio se u kotarske izbore koji nas očekuju u nedjelju, 6. studenog. Kako se živi u Gružu, ali i sve ono što Gruž u godi­nama koje su pred nama čeka od velikih infrastrukturnih zahvata protresli smo s našim sugovornikom koji predvodi jednu od pet lista u ovom gradskom kotaru.

Mapirali ste sve probleme Gruža. Ima li dijelova za koje se može reći da je situacija kritična?
Mapirali smo Gruž uzduž i poprijeko. Htjeli smo locirati što naše sugrađane kontinuirano muči i iskristalizirati sve probleme, a potom izdvojiti nekoliko naj­bitnijih koji su rješivi odmah ili uz neke manje zahvate bez većih financijskih izdataka. Znači one koji ne traže anga­žman cijelog Grada, gradskih infrastruk­tura, a riječ je o projektima poput baznih popravaka ulica, osvjetljenja, rukohvata, uređenja prilaza, problema s čistoćom i održavanjem ulica, lokacijama kontej­nera, odvoženja sitnog i krupnog otpada, održavanje zelenih površina, pristupa i komunikacija po ulicama i pristupima za osobe s invaliditetom. Ima puno ulica gdje bi moglo nešto biti bolje. Međutim, nekoliko je ulica baš u prilično lošem stanju. Lopudska, koja se od TUP-ovog naselja spaja skroz gore na priključak za Nuncijatu. Cijela Nuncijata gravitira toj ulici. Lopudska ulica je cijela u skalinima i doslovno je zapuštena. Loše je rađena javna rasvjeta. Postavljanje rasvjete je rađeno u više faza te se u istoj ulici mogu vidjeti primjerci lampa iz 60-ih, LED rasvjete, one nešto malo zastarje­lije… Rasvjeta nije univerzalna, a uz to nisu ravnomjerno postavljene pa je neg­dje razmak između stupova 60 metara, a negdje 20 metara. Skale su jednim dije­lom raskopane, pa opet imamo dijelove s novim skalinima, pa opet malo starih i tako u nedogled.

To bi bilo rješivo jednom dobrom ‘radnom akcijom’?
‘Radna akcija’, odnosno 4 meštra, dese­tak vreća cementa, kubik pijeska s tim da bi prije toga trebalo vidjeti mjesta za postaviti javnu rasvjetu da ta ulica barem smisleno izgleda. Ona doduše ima kanal za oborinsku odvodnju koji je funkciona­lan, a ne kao Kunska i ostale koje nemaju sustav za oborinsku odvodnju vode. Pro­jekt oborinske odvodnje za Kunsku, koja se nastavlja na Ulicu Andrije Hebranga, obećan je 2001. godine i od tada ga čekamo. U jednom trenutku je razlog bio nedostatak proračunskih sredstava. Gradonačelnik je obećao realizaciju ovog projekta, ali se ne zna još kada. Projektna dokumentacija, što podrazumijeva i gra­đevinsku dozvolu je spremna, a navodno je i financiranje već trebalo biti riješeno.

Zašto ste se kandidirali za kotarske izbore?
Život Lapađanina u Gružu koji je davno iz Lapada došao u Gruž pa onda pri­mijetio sto sitnih problema. Za riješiti bilo koji problem trebate kucati na bez­broj vrata jer vas vrate i upute na druga, dođete opet na ‘ta’ druga pa vas opet vrate… Umorite se slušajući i obilazeći od vrata do vrata, a niste u mogućnosti ništa riješiti. A pri tom znate da živite u vrhunskom Gradu koji ima mogućnosti i financijske, a nadam se i intelektualne i ljudske. Onda shvatite da to ne mora biti tako jer ovdje se može živjeti vrlo ugodno. Shvatio sam zapravo da je najgore i naj­bešćutnije sjesti, a ne probati.

Jesu li kotarski izbori samo trošenje proračunskih sredstava?
Ne! To je osnova, u svakoj normalnoj demokratskoj zemlji; kvart je osnova svakog grada, tu sve počinje. U svakoj demokratskoj zemlji nastoji se u tome da se ljudi u kvartu znaju. Što je kvart povezaniji, to je manje kriminaliteta, ljudi su oslonjeni jedni na druge, rješa­vaju se puno lakše problemi, i tu je ona krucijalna politika koja zanima sve ljude u Gradu. Dakle velika politika ne mora zanimati svakoga, ali ona mala i svakod­nevna koja počinje parkingu, asfaltu, na dobrom sustavu oborinske odvodnje, dobroj rasvjeti ili prohodnosti, dostupno­sti igrališta za mlade. Ta razina politike bi trebala svih nas zanimati.

Ne bi li komunalni problemi trebali biti okosnica svake lokalne uprave?
Pa da, ali povijesno sagledavajući kotar­ske izbore uviđamo da to nije tako. Da nije bilo Srđevaca, ne bi bilo kotarskih izbora. HDZ je pokrenuo nekakve kotar­ske izbore i pritom se trudio da oni budu nevažni. Bili bi i ovi nevažni, ali se tem­pirala bomba sačinjena od svih sitnih problema. Ti problemi koji se sustavno ne rješavaju su od iznimne važnosti za život. Pa, navest ću samo primjer odva­janja otpada. Trebali bismo odvajati, ali bez kanti za pravilno odvajanje. Kako?

Ipak građani ne ‘doživljavaju’ previše sustav kotarskog mehanizma koji bi trebao biti čvrsto naslonjen na grad­sku vlast?
Kotarski mehanizam bi trebao biti ono što je nekad bio sustav mjesnih zajed­nica, međutim ‘prodana’ je priča da je to proizvod komunizma, što je potpuno pogrešno. Prije su mjesne zajednice rje­šavale 99 posto problema, sitnih, a čak i malo većih jer su imale svoje financira­nje. Nije posao gradonačelnika znati pro­blem u svakoj ulici, ne mora on baš sve to nadgledati. Pa, Elon Musk ne razmišlja o četkama za zahod u svojoj tvrtki. Gra­donačelnik je zadužen za grad, općenito, za velike projekte, komunikaciju grada sa županijom, s državom, koordinira sve velike projekte važne za dobrobit grada, a sitne stvari rješavaju kotari.
Sad dolazimo i do dijela pitanja o tome kako građani ne prepoznaju rad kotareva! Tako je, a jasno je i zašto. Kad se nešto želi uništiti, nakon 30 godina se u tome i uspije. Jedna srednja generacija naših sugrađana, to su danas četrdesetogodiš­njaci, ne sjećaju se mjesnih zajednica, ne znaju kako su funkcionirale, nisu imali priliku sudjelovati u radu. Oni, pak, misle da sustav treba funkcionirati na način da gradonačelnik rješava sve probleme.

Ovih dana u Gruž je stigla lijepa vijest kojom su nas obradovali Britanci. Gruž je proglašen najboljim kvartom za život. Što Gružu, zapravo cijelom gradu znači ta titula?
Gruž živi tu titulu. Mi živimo taj kvart. Međutim Gruž je tu titulu dobio tako što je imao ‘sreću u nesreći’. Nije ekskluzi­van za apartmanizaciju i dosta je doma­ćeg stanovništva ostalo živjeti u Gružu. Tako nešto smo nekada imali u povije­snoj jezgri koja je danas mrtva, Lapad se sve više pretvara u apartmansko naselje, a Gruž je još uvijek neokrznut. Možda zato što je tamo autobusni kolodvor, placa, ulaz u Grad koji nikad nije bio zamijećen, na kojeg se samo vezivala Luka. Ako se okrenete od Luke i pogle­date Kantafig koji srećom nije pretjerano devastiran gradnjom, možete primijetiti sve te male uličice, zgrade izgrađene još za vrijeme Republike, a i obala je još uvi­jek zbog nemogućnosti njenog širenja i pretvaranja zadržala stari dubrovački šmek. Uz to u Gružu se okupila mlada entuzijastična skupina ljudi koja je u razrušenom tvorničkom objektu TUP-a pokrenula urbanu priču koja je po svijetu jako raširena. Sve je to potencijal Gruža, a time i samog Grada.

Spomenuli ste Luku i TUP. Gruž u skoro vrijeme očekuju veliki infra­strukturni zahvati, nešto što će pro­mijeniti lice Grada. Novi autobu­sni terminal u sklopu terminala za kruzere, TUP budući Novi europski Bauhaus, spuštamo se onda ispod zemlje s tunelom, širi se gruška riva, i konačno novi kompleks na Rade­ljeviću i Remizi. Ima li Dubrovnik političke snage za iznjedriti sve te projekte, koji će de facto obilježiti slje­dećih 30 do 40 godina ne samo naših života, nego i života naše djece?
Ma ti će projekti obilježiti Grad i Gruž, formirat će kompletno jedan novi život. Projekt u prostoru Remize i Radeljevića je površinski ogroman i on će napra­viti rasterećenje svih okolnih ulica. Ne znam kakav je projekt, ni što će se raditi, ali sam mišljenja da se bez sudjelova­nja Grada kao partnera u tom projektu, barem kroz javno-privatno partnerstvo, neće moći realizirati. Barem u pogledu parkirnih mjesta i formiranja novih ulica koje će stvoriti novu komunikaciju s obal­nim dijelom. Takvi se projekti ne mogu napraviti preko koljena, ne mogu proći bez sudjelovanja kvarta, samih Gružana, bez da i oni izraze svoje mišljenje. To je prevelik zahvat, preveliki prostor koji bi se prepustio odluci jednog čovjeka. Sla­žem se da je riječ o privatnom vlasniš­tvu i da je ono svetinja, međutim i sam privatni investitor mora biti svjestan da trajno mijenja izgled prostora zbog čega se treba stvoriti konsenzus. Mora biti jasno definiran i stav Grada želi li na tom prostoru tisuću stanova, opskrbni centar, a opet znamo da u obližnjih pet zgrada poslovni prostori zjape prazni. Tu se postavlja pitanje hoće li Dubrovnik za 20 ili 30 godina trebati sve te ‘kvadrate’? Mislim da neće iz jednog jednostavnog razloga jer se nama Grad sveo na 4 kva­dratna kilometra. Imamo most dr. Fra­nja Tuđmana, napravljena je cesta za Pobrežje i Grad treba konačno početi sagledavati izvan okvira. Ne možemo sve strpati u ta 4 kvadratna kilometra užeg središta jer i sad jedva funkcioniramo – zatrpani smo prometom, gužvom.

Gužve će riješiti gruški tunel pred­viđen za 2030. godinu. Je li to futuri­stička priča ili je ona naša realnost?
Tuneli su realnost. Pa svi veliki gradovi danas žive nekoliko razina pod zemljom. Monte Carlo je cijeli pod zemljom, tako da ne vidim razlog zašto se i kod nas ne bi krenulo s time. U priči oko tunela možda bi se bolji pokazao onaj na području sadašnjeg mosta na Vodovodu koji bi izašao negdje u Rijeci dubrovačkoj kroz Srđ i smanjio pritisak vozila na Gruž, a doveo na Čingriju sav promet iz Moko­šice i obratno. Isti je financijski utrošak za gradnju takvog tunela s današnjim tehnologijama, a riješio bi se pritisak na ulazak u Grad, a pritom bismo sačuvali grušku obalu.

Kakvo je razmišljanje Gružana, što bi trebalo biti u TUP-u? Za sad još uvijek nemamo sinkronizirane stavove, a već se taj prostor popunjava od ureda, kulturne djelatnosti pa sve do film­skog studija.
Nekih velikih informacija za sada nemamo, i smatram da je ideja o Europskom Bauhausu dobra. TUP ne treba velike promjene i rekonstrukcije, već samo one vezane uz sigurnosne popravke i adaptaciju onih dijelova koji se nisu dirali posljednjih 30 godina. Taj prostor bi trebao biti inkubator kulturnih događanja, prostora u kojem će lokalna zajednica moći napraviti nešto za sebe. Cijeli smo Grad stavili u službu kapi­tala, sve se daje za komercijalne svrhe. U jednom trenutku će nam se to slomiti o glavu, i to se s TUP-om ne bi smjelo dogo­diti. Meni je strašno zazvučalo da ćemo prostor u TUP-u dati za filmski studio. Tko imalo poznaje filmsku struku, zna da je ono skučen prostor za jedan filmski studio. Uostalom, sami smo svjedoci kad se počne snimati da se mora pola Grada zatvoriti, kamioni nam budu parkirani na javna gradska parkirna mjesta. Bit će jako loše ako se ustraje na ideji o film­skom studiju. Zatvorit ćemo ga za pristup ostalim sudionicima, a dati ga u korist visokog kapitala. Ako filmašima treba studio, imamo danas Primorje, Pobrežje, imamo prostore gdje se taj filmski studio može napraviti, a gdje neće opteretiti sta­novnike. Dapače, ta priča će otvoriti pri­liku za zapošljavanje, otvaranje novih radnih mjesta, restorana, kafića, apar­tmana, nešto što će koristiti toj filmskoj industriji indirektno na toj lokaciji, ali nemojmo je dovesti u srce Grada.

No vratimo li se na kulturu imamo i slučaj da su Lazareti obnavljani i stavljeni u svrhu kulture, a možemo posvjedočiti da se baš ne ‘eksploati­raju’ u tom smjeru. Izložbe su i dalje u Sponzi, predstavljanja knjiga u Saloči od zrcala…
Upravo o tome govorim, ispada da su Lazareti napravljeni za agenciju koja će hraniti drugih 30 ljudi i prodat ćemo je privatnicima. Uložili smo ogromne novce da bi nešto rentali i što je najžalo­snije iz te cijele rente mi nemamo ništa. Vi sada imate situaciju, ako hoćete nešto napraviti u Lazaretima, ne možete doći na red od svadbi, jer je prostor prodan za vjenčanja. Pretvorio se u čistu rentu. Ništa mi nemamo od tih prihoda osim hranjenja novih 30 zaposlenika. Prostor TUP-a će lako zaživjeti. On već živi, a ako se i u budućnosti bude kreirao prostor i ako je cilj da prostor postane živ, onda će se vrlo lako i vrlo brzo zajednica naviknuti na njega. Postići će se stalna fluktuacija ljudi kroz taj prostor. Uju­tro ćete imati neke radionice, dolazit će djeca, imat ćete popodne predstavljanje neke knjige, uvečer će vježbati neki bend, bit će koncerti. Organizirat će se sitna događanja, tamo će biti neki mali obrti koji nam općenito u gradu nedostaju tipa postolar, kožar, urar, stolar… Tu je i scena umjetnika koji mogu imati svoje galerije, svoje radionice. Ljudi će dolaziti u taj prostor, neki zbog kulture, neki zbog sitnih popravka. Bit će to sjajan prostor u srcu Gruža.

TUP neće sam po sebi moći funkcioni­rati. Trebat će s tim prostorom netko upravljati. Kako ga zaštititi od kru­pnog kapitala i komercijalizacije…
TUP bi trebao biti upravljan modelom korporacijske tvrtke. Uz direktora koji je izvršitelj, potreban je i upravni odbor. Sastav tog upravnog odbora bi bio klju­čan. Primjerice dva čovjeka bi odabrao Grad, tri bi bila iz redova vlasnika sadaš­njih poslovnih prostora. Oni bi između sebe izabrali svoje predstavnike, a jedan bi bio predstavnik kotara Gruž. Ako to bude vođeno kao Lazareti, gdje imamo direktora gradske tvrtke koji je odgovo­ran direktno gradonačelniku, to neće biti dobro. Tada će i u TUP-u biti svadbe, naravno svadbe s navodnicima, bit će onaj sadržaj koji će služiti novom zapo­šljavanju 30 gradskih službenika.

Tu je i budući terminal za bro­dove. Treba li, sad kad je kupljen TUP, graditi neko velebno zdanje od terminala?
Mi ne smijemo gostu koji je brodom došao u Gruž omogućiti da ima sve ispod nosa. Moramo ga natjerati da izađe u grad, da izađe iz okvira porta. Mislim da od ostajanja u krugu terminala nemamo nikakav interes. Cilj nam je da turisti vide Grad, ne samo povijesnu jezgru, popiju sok, pojedu objed, kupe suvenir i u Gružu na obali i u Lapadu ili Babinom kuku. Spominjala se gradnja autobusnog termi­nala u sklopu lučkog terminala… Iz per­spektive građanina Gruža, bilo bi lijepo imati jedan uredan, pristojan autobusni terminal.

Nismo se dotakli parkinga u Gružu. I to je jedna futuristička tema…
Realnost je takva da mi Gružani moramo moliti da se u pojedinim ulicama uvede plaćanje parkinga kako bi istjerali aute. Krucijalno bi bilo iznaći rješenje gornjih dijelova ulica Andrije Hebranga i Janka Bobetka, u ulicu Od Gaja je složeniji pro­blemi jer smo prostorno vrlo siromašni. U tim ulicama vlada kaubojski sustav, ostavljaju se motori, lanci. Grad na to ne reagira, a to se događa baš na gradskoj zemlji. Kako netko može doći i posta­viti lanac i reći: ‘To je moje vlasništvo’, a nije nego gradsko! Mislim da je naplata u ovom složenom problemu, najbolje i najpoštenije rješenje. Platiš 60 kuna, pa tko prvi, njegov parking.
Međutim, tema parkinga u Gružu ide još dublje. Koliko se ne misli o parkingu najbolje oslikava primjer Karingtonke. Izdana je građevinska dozvola određe­nom investitoru, koji ima svoja prava, želje. On je napravio projekt koji njemu odgovara, i nije uključio podzemnu garažu. I tako nastaje cirkus. Gdje parki­rati 200 vozila s toga područja? Ne želim spominjati investitore, oni nisu ništa krivi, oni mogu izgraditi zgradu bez i jednog parking mjesta ako im to zakon dopušta, ali gradska vlast je kriva. Tre­bali su napraviti sve zakonske okvire da je nemoguće izgraditi zgradu bez podze­mne garaže. Je li to investitoru preskupo? Jest, nema problema, neće se graditi. Zašto se to ne radi? Ja znam što bih radio da sam na njihovom mjestu, ali ne znam što oni hoće i koja je pozadina svega toga.

Koja bi pozadina mogla biti?
Mislim da se pokazalo puno jednostav­nije pustiti stvari da idu kako idu nego zagristi i nešto mijenjati. Očito je jako teško zamjerati se…

Gruž je jedan od kvartova koji je dobio prvu komunalnu garažu u Ulici Janka Bobetka. Bila je najav­ljena druga na OTP banci, 7 godina je prošlo…
Grad očito ima problem sam sa sobom, za izvođenje papira, dakle Grad Dubrov­nik sam sebi izdaje papire, građevinske dozvole, i to traje, i traje. Zašto je tome tako, ne znam, to morate pitati trenut­nog gradonačelnika. On je obećao pro­jekt i bombastično ga najavio 2021., rije­šio je papire, pa nije riješio papire, pa jesu riješili građevinsku dozvolu, pa nisu. Garaža je nacrtana i čini se kao nekakvo pristojno rješenje, koje se uklapa u prostor, u svu tu gužvu poslovne zone između dvije velike ulice. Meni je to bilo vrlo fino rješenje, i nadali smo se njezi­noj što bržoj realizaciji, a sad su problem financije, sama građevinska dozvola se još nije izdala. Grad sam sebi rješava papire već 4 godine! Mi se onda, kao poje­dinci, čudimo kad dođemo u Grad i oče­kujemo da će se nešto nama na brzinu riješiti. To ne ide tako. Žalosti da Grad sam sebi ne može definirati projekt koji je od krucijalne važnosti. Vjerujem da će se svi složiti da je uz parking i garaže problem još i oborinska odvodnja. Ja ne znam treći veći problem u gradu uz možda još rješavanje prometa do Zračne luke, ali to nije samo gradski problem.

Dobro, nije sve tako crno, Gruž će postati i prvi kvart s McDonald’som u Dubrovniku! (smijeh)
Uf, uf, uf. Vizija bi trebala izgledala ovako: maknut ćemo Frendy, barake, dobit ćemo prostor direkt do kružnog toka, čak i one dvije zgrade na Kantafigu i njih ćemo maknuti čime bismo dobili jedan nor­malan ulaz u grad. Sad ga nemamo! Cijelu grušku obalu i dio Kantafiga ćemo pomaknuti za širinu ceste prema novoj cesti i dobit ćemo jednu šetnicu koja će oživiti cijeli taj prostor. Od Kantafiga do Solske baze imat ćemo prometnicu širine između 10 i 12 metara, a na mjestima i 20 metara gdje će se moći formirati tarace. Dobila bi se jedna lijepa šetnica uz koju cijeli prostor ima svrhu s butižicama, suvenirnicama… Homeportovski shop­ping centar bismo prenijeli na gradske ulice. To je vizija Gruža kojoj treba težiti.


POGLED NA VLAST
Fetiš na rampe
Ne bavite se izravno politikom, zato je i zanimljivo pitati kakvo je vaše viđenje političke situacije u Gradu?
Meni osobno djeluje na valove. 2001. je bila godina obe­ćanja. Obećala su se brda i doline, nije se napravilo ništa. Sad je faza rampi. Svanula je jedna na TUP-u, Srđ će dobiti navodno rampu. Mislim da smo sada u fazi fetiša na rampe. Naravno sve će biti puno bolje kad izađemo iz financijske krize koju je uzrokovala korona. Uvijek se nekoga krivi za nerad. Oni na vlasti uvijek krive nekog ili nešto drugo, a korona je došla idealno. I tako nam je zadnjih 30 godina, uvijek je nešto.

BUTIGE NA GRUŠKOJ OBALI…
Komod naš svagdašnji
Butige su nestale, logično. Posljedica je to korisničkog komoda. Prvi ja kao korisnik da bi pošao u butigu prvo razmišljam o parkingu, a njega nigdje nema. Možda u popodnevnim satima oko poslovnog centra. Poanta je da bi grad živio moramo mu omogućiti da diše normalno, a to možemo samo ako se počnemo širiti izvan dosad zadanih crta grada i ukoliko se uz nove objekte bude raz­mišljalo o parkingu.

HDZ-OV KOTAR
Ne rade ništa!
Kakva je bila dosadašnja ‘vlast’ u kotaru Gruž?
Nevidljiva. Zašto? Vjerujem da nitko iz i u Gružu ne zna imena i prezimena svojih predstavnika. Oni se nisu oglasili ni za jedan projekt, niti su organizirali ikakve javne tri­bine, kotarske sjednice, rasprave, domjenke… Nisu ostvarili ni jedan projekt iako su u službenoj vlasti. Mogli su sve to gurati jer su imali svog gradonačelnika i svog župana, ali nisu. Nisu ništa radili.

Pročitajte još

Hrvatska pošta upozorila na novu prijevaru: ‘Nemojte odgovarati na takve poruke’

Dulist

Elektrojug javlja da se radovi na Vrbici odgađaju, sutra intervencija na Lopudu

Dulist

MIJENJA SE LOKACIJA ‘Torta party’ ipak u Studentskom domu!

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija