Kultura

RAZGOVOR S IVICOM KUNČEVIĆEM Redateljstvo je skitalački poziv

RAZGOVOR S IVICOM KUNČEVIĆEM Redateljstvo je skitalački poziv

Nova sezona u Kazalištu Marina Držića je počela i prepuna je dobrih naslova. Jedan od njih je i predstava ‘Ne plaćamo, ne plaćamo’ redatelja Ivice Kunčevića.

Ovom premijerom cijenjeni redatelj obilježit će svojih 50 godina umjetničkog rada. Dobar je povod to za popričati s njim i otkriti koji je dramski ‘komad’ za njega nepre­žaljen, kako mu je bilo u glumačkim vodama, ali i sviđa li mu se smjer u kojem Igre idu.

Pedeset godina svoga rada obilježit ćete predstavom ‘Ne plaćamo! Ne plaćamo!’. Kako to da ste se odlu­čili upravo na ovu predstavu?
Sretno se poklopilo da ove godine radim u Kazalištu Marina Držića pa mogu tu obljetnicu obilježiti u gradu u kojem sam se počeo baviti tim poslom, i to režijom teksta kojeg izuzetno volim i cijenim. ‘Ne plaćamo, ne plaćamo!’ je briljantna i aktualna komedija, na ne baš tako veselu temu. Priča je to o poniženjima koje donosi siromaštvo, o sumornoj svakodnevici mnogih ljudi oko nas, ali ispričana beskrajno duho­vito i zabavno.

RAZGOVOR S IVICOM KUNČEVIĆEM Redateljstvo je skitalački poziv

U predstavi ‘Ne plaćamo! Ne pla­ćamo!’ sudjeluje dubrovačka glu­mačka postava. Jeste li zadovoljni i što očekujete?
Ovo mi je u zadnjih desetak godina četvrta režija u Dubrovniku. Prve tri bile su ugodne i uspješne. Očekujem da takva bude i četvrta.

Umjesto pitanja koji Vam je naj­draži komad u 50 godina koji ste napravili, možemo li se u osvr­nuti na onaj – neprežaljeni, nešto što nikad niste napravili. I ako biste napravili, kad ćete?
Radio sam ‘Dubrovačku trilogiju’ osamdesetih godina u Hrvatskom Narodnom Kazalištu u Zagrebu, ali sam je uvijek želio napraviti i u ambijentalnom teatru ‘Igara’. Hoću li?… Ne ovisi o meni.

Glumio sam u filmu ‘Kamenita vrata’. Nikad nisam imao glumačkih ambicija, ali kada je redatelj Ante Babaja inzistirao da igram glavnu ulogu, ipak je prevladala znatiželja. Rekao sam mu: ‘Na vašu odgovornost, Ante’. I nije ispalo loše

Kako to da Vas je život odveo dija­metralno suprotno na drugi kraj Hrvatske – iz rodnog Varaždina pa evo do Dubrovnika?
Redateljstvo je skitalački poziv. Odveo me je i na mnogo udaljenija mjesta. Rođen sam kod Varaždina stjeca­jem ratnih okolnosti, ali su mi i otac i majka Dubrovčani. Vrijeme ranog dje­tinjstva pa do odlaska na fakultet pro­veo sam u Gradu.

Okušali ste se i u glu­mačkim vodama. Možete li opi­sati i osvr­nuti se na te dane?
Glumio sam u filmu ‘Kamenita vrata’. Nikad nisam imao glumačkih ambicija, ali kada je redatelj Ante Babaja inzisti­rao da igram glavnu ulogu, ipak je pre­vladala znatiželja. Rekao sam mu: ‘Na vašu odgovornost, Ante’. I nije ispalo loše.

Mali je Pilar, kao što je bilo režirano skočio u more, ali je na dnu tamo prema pučini, osvjetljenu podvod­nim kazališnim reflektorom, ugledao hobu… I kvragu i teatar

Koje Vam je mjesto rada u redatelj­skom djelovanju bilo najdraže, u kojem gradu?
Gradovi su različiti, ali teatri u njima su uvijek isto mjesto inspirativnih susreta i stvaralačkog uzbuđenja. Sva ta razna kazališna mjesta pamtim i osjećam kao jedno.

Odrasli ste u razdoblju kad su Dubrovačke ljetne igre stasavale. Koliko je zapravo takva kreativna okolina utjecala na Vaš odabir životnog puta?
Po tom pitanju sam atipičan. Na aka­demiju sam došao, jer nisam imao hra­brosti konkurirati za arhitekturu. Tek tada sam se zarazio kazalištem, tea­trom ‘Igara’ posebno.

Osim što su Vas Igre posebno obilje­žile, i Vi ste njih… Možete li izdvo­jiti određene anegdote?
U ‘Tužnoj Jeli’ je u jednom trenutku predstave grupa malih Pilara skakala sa stijena ispod zidina u more i morali su doplivati do gledališta. Uvježbavali smo to danju. Na prvoj noćnoj probi jedan je odjednom skrenuo prema pučini i utonuo. Onda su i ostali odu­stali od kazališnog zadataka i zaplivali prema mjestu gdje je nestao. Probu smo, naravno, prekinuli. Panika! Onda, tamo daleko u moru vesela graja dje­čurlije. Doplivavaju do nas s velikom hobotnicom.
Mali je Pilar, kao što je bilo režirano skočio u more, ali je na dnu tamo prema pučini, osvjetljenu podvod­nim kazališnim reflektorom, ugledao hobu… I kvragu i teatar!

Nije baš naročito teško odrediti osnovni smjer ‘Igara’. Puno više znanja, vještine i snage zahtijeva sama realiza­cija. Tu se pada ili prolazi

Što možete reći o ambijentalnom teatru na Igrama i koliko se isti izmijenio u presjeku 50 godina?
O tome sam na pisao knjigu ‘Ambijen­talnost na dubrovačku’. Nemoguće je u okviru jednog intervjua govoriti o tako kompleksnoj temi.

Sviđa li Vam se smjer u kojem Igre idu?
Nije baš naročito teško odrediti osnovni smjer ‘Igara’. Puno više znanja, vještine i snage zahtijeva sama realiza­cija. Tu se pada ili prolazi.

U obljetničkoj predstavi glumi i Vaš sin Lujo. Sin Luka također je pošao Vašim koracima. Je li Vam drago što je to tako?
Sreća da je treći povjesničar.

Pročitajte još

POZNATA HRVATSKA KNJIŽEVNICA U GRADU Književna večer s Julijanom Matanović

Dulist

SVJETSKI DAN KAZALIŠTA U teatru dvije predstave

Dulist

PISANA KULTURNA BAŠTINA NA PAPIRU Izložba i predavanja na kampusu Sveučilišta u Dubrovniku

Dulist