Ne žalim za jednom sekundom provedenom u Australiji. Stekao sam prijatelje za cijeli život – rekao nam je Elvis Fatović, koji se nakon osam i pol godina oprostio od australske vaterpolske reprezentacije. Karijeru nastavlja u Španjolskoj, gdje će u iduće tri godine trenirati Barcelonetu. ‘Uhvatili’ smo ga svega nekoliko dana prije odlaska u Barcelonu kako bi s nama podijelio dojmove života i rada u dalekoj Australiji, ali i o novim izazovima koji ga čekaju.
Nakon osam i pol godina vraćate se doma, u Europu, hoće li Vam nedostajati život u Australiji?
Hoće sigurno. Stvarno sam uživao ovih osam i pol godina i kroz vaterpolo i kroz sami život dolje. Živio sam blizu mora, kao da sam doma u Cavtatu. Stekao sam lijepi krug prijatelja tako da će definitivno ostati jedna praznina. Ovo je bilo jedno krasno razdoblje života.
Zašto baš Barceloneta, jeste li imali i drugih ponuda?
Imao sam drugih ponuda. Međutim, imao sam sreću da sam bio u situaciji odabrati nešto što mi se najviše sviđa. Nakon ugodnog razdoblja života u Sydneyu, nisam imao potrebu ići negdje gdje ne bih uživao, gdje ne bih imao izazov. Barceloneta je među dva, tri kluba ili reprezentacije koje me zanimaju. Barcelona je sjajan grad, ekipa je odlična i klub ima velike aspiracije. Sve se podudaralo s onim što me zanima.
Je li odluka bila teška i što je presudilo u odluci o odlasku?
Jest, odluka je bila teška. Rastanak s reprezentacijom je bio emotivan, svi smo se zbližili i podignuli smo vaterpolo na puno veću razinu. Međutim, ipak sam osam i pol godina bio na istom mjestu i došlo bi do jednog malog pražnjenja. Vjerojatno je najveći razlog za odlazak bio taj što je u ovom trenutku Australija dosta izolirana te su i izlazak i povratak jako komplicirani. Dvije godine nisam bio doma, nedostajali su mi Dubrovnik i Cavtat i vjerujem da je i to u ovom trenutku imalo dosta utjecaja na moju odluku. I naravno, Barceloneta kao veliki izazov.
Više od osam godina trenirate reprezentaciju, rad s klubom je ipak nešto drukčiji, hoće li Vam se biti teško prebaciti na taj drukčiji ritam treninga?
Bit će svakako drukčije. Iako je u Australiji sve malo drukčije posloženo, rad s reprezentacijom je aktivan u neku ruku tri mjeseca godišnje. Ostalo je planiranje i dogovaranje, što je, pogotovo u Australiji s obzirom na distancu, bilo malo i kompliciranije za odraditi. U klubu je to ipak sve na dnevnoj bazi. Međutim, obožavam ovo što radim, tog se izazova ne bojim. Volim način na koji je ekipa posložena i to se podudara i s nekom mojom filozofijom vaterpola tako da je za mene, s te strane, bila jednostavna odluka. Zanimalo me je samo nešto što mi može biti atraktivno u svakom pogledu, a Barceloneta to jest.
Kakve su Vam ambicije s Barcelonetom?
Barceloneta ima velike ambicije. Imaju devet reprezentativaca, a na Olimpijadi je Španjolska igrala izvanredno. Malo smo se pomladili u odnosu na prošlu godinu tako da neće biti stranaca. Došao je izvanredan golman, koji je branio protiv Hrvatske te dva mlada reprezentativca. Aspiracije su visoke, osvojiti u Španjolskoj sve što se osvojiti može i pokušati doći što dalje, ako je moguće, na vrh Europe. Mislim da će biti nikad veća konkurencija. Pojačalo se četiri, pet ekipa, ali ovdje je prednost što je riječ o momčadi koja je već dosta igrala zajedno, i u reprezentaciji i u klubu, tako da su sigurno aspiracije visoke.
Kome ostavljate australsku reprezentaciju?
Ne znam, jer još traje natječaj. Vjerojatno ćemo to saznati u rujnu.
Znači kao dosadašnji izbornik niste mogli ni savjetom pomoći?
S njima sam ostao u fenomenalnim odnosima. To mi je izuzetno drago. Super smo funkcionirali te je rastanak teško pao i jednoj i drugoj strani. Normalno je da će oni novog izbornika birati shodno ambicijama, a ovisi i kakav će imati budžet. Na kraju će njihova biti glavna riječ, a hoće li pitati za savjet, moguće, još smo uvijek u kontaktu.
Je li s Vama otišao i Vaš najbliži suradnik Dean Kontić i nastavljate li suradnju i u Barceloneti?
Dean je s nama bio samo kroz natjecanja. Bio je s nama kad bi počele pripreme. I sad je napravio veliku žrtvu, došao je 15. svibnja kako bi s nama bio 1. lipnja jer je morao ići 15 dana u hotelsku karantenu. On ima ovdje posao na fakultetu, a Barceloneta ipak uključuje rad na dnevnoj bazi tako da Dean neće ići sa mnom, ali apsolutno ću s njim biti u kontaktu. Na kraju krajeva, on je izuzetno dobar i blizak s mojim kondicijskim trenerom u Španjolskoj, koji je svojevremeno bio pomoćnik Ratku Rudiću u Brazilu. Dean i ja imamo tu neraskidivu vezu.
Kako Vam je bilo na Olimpijskim igrama pobijediti Hrvatsku i sina?
Odlično (smijeh).
Malo ste pomrsili planove Hrvatskoj.
Jesmo, ali u konačnici to ni nama nije donijelo ništa pretjerano niti je njima pretjerano oduzelo. Teško je opisati što je za Australiju značilo pobijediti Hrvatsku. I način na koji smo pobijedili stvarno je iznenađujući bio za sve, pogotovo jer mi dvije godine nismo igrali ni s kim. Svog kapetana i najboljeg igrača smo vidjeli doslovno sedam dana pred Olimpijadu jer nije mogao doći u Australiju, budući da bi morao ići u karantenu. Bili smo zapravo poprilično hendikepirani u odnosu na cijeli svijet, i muška i ženska reprezentacija, jer nam nije bilo dozvoljeno napuštati Australiju. Nismo čak bili ni prijavljeni igrati za Svjetsku ligu, zbog situacije i njihovih pogleda na koronu. Stoga je pobjeda bila stvarno veliko iznenađenje za sve. S druge strane kao otac i Hrvat, normalno da gledam da Hrvatska prođe što bolje, ali s profesionalne strane to je veliki užitak.
Znači tijekom korone samo ste trenirali?
Tako je. Ja sam bio baziran u Sydneyu, ali imali smo ljude koji su u Perthu, Brisbaneu… Recimo godinu dana nisi mogao ići iz jedne u drugu državu, odnosno morao si ići u karantenu, isto kao da dolaziš iz Hrvatske. Sad su čak onemogućili da iz Sydneya uopće ulaziš u Brisbane. Svaki ‘state’ ima svoju politiku tako da jednog igrača nisam vidio 14 mjeseci. Bilo je drukčije i teško je to nekome ovdje objasniti.
Kako gledate na današnje stanje u Jugu?
U Jugu dolazi do male smjene generacija. Napravili su fenomenalne rezultate i Jug zadnjih 20 godina ima veliku konstantu. Sada dolazi do smjene generacije, imaju dobar potencijal. Jadran je dosta uložio i sigurno će imati pritisak osvajanja, dok Jug ima iskustvo osvajanja, što nije nebitno. I za Jug i za vaterpolo je dobro da su se napokon pojavili suparnici koji ti mogu naškoditi. Ako Jug samo dominira, to ne vodi ničemu dobrom. Mislim da je za Jug dobro da se to događa. Jug je uvijek bio lokomotiva hrvatskog vaterpola. Kad je Jug bio dobar tad je i reprezentacija osvajala sve, mislim da će tako biti i u budućnosti.
Vidite li se ponovno na trenerskoj klupi Juga?
Ne znam. Jug ima izvanrednog stručnjaka. Vjeko (Kobešćak, op. a) i ja smo ponajbolji prijatelji te je neukusno odgovoriti na to pitanje, ali u ovom trenutku sam presretan s karijerom, s ovim gdje sad idem i što ću raditi. Jug je definitivno jedan od najvećih klubova na svijetu, ako ne i najveći. Nikad ne znaš što ti budućnost nosi, tako nisam planirao da ću ići u Australiju, još manje da ću ostati tamo osam i pol godina. Sad je na redu Barceloneta, znam gdje sam i ne planiram tako daleko. Ići ću tamo gdje mi je izazov u svakom mogućem pogledu, ne samo kad je u pitanju vaterpolo nego i drugi aspekti života.
Bi li Vam bio izazov prihvatiti se hrvatske reprezentacije? Nakon Olimpijskih igara potaknulo se pitanje smjene izbornika Tucka.
Dao bih skoro isti odgovor kao i za Jug. I prije same Olimpijade odlučio sam se na odlazak u Barcelonetu i to sam prihvatio kao takvo sljedeće tri godine. Znam jedino da želim biti u klubu i reprezentaciji koji imaju velike ambicije jer ih ja osobno imam. Gdje bi to bilo, teško mi je reći.
Australija je skroz drukčije pristupila borbi protiv koronavirusa. Kako je izgledao svakodnevni život?
Do unatrag tri mjeseca u Australiji se živjelo skoro pa normalno u odnosu na ostatak svijeta. Nije ni bilo slučajeva jer se Australija automatski u ožujku zatvorila. Njihova glavna aviokompanija Qantas nema međunarodne letove od ožujka prošle godine, i ne zna se kad će krenuti. Njima je bilo lako izolirati se, ali su se države između sebe zatvarale. Tamo smo kao što se ovdje sad živi, živjeli sve do lipnja. Sad je očito prodro novi soj te je sve puno drastičnije i zatvorenije. No, prvu godinu dana Australija je živjela ustvari skroz normalno, zato se i nisu htjeli otvarati prema nikome.
Kad podvučete crtu, jeste li zadovoljni postignutim u ovih osam godina? Što donosite doma?
Vaterpolo nije baš najveći sport u Australiji. Tamo su tri vrste ragbija, kriket, košarka i puno su ispred. Osvojili smo dvije medalje, na Svjetskom kupu i na Svjetskoj ligi što su najveći uspjesi u njihovoj povijesti. Bili smo kompetitivni, u ovih osam godina dobili smo sve reprezentacije osim Srbije. Njihova ljubav je ogromna. Oni dolaze u 5 ujutro na trening da bi na vrijeme stigli na posao. Osobno mislim da budućnost može donijeti bolje pošto je Brisbane dobio Olimpijske igre 2032. te normalno, po defaultu, država malo više ulaže u sport. Tamo je i ženski vaterpolo jak, uvijek su kompetitivni za osvojiti medalju. Oni su htjeli nastaviti suradnju, obje strane su bile zadovoljne, ali sitnice su odlučile za odlazak.
Je li sve to bilo vrijedno ‘žrtve’, odnosno udaljenosti od doma i obitelji?
Jest. Uživao sam u životu tamo. Australija je prekrasna. Ljudi su otvoreni, nude ti se beskrajne mogućnosti. Stvarno sam uživao. Upoznao sam toliko puno krasnih ljudi, stekao prijatelja za cijeli život. U tom trenutku moje karijere trebao mi je jedan odmak od Juga gdje sam proveo cijeli život kao igrač i trener. Ne možeš ni napredovati ako ne radiš nešto novo. Ako si stalno u jednoj kolotečini, teško možeš nešto novo napraviti. Definitivno ne žalim za jednom sekundom provedenom tamo.
Što će Vam najviše nedostajati?
Kad sam pošao odavde ostavio sam obitelj i prijatelje, tako i tamo. Australija pruža velike mogućnosti, a Sydney je za mene najbolji veliki grad. Živio sam pet minuta od mora, 15 minuta od grada i Opere House. Nisam imao osjećaj da sam u tako velikom gradu, više kao da sam na selu gdje svatko svakoga zna. To neće biti lako nadomjestiti i naći negdje drugo.
Nedavno ste ostavili mogućnost za povratak.
Imam prekrasnu uspomenu. Već sam rekao kako nikad ne znaš što ti život nosi. Mene je Australija privukla na jedan jedinstveni način. Kao što obožavam biti ovdje, doma, tako sam se i tamo osjećao ‘home away from home’. Na početku sezone na prve sam pripreme uvijek dovodio reprezentaciju ovdje u Dubrovnik i oni su govorili kako im je naš grad kao ‘kuća izvan kuće’. Tako sam se i ja tamo osjećao.
Članak objavljen 1. rujna 2021. u tiskanom izdanju DuLista.