Kultura

RAZGOVOR S DUBROVAČKOM LIKOVNOM UMJETNICOM KLAROM KNEGO ‘Nerijetko se dogodi da platna posve premažem nezadovoljna nastalim’

Klara Knego 27-godišnja je dubro­vačka slikarica čija djela su nam zapela za oko pregledom popularne online platforme Instagram. Nije neobično da su likovni umjetnici, nastojeći uhvatiti korak s galopirajućim razvojem tehno­logije, svoje atelijer preselili u virtu­alni svijet. U razdoblju krize, to se pokazalo kao uistinu korisna kombi­nacija jer događanja, tim više kulturna su rijetkost, a remen se još stišće. Knego koja je svoj zanat brusila na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, uvela nas je u svoj svijet plavičastih nijansi i mediteranskog ozračja u kojem, pri­znaje, ne bi ni primijetila pandemiju koronavirusa.
Kako uopće nastaju Vaše slike?
Svaka slika zahtijeva vrijeme i moje stvaranje teče vrlo sporo, no ja u tome na neki način uživam. Nerijetko se dogodi da platna posve premažem nezadovoljna nastalim. Radovi jedno­stavno nisu oni koji nastaju na pokret­noj traci, oni u sebi sadržavaju slikarovo raspoloženje, njegovu namjeru i emo­ciju prema tematici, njih nije moguće na silu dovršavati. Vrlo sam samokri­tična i imam svoje kriterije za stvaranje koje kreiram naravno polazeći od sebe jer ipak, tko stvara te slike nego ja sama. Moje slikarstvo je usmjereno na neka introspektivna pitanja i individualan osjećaj sebe. Kroz moje slike gotovo uvijek će se naći tonovi plave boje i/ili motivi razrađeni inspirirajući se geometrijom. Znamo da je plava boja ona koja je meditativna, smirujuća i osvr­ćući se na njezinu simboliku, to je boja koja u sebi nosi nešto uzvišeno. Te slike u sebi sadržavaju stijenu, stijenu s Mediterana inspiriranu upravo našim Penaturom koji stojeći kao simbol Pila u svojoj luci, poput Ajanta odolijeva svim naletim i udarima što mu more prire­đuje. Moje odrastanje na Mediteranu i u prekrasnom Dubrovniku utisnulo je snažne vizure u moju podsvijest te je uveliko utjecalo na moje stvaranje oblikujući mene u osobu koja žudi za horizontom i mirom koji nam Medite­ran nudi. ­
Osim svoje zadnje plave serije slika stijena, obrađujem i temu svoga grada. Plava boja ne manjka ni u toj tematici jer ona je svojevrsni potpis mene i mog postojanja, ona je nužna potreba u mom izražavanju. Dubrovački umjet­nici, ali i brojni slikari i fotografi često su nadahnuti gradskim pejsažima i rijetko mogu izbjeći pojavu motiva rod­noga grada u svojim djelima, pa tako i ja u tom neizbježnom nizu nastavljam tradiciju prikazivanja Dubrovnika.

Riga mora

Kako ste se odlučili uploviti u likovne vode?
Još od malih nogu sam naginjala likov­nom izražavanju. Crtanje je za mene bila zabavna aktivnost, kod mene se uvijek kroz osnovnoškolsko obrazova­nje mogao pronaći neki crtani trag, pa je tako u tom slijedu bilo logično da se moj hobi pretvori u moje zanimanje. Isprva je umjetnost za mene bila samo imitiranje i precrtavanje drugih umjet­nika. Bilo je to poput težnje za opona­šanjem savršenstva koje su umjetnici postizali tijekom godina. Upisala sam Umjetničku školu Luke Sorkočevića, a potom nastavila svoje obrazovanje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na kojoj sam i diplomirala.

Tko je na Vama tijekom školovanja ostavio poseban utisak?
Tijekom školovanja najveći dojam na mene su ostavljali umjetnici 20. sto­ljeća. Kubizam je bio prvi pravac kojega se sjećam da sam istraživala i divila se. Kubističke razgradnje strukturnih ele­menata i jednostavnih geometrijskih oblika, inspirirale su me i pomogle mi shvatiti ono što želim izraziti, ali nisam znala na koji način – da stvaram svoje geometrijske tvorevine koje su svoj­stvene svakom mom radu.
Dalje bih spomenula minimaliste koji su ograničili svoje djelovanje na manipulaciju elemenata kao što su boja, tonovi, oblici, linije i tekstura. Nji­hovi pročišćeni oblici koji predstavljaju istinu, red, jednostavnost i teže skladu, donijeli su mi neke nove inspiracije s kojima se još tražim i dogovara, iako, naglasila bih svakako da je moj ‘mini­malizam’ tek podsvjestan.

Penatur

Gdje ste do sad izlagali?
Do sada se nisam ozbiljno angažirala oko izlaganja svojih radova, no naravno imam želju jednom izići sa svojim sli­kama u javnost. Osim grupnih završnih izložbi u sklopu srednje škole i akade­mije, sudjelovala sam na Cash & Carry u HDLU u Zagrebu te sam imala malo samostalno izlaganje u Kulturnom cen­tru Mesnička, Zagreb.
Po čemu se Vaši današnji radovi razlikuju od onih s likovnih početka?
Baš poput Picassa koji je započeo s rea­lizmom, a završio s oblicima koji su nama danas poznati, tako je i moje sli­karstvo doživljavalo transformacije. Od imitiranja i kopiranja drugih umjetnika te precrtavanja meni zanimljivih kom­pozicija, došla sam do slikarstva koje je svojstveno samo meni samoj. Razlika mojih likovnih početaka i današnjeg slikarstva je u samoj tematici radova, dok moj likovni rukopis sazrijeva te će još sazrijevati, kroz cijeli taj razvoj zadržava svoj linearni i geometrijski karakter. U svojim početcima sam bila fascinirana bogatstvom formi i sadržaja koje slikarstvo nudi. Slikala sam dosta brzo videći milijun moguć­nosti u istom motivu koji bi me vrlo lako zaintrigirao, dok su današnji radovi više usredotočeni na propitkivanju unutar­njeg svijeta i razloga za slikanje u sebi. Slikam nekako teže i sporije te se često susrećem s nekakvim zidom i pitanjima samoga smisla onoga što prikazujem. ­

blank
Klara Knego

Vjerujem da ste kao većina dubro­vačkih umjetnika suočeni s izazo­vom neadekvatnog radnog prostora. Kako uspijevate tome doskočiti?
Moja soba i moj životni prostor su odu­vijek bili moj atelje. Tijekom školova­nja na likovnoj akademiji imala sam sreću što sam živjela sama u dosta pro­stranom stanu, pa sam imala dovoljno mjesta za slikanje i na većim formatima. Sada sam se vratila u obiteljski dom i imam dosta veliku sobu u kojoj stvaram svoje slike, a s obzirom na to da ne sli­kam s uljem, mirisi i boje mi ne pred­stavljaju problem. Slike su dio mene i nikada mi nije smetalo buditi se i vidjeti sve te radove oko sebe. Naravno da bi bilo idealno kada bih imala svoj izdvo­jeni prostor za slikanje i skladištenje radova, no sretna sam da mogu reći da sam za sada zadovoljna i zahvalna na onome sto imam.
Mnogi su razdoblje pandemije isko­ristili za povlačenje od društva, pre­ispitivanje sebe i čak pronašli krea­tivno nadahnuće za nova djela. Koja je Vaša priča?
Razdoblje u kojem se trenutno nala­zimo je veliki šok za cijeli svijet te se većina ljudi našla u velikom pro­blemu, no moj život je isti kao i prije nje. Da mi nitko nije rekao da je u svijetu pandemija, možda ju ne bih ni primijetila. Ionako, kako sam uži­vala provoditi dane u miru sa samom sobom bez nametnutog sistema svi­jeta, odjednom je cijeli svijet tako počeo funkcionirati. Akonto nesreće koja je zahvatila ljude i ostavila ih bez posla, moram reći da je lijepo za pro­mjenu vidjeti čiste vizure grada i nje­govog pejsaža, da prošetamo svojim gradovima i vidimo ono što do sada nismo stigli ili mogli vidjeti, ovo nam je jedina prilika da takvo što doživimo.

Parac

Kao donedavnoj studentici, kakva Vam je financijska perspektiva?
Da sam po završetku likovne akademije mislim kako od umjetnosti same mogu živjeti, bila bih preutopistična jer ipak put do istinskog uspjeha nikada nije gladak. Stvari je potrebno poduzimati svojim tempom i ne opterećivati se per­cepcijom uspjeha drugih.
Svjesna svoga zanimanja, na zadnjoj diplomskoj godini upisala sam peda­goško-psihološko-didaktičko-meto­dičku izobrazbu za nastavnike pri Filo­zofskom fakultetu u Zagrebu. Mogu reći da sam sretna što mi se odmah po diplomiranju ukazala prilika za posao te predajem likovnu kulturu u osnov­noj školi na otoku Lopudu, podružnici Osnovne škole Antun Masle u Orašcu. Također sam prije par tjedana dobila posao u Malcu genijalcu, školi za razvoj kognitivnih sposobnosti i intelektual­nih potencijala. Posao nastavnika je lijep posao, omogućava mi stjecanje iskustva radom s djecom, a kod kuće imam dovoljno vremena za slikanje i razvijanje svojih ideja. Još u mladoj fazi života, imam vremena i prostora istraživati razne mogućnosti koje ću imati prilike razvijati u nekim zreli­jim godinama. Za sve ono što srce želi i gdje vuče uvijek treba proći određeno vrijeme dok stvari sjednu na mjesto, ali tada znate da ste stigli tamo gdje sigurno želite biti.

blank
Porat

Gdje se vidite za kojih deset godina?
Gdje sebe vidim za deset godina je pita­nje o kojem ne razmišljam često. Vjeru­jem da se svi možemo složiti da to nikad ne bude onako kako mi to zamislimo ili očekujemo. Nedavno sam diplomirala te se sada nalazim u razdoblju nove faze života. Slikanje i umjetnost je odu­vijek bilo dio mog identiteta, tako da se stvari kroz budućnost mogu događati samo progresivno. Ništa od navede­noga nisam planirala, ali sam priželj­kivala. Ja ću nastaviti priželjkivati i raditi ono što znam pa ako ponovimo ovaj intervju za kojih deset godina tko zna što ću tada imati za reći.

Ruka sv. Vlaha

Iz tiskanog izdanja DuLista od 7. travnja 2021.

Pročitajte još

RADIONICA ZA STUDENTE POVIJESTI U LAZARETIMA Cilj nam je bio ‘inficirati’ ih Arhivom i u tome smo uspjeli!

Dulist

Plesna monodrama ‘Lulu’ za vikend na Lovrjencu

Dulist

Predstava ‘Pod istim krovom’ izvedena u Lazaretima

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija