Klara Knego 27-godišnja je dubrovačka slikarica čija djela su nam zapela za oko pregledom popularne online platforme Instagram. Nije neobično da su likovni umjetnici, nastojeći uhvatiti korak s galopirajućim razvojem tehnologije, svoje atelijer preselili u virtualni svijet. U razdoblju krize, to se pokazalo kao uistinu korisna kombinacija jer događanja, tim više kulturna su rijetkost, a remen se još stišće. Knego koja je svoj zanat brusila na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, uvela nas je u svoj svijet plavičastih nijansi i mediteranskog ozračja u kojem, priznaje, ne bi ni primijetila pandemiju koronavirusa.
Kako uopće nastaju Vaše slike?
Svaka slika zahtijeva vrijeme i moje stvaranje teče vrlo sporo, no ja u tome na neki način uživam. Nerijetko se dogodi da platna posve premažem nezadovoljna nastalim. Radovi jednostavno nisu oni koji nastaju na pokretnoj traci, oni u sebi sadržavaju slikarovo raspoloženje, njegovu namjeru i emociju prema tematici, njih nije moguće na silu dovršavati. Vrlo sam samokritična i imam svoje kriterije za stvaranje koje kreiram naravno polazeći od sebe jer ipak, tko stvara te slike nego ja sama. Moje slikarstvo je usmjereno na neka introspektivna pitanja i individualan osjećaj sebe. Kroz moje slike gotovo uvijek će se naći tonovi plave boje i/ili motivi razrađeni inspirirajući se geometrijom. Znamo da je plava boja ona koja je meditativna, smirujuća i osvrćući se na njezinu simboliku, to je boja koja u sebi nosi nešto uzvišeno. Te slike u sebi sadržavaju stijenu, stijenu s Mediterana inspiriranu upravo našim Penaturom koji stojeći kao simbol Pila u svojoj luci, poput Ajanta odolijeva svim naletim i udarima što mu more priređuje. Moje odrastanje na Mediteranu i u prekrasnom Dubrovniku utisnulo je snažne vizure u moju podsvijest te je uveliko utjecalo na moje stvaranje oblikujući mene u osobu koja žudi za horizontom i mirom koji nam Mediteran nudi.
Osim svoje zadnje plave serije slika stijena, obrađujem i temu svoga grada. Plava boja ne manjka ni u toj tematici jer ona je svojevrsni potpis mene i mog postojanja, ona je nužna potreba u mom izražavanju. Dubrovački umjetnici, ali i brojni slikari i fotografi često su nadahnuti gradskim pejsažima i rijetko mogu izbjeći pojavu motiva rodnoga grada u svojim djelima, pa tako i ja u tom neizbježnom nizu nastavljam tradiciju prikazivanja Dubrovnika.
Kako ste se odlučili uploviti u likovne vode?
Još od malih nogu sam naginjala likovnom izražavanju. Crtanje je za mene bila zabavna aktivnost, kod mene se uvijek kroz osnovnoškolsko obrazovanje mogao pronaći neki crtani trag, pa je tako u tom slijedu bilo logično da se moj hobi pretvori u moje zanimanje. Isprva je umjetnost za mene bila samo imitiranje i precrtavanje drugih umjetnika. Bilo je to poput težnje za oponašanjem savršenstva koje su umjetnici postizali tijekom godina. Upisala sam Umjetničku školu Luke Sorkočevića, a potom nastavila svoje obrazovanje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na kojoj sam i diplomirala.
Tko je na Vama tijekom školovanja ostavio poseban utisak?
Tijekom školovanja najveći dojam na mene su ostavljali umjetnici 20. stoljeća. Kubizam je bio prvi pravac kojega se sjećam da sam istraživala i divila se. Kubističke razgradnje strukturnih elemenata i jednostavnih geometrijskih oblika, inspirirale su me i pomogle mi shvatiti ono što želim izraziti, ali nisam znala na koji način – da stvaram svoje geometrijske tvorevine koje su svojstvene svakom mom radu.
Dalje bih spomenula minimaliste koji su ograničili svoje djelovanje na manipulaciju elemenata kao što su boja, tonovi, oblici, linije i tekstura. Njihovi pročišćeni oblici koji predstavljaju istinu, red, jednostavnost i teže skladu, donijeli su mi neke nove inspiracije s kojima se još tražim i dogovara, iako, naglasila bih svakako da je moj ‘minimalizam’ tek podsvjestan.
Gdje ste do sad izlagali?
Do sada se nisam ozbiljno angažirala oko izlaganja svojih radova, no naravno imam želju jednom izići sa svojim slikama u javnost. Osim grupnih završnih izložbi u sklopu srednje škole i akademije, sudjelovala sam na Cash & Carry u HDLU u Zagrebu te sam imala malo samostalno izlaganje u Kulturnom centru Mesnička, Zagreb.
Po čemu se Vaši današnji radovi razlikuju od onih s likovnih početka?
Baš poput Picassa koji je započeo s realizmom, a završio s oblicima koji su nama danas poznati, tako je i moje slikarstvo doživljavalo transformacije. Od imitiranja i kopiranja drugih umjetnika te precrtavanja meni zanimljivih kompozicija, došla sam do slikarstva koje je svojstveno samo meni samoj. Razlika mojih likovnih početaka i današnjeg slikarstva je u samoj tematici radova, dok moj likovni rukopis sazrijeva te će još sazrijevati, kroz cijeli taj razvoj zadržava svoj linearni i geometrijski karakter. U svojim početcima sam bila fascinirana bogatstvom formi i sadržaja koje slikarstvo nudi. Slikala sam dosta brzo videći milijun mogućnosti u istom motivu koji bi me vrlo lako zaintrigirao, dok su današnji radovi više usredotočeni na propitkivanju unutarnjeg svijeta i razloga za slikanje u sebi. Slikam nekako teže i sporije te se često susrećem s nekakvim zidom i pitanjima samoga smisla onoga što prikazujem.
Vjerujem da ste kao većina dubrovačkih umjetnika suočeni s izazovom neadekvatnog radnog prostora. Kako uspijevate tome doskočiti?
Moja soba i moj životni prostor su oduvijek bili moj atelje. Tijekom školovanja na likovnoj akademiji imala sam sreću što sam živjela sama u dosta prostranom stanu, pa sam imala dovoljno mjesta za slikanje i na većim formatima. Sada sam se vratila u obiteljski dom i imam dosta veliku sobu u kojoj stvaram svoje slike, a s obzirom na to da ne slikam s uljem, mirisi i boje mi ne predstavljaju problem. Slike su dio mene i nikada mi nije smetalo buditi se i vidjeti sve te radove oko sebe. Naravno da bi bilo idealno kada bih imala svoj izdvojeni prostor za slikanje i skladištenje radova, no sretna sam da mogu reći da sam za sada zadovoljna i zahvalna na onome sto imam.
Mnogi su razdoblje pandemije iskoristili za povlačenje od društva, preispitivanje sebe i čak pronašli kreativno nadahnuće za nova djela. Koja je Vaša priča?
Razdoblje u kojem se trenutno nalazimo je veliki šok za cijeli svijet te se većina ljudi našla u velikom problemu, no moj život je isti kao i prije nje. Da mi nitko nije rekao da je u svijetu pandemija, možda ju ne bih ni primijetila. Ionako, kako sam uživala provoditi dane u miru sa samom sobom bez nametnutog sistema svijeta, odjednom je cijeli svijet tako počeo funkcionirati. Akonto nesreće koja je zahvatila ljude i ostavila ih bez posla, moram reći da je lijepo za promjenu vidjeti čiste vizure grada i njegovog pejsaža, da prošetamo svojim gradovima i vidimo ono što do sada nismo stigli ili mogli vidjeti, ovo nam je jedina prilika da takvo što doživimo.
Kao donedavnoj studentici, kakva Vam je financijska perspektiva?
Da sam po završetku likovne akademije mislim kako od umjetnosti same mogu živjeti, bila bih preutopistična jer ipak put do istinskog uspjeha nikada nije gladak. Stvari je potrebno poduzimati svojim tempom i ne opterećivati se percepcijom uspjeha drugih.
Svjesna svoga zanimanja, na zadnjoj diplomskoj godini upisala sam pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičku izobrazbu za nastavnike pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Mogu reći da sam sretna što mi se odmah po diplomiranju ukazala prilika za posao te predajem likovnu kulturu u osnovnoj školi na otoku Lopudu, podružnici Osnovne škole Antun Masle u Orašcu. Također sam prije par tjedana dobila posao u Malcu genijalcu, školi za razvoj kognitivnih sposobnosti i intelektualnih potencijala. Posao nastavnika je lijep posao, omogućava mi stjecanje iskustva radom s djecom, a kod kuće imam dovoljno vremena za slikanje i razvijanje svojih ideja. Još u mladoj fazi života, imam vremena i prostora istraživati razne mogućnosti koje ću imati prilike razvijati u nekim zrelijim godinama. Za sve ono što srce želi i gdje vuče uvijek treba proći određeno vrijeme dok stvari sjednu na mjesto, ali tada znate da ste stigli tamo gdje sigurno želite biti.
Gdje se vidite za kojih deset godina?
Gdje sebe vidim za deset godina je pitanje o kojem ne razmišljam često. Vjerujem da se svi možemo složiti da to nikad ne bude onako kako mi to zamislimo ili očekujemo. Nedavno sam diplomirala te se sada nalazim u razdoblju nove faze života. Slikanje i umjetnost je oduvijek bilo dio mog identiteta, tako da se stvari kroz budućnost mogu događati samo progresivno. Ništa od navedenoga nisam planirala, ali sam priželjkivala. Ja ću nastaviti priželjkivati i raditi ono što znam pa ako ponovimo ovaj intervju za kojih deset godina tko zna što ću tada imati za reći.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 7. travnja 2021.