Kad god donesete zakon o elektroničkim medijima u 21. stoljeću on je odmah star – objašnjava za DuList politolog dr. sc. Zdravko Kedžo, inače predavač na Odjelu za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku te predsjednik Programskog vijeća HRT-a. Spomenuti zakon čiji je prijedlog prošloga tjedna poslan na prvo čitanje u Hrvatskom saboru već mjesecima puni medijske stupce. Mada se na njega čekalo gotovo deset godina, tumači struka, a zbog čega je Hrvatsko novinarsko društvo još ovog proljeća istupilo iz radne skupine, njim se neće mnogo toga promijeniti. Štoviše, sve podnesene primjedbe na djelovanje Agencije za elektroničke medije, potom rada radija, televizije, elektroničkih publikacija tj. portala te oglašavanja, pale su u sjenu članka 92. koji predlaže odgovornost pružatelja portala za cjelokupni sadržaj, uključujući i onaj koji je generirao korisnik. Zbrka oko komuniciranja novog zakona, kako ju naziva Kedžo, izazvala je zabrinutost da će urednici, među ostalim, biti odgovorni za komentare na društvenim medijima što je, ističe, glupost. Za DuList pojasnio je koji su najveći propusti ovog pravnog akta i zašto je medijska pismenost nužna za razvoj hrvatskog društva.
Slažete li se s tvrdnjom da je novi Zakon o elektroničkim medijima ‘zakon cenzure’?
Odgovornost urednika za objavu sadržaja koji potiču govor mržnje je postojala i do sad. Ova odredba ne tretira sadržaj ništa drukčije. U prijedlogu ne piše da se neko drugo mišljenje zabrani. Ja ovo ne govorim da bih branio novi Zakon o elektroničkim medijima jer nisam njegov poklonik. Kad bih mogao, promijenio bih ga na način da ne znam bili uopće sličio na sebe. Taj Zakon predviđa regulatorno tijelo – Agenciju za elektroničke medije koje već postoji pa je bolje pitanje zašto ono do sad nije na desetine više puta kažnjavalo te reguliralo s kaznenim odredbama kao opomenama sve neprihvatljive sadržaje. Ovo vam govorim kao čovjek koji je pet godina bio predsjednik Vijeća za elektroničke medije koje se nalazi u sklopu Agencije. Ideja da je to uvođenje cenzure na ‘mala vrata’ ne stoji. Dopustite da vam rečem nekoliko iskustava iz EU. U svim državama je zabranjen govor mržnje, ali neke su odredile odgovornost urednika za elektroničke publikacije, odnosno portale na način da na pojedine tekstove komentiranje nije uopće dopušteno, na neke su dopušteni ujutro, ali ne popodne ili jesu s potpisom, a drugdje sve vrste. Postoje razni oblici. Ne dao Bog dabih ja kao jedan čovjek, koji sebe drži intelektualcem i sudjeluje u obrazovanju mladih, zagovarao bilo koju vrstu cenzure, ali želio bih nešto pitati one koji se osjećaju pogođenima jer neće moći komentirati. Zašto kad imate mogućnost medijskog izražavanja u realnom vremenu to rade s lažnim profilima? Zašto se boje toga što pišu, a žele sudjelovati u kreiranju sadašnjice? Zašto se treba skrivati? Mislim da je sve ovo prilično krivo shvaćeno.
Što je onda pravi krimen Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i novog zakona?
Najveći pomak koje je Ministarstvo ostvarilo je što se sada zove ‘kulture i medija’. Međutim, ako će ostati na tome da su samo dodali ime, onda bolje da to nisu ni napravili. Ministarstvo je izrazito potkapacitirano da bi se bavilo nečim što je područje medija posebice u smislu visokom stručnom-obrazovnom mjerom koju treba imati. Ono što je izvor problema, a novi zakon o elektroničkim medijima je samo izvedenica toga, je medijska strategija ove zemlje. Mi nemamo nikakvu – kratkororočnu, srednjoročnu ili dugoročnu. Nakon toga bazni zakon je Zakon od medijima koji je stariji od ovoga. On je prastar. Zakon o HRT-u je iz 2012. Za administracijom tadašnje Vlade koja ga je donijela došla je vreća primjedbi iz Bruxellesa, a koje su se odnosile na to da je po tom zakonu javni servis – Hrvatska radio televizija napravljena tako da njom upravljaju samo politički vladari i elita. Oni koji su tada te primjedbe podržavali, sad su se na njih oglušili. Područje medijske regulative u Hrvatskoj je jedna dosta zapuštena priča. Njeno uređivanje je zadatak Ministarstva i da bi se to napravilo potrebno je puno vremena, prostora te ljudi koji znaju što napraviti.
Koji je onda prema Vašem mišljenju izlaz iz ove situacije?
Ne postoji zakon i paragraf koji će riješiti probleme na medijskom području. Zakon predmnijeva ne regulirati posljedice, nego pisati kazne. Mi moramo promijeniti paradigme društva. Puno se priča o građanskom odgoju, a gotovo nitko ne govori o medijskoj pismenosti. Zašto ona ne bi bila kolegij u osnovnim školama? Imam dosta iskustva rada s djecom od prvog do trećeg razreda. Njihovi roditelji dožive šok kada im kažem o čemu sam s njima razgovarao. Jednoj majci iz Novske sam rekao da je njen sin iz ponuđenih zanimanja odabrao biti youtuber. Pitala me: ‘Profesore, je li to nešto ružno?’. Medijska pismenost nije znati upaliti pametni telefon nego promjena vrijednosnih paradigmi oko učenja o konzumiranju medija i medijskih sadržaja. Navest ću jednu usporedbu. Po vama npr. nikad se za lektiru ne bi čitalo ruske klasike ili Matoša, već Alana Forda. Ipak, postoje neki autori koje se mora čitati jer je to važno za obrazovanje. Zašto se u tom smislu ne bi razgovaralo i o medijskoj pismenosti, već je sve smeće i površno? Postoje sadržaji koji su kvalitetni, ali mlade ljude treba prema tome usmjeravati. Sitni populizam i naslovnice sa ženama s mjerama 90–60–90 centimetara te muškarci koji imaju pločice na trbuhu nama su jedine vrijednosti. One su izokrenute, a u tome služe i mediji – stvaranju publike koja će znati filtrirati. Taj problem je i politički jer ako se opredijelite za taj pristup, onda nema rezultata dok ste na vlasti. Treba ih čekati dugo. Da ih danas počnete primjenjivati, medijsku pismenost bi imali za deset godina. U ukupnom kontekstu s moje točke gledišta, meni se kao sveučilišnom profesoru koji predaje medijske kolegije na Sveučilištu u Dubrovniku, zatim nekomu tko je u drugom mandatu predsjednik Programskog vijeća HRT-a te je u jednom mandatu vodio regulatorno tijelo i cijeli život se bavi s medijima s ove ili one strane mikrofona, čini da je govorenje o medijskoj sudbini Hrvatske na račun jednog zakona iz kojega se opet iščupao jedan članak prenisko, preusko i ništa ne objašnjava.
Novi zakon, dakle, neće kvalitativno regulirati medijski sadržaj?
Ne. Od Vašeg prvog pitanja na ovamo sve je simplicifirano, ogoljeno do krajnjih granica, čak i prostituirano. Vlasnici se pitaju što će – zaposliti dva urednika više koji će cijeli dan gledati što može ili ne. Nisu to ni prije radili, a iste su kaznene odredbe. Ako su vam važni komentari, vi ćete ih imati koliko želite. Zato ne treba vojska ljudi koja će ih delegirati. I do sad je bila odgovornost ne pustiti sadržaj koji poziva na ubojstvo. No, postavljam pitanje s početka. Da se to i dogodi, ne daj Bože. Može li netko reći na sudu da je bio pozvan počiniti ubojstvo jer je tako pročitao u nekom mediju? Ako mislite da je cenzura izbrisati ovaj komentar, onda se na njega potpišite i recite: ‘Želim demokratsko društvo u kojem mogu izražavati svoje stavove’. Bit ću prvi u koloni koji će se boriti za slobodne medije i stajališta. Govor mržnje i stajališta nisu ubojstvo. Demokracija je oduvijek predmnijevala jednu stvar za koju mi se čini da se u Hrvatskoj zaboravlja, a to je sloboda misli, riječi i djela, no uz dva ‘ali’. Prvi uz odgovornost za to što radite. Drugi da nema apsolutne slobode. Ona je ograničena. Prestaje onog trenutka kad počne ugrožavati tuđu. Kad bi se u tom okviru razmišljalo, ove razgovore ne bi vodili. Bolje bi bilo da pričamo da smo zbog nedostataka medijske strategije izgubili suverenitet hrvatskih medija. Zato imamo neplanski pokrivanje medijskog prostora raznim oblicima, sadržajima te vlasnike koji imaju sigurno potpuno drukčije mišljenje od onog kakvo je potrebno za razvoj demokratskog građanskog društva.
Kako je regulirano oglašavanje?
EU u tom smislu ima jasno zacrtane pravce. Jedan od njih je da se čuva dignitet djece i slabijih. Primijetit ćete da danas ima više reklama u kojima su djeca nego ikad. Ja sam se trudio uvesti pravilnik s oznakama koji je sadržaj primjeren nekoj dobi. S tim, da još jednom napominjem da su te oznake napravljene za roditelje. K tome će se ići još čvršće kako bi se onemogućilo svako manipuliranje najmlađima. Istovremeno, EU kao veliko liberalno-kapitalističko gospodarstvo traži mogućnost da se reklame što više dopuste. To znači da može biti sponzoriranih programa, product placementa i drugih oblika. Ne ide se za tim da su reklame nužno štetne, već prema odredbama o minutaži. Ovaj zakon bio je prilika izbaciti nekoliko notornih gluposti. Npr. u svibnju sljedeće godine su lokalni izbori. Lokalni mediji žive od predizbornih kampanja. Ostala je odredba da u elektroničkim medijima – na televiziji i radiju ne smijete reklamirati političare i stranku, osim kad je predizborna kampanja. Zamislite te gluposti, a smiju se oglašavati na plakatima, novinama i portalima. To je posljedica straha s početka demokratskog društva da će netko kupiti radio ili
televiziju i samo sebe reklamirati. Na taj način pokazuje se da su vlasnici idioti, ali i skepsa da mi nismo zreli kao društvo. Ne mogu izraziti koliko bi bilo moje zadovoljstvo kad bih mogao skinuti tu odredbu. Govorim ‘kad’ jer je ministrica Nina Obuljen Koržinek rekla da je ovo prvo čitanje zakona te ostaje otvoren prostor za izmjene, dopune i popravke.
Što je s medijskim financiranjem od strane lokalne samouprave?
Druga glupa stvar koju bi škarama izrezao je da 15 posto državnih služba mora dati lokalnim medijima za financiranje. Nije rečeno jesu li to dvije televizije, dva radija, dva portala ili samo jedna prijateljska kuća. Veliki je problem što nije napisano u odredbi da se oni daju za reklamiranje kako bi se upravo pomoglo lokalnim medijima i koja je posljedica ako im se ne da te tko će za to odgovarati. To ostavlja prostor za ‘dogovor’. U kontekstu neuređenosti medijskog prostora zbog toga je nužno konačno urediti pitanje vlasništva lokalnih medija. Ne može 10 posto vlasnik biti mesar, 20 komunalna tvrtka, 30 županija i 40 posto susjed Šime itd. Vlasništvo lokalne vlasti mora se izbjeći ‘pošto-potom’. Ako će biti i samo jedan posto, neka onda financira sve što je potrebno, ali onda se ti mediji ne mogu prijaviti na Fond za pluralizam. Ne možete s obje strane dobivati novce od poreznih obveznika. Mi smo nerješavanjem vlasničkih odnosa napravili križanca između stonoge i svinje. Imamo 98 pršuta i dvije plećke, a to ne prolazi. Zbog toga imamo kupus u financiranju koji je sve samo ne transparentan i ne vodi dobru.
Jedna od zamjerka prema Fondu za pluralizam je da se sredstva ravnomjerno ne raspoređuju prema svim elektroničkim medijima, odnosno publikacijama tj. portalima?
Protiv svake sam ‘uravnilovke’ te sam za to da se raspisuju natječaji i da se novci dodjeljuju prema kvaliteti i značaju za javni prostor. Stava sam da je elektroničkih publikacija puno, svi su registirirani u Agenciji za elektroničke medije i imaju vrlo površan pristup prema novinarstvu u kojem je 80 posto teksta vrlo često sveden na copy-paste tuđih informacija. Oni moraju biti svjesni da je za njihov medij potrebno pet minuta posla da ga registriraju, a za radio i televiziju treba ispuniti puno uvjeta da bi se uopće dobilo koncesiju. Ni odatle nije sve ravnopravno pa se ne može povući crta golog doprinosa. Puno je tu nepismenosti, neobrazovanja prije svega u svim medijima.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 25. studenog 2020.