Vaše vijesti

PUTOPISNA PRIČA GOSPOĐE LUCIJE KOVAČEVIĆ U zamahu ljubavi: Osvajanje Triglava

Sunce prolazi kroz visoka stabla mojih sjećanja. To su zrake koje se zrcale na svakom listu mene same. To su gledanja koja te čine radosnom, sretnom, poželjnom u sebi samoj. To je ta blizina tvoga bližnjega i još nekoga, Onoga skrivenoga, ali tebi osjetnoga. U zamahu moje ljubavi doskok je visok. Zemlja je planeta koju volim.

„Zemlja je tijelo, kugla“, čulo se od Dubravka. “Ta kugla je hrapava, malo izbočena.“, dodala sam. „To je zanemarivo.“, oglasio se Dubravko. „Da vidimo“, dodala sam opet ja,“ pa to su planine!“, uskliknula sam.

Diviti se nekome ili nečemu je u ljudskoj sposobnosti, a ja se divim Zemlji.

I bilo je ovo, tada.

Sletili smo u Zagreb i jedan dan uživali u hrvatskoj prjestolnici. Takvi smo da jedanput godišnje imamo potrebu biti u Zagrebu, pa makar i jedan dan. Tako je to bilo u našoj mladosti. Dišemo tu našu kulturu. Dišemo Zagreb.

Vlakom smo stigli u Sloveniju. Gorenjska, Notranjska i Primorska regije su za radost naših putovanja.

Svi članovi obitelji Faganel nam se raduju. Bili su to Milka i Rado, Nada i Rado mlađi su njihova djeca, zatim zet Mićo i nevjesta Darija te unučad, Rosana, Sara i Vane.

Poljšica je mjesto gdje svaku godinu dolazimo s našom malom djecom. Poznati smo cijelom mjestu, a malo niže je Ovsiše, i tu smo poznati, pa još niže je Podnart. Svi vole Dubrovčane. To je nešto kao kruna njihove privlačnosti Hrvatskoj. Mi smo ih osvojili. Ništa manje kao i oni nas sa svojom profinjenošću.

Dogodilo se jedanput da smo ostali osamnaest dana kod obitelji Faganel upoznavajući njihove prijatelje i planine.

Proputovali smo Sloveniju, ali Poljšica je najljepše mjesto gdje smo se uvijek vraćali.

Gorenci su ono što se kaže „pravi Slovenci“. I mi smo se našli u srcu slovenske kulture.

Dubravko i ja smo imali svoju sobu, a djeca svoju. Svi prozori soba su gledali na visoke jablane, jele koje su u svom zelenilu i modrilu te cvijeće koje je bilo posvuda.

Dnevni boravak je velik, pun je ugodno smještenog namještaja. Prozori su široki, visoki i gledaju na vrt. Vrt je pun visokog i niskoga voća i povrća. Tu u vrtu je i jedna mala vrtna kućica i tu smo ponekad objedivali, a piknike su pravili ispred te vrtne kućice na zelenoj travi sjedeći za velikim stolom gdje su bili pozvani rodbina i prijatelji. U vrtu je bio i stol za stolni tenis gdje sam se često igrala.

Iz vrta koji je bio sa istočne strane je bio ulaz na taracu pa u dnevni boravak, te u kuhinju, kao i još jedan ulaz izvana koji je sa južne strane ulazio u hodnik, pa u kuhinju.

Ovaj hodnik je spajao sobe te ulaz u kuhinju. Kuhinja je imala sve što je potrebno jednoj kuhinji. Čistoća se očitovala. Tu su prozori široki te je kuhinja disala svojim danjim svjetlom. Tu smo najčešće objedivali i večeravali.

Nada i Mićo sa djecom su stanovali kat poviše, a Rado mlađi kat niže sa suprugom Darijom i kćerkom Rosanom. Kuća je na blagoj uzvisini utonula u zelenilo boja.

Svi su oni u radnom odnosu. Nada je naša prijateljica koja nas je dovela u svoju obitelj.

Milka je iznjela na stol doručak prepun slovenskih specijaliteta. Ne mogu se otrgnuti a da ne spomenem poticu. Zasjeli smo svi, a bilo nas je. Milka i Rado su imali planove gdje danas ići. Puno planova i svi su se dogodili. Oni u svojoj kulturi imaju kulturu penjanja na planine i mi smo tu kulturu s veseljem usvojili. I tako smo upoznali veliki dio Slovenije iznutra i izvana. Lijepa. Prelijepa je Slovenija.

I došao je dan kada smo se penjali na Triglav.

U jutarnjim ranim satima Rade nas je vozio sve do Mojstrane. Ostavio je auto ispod brežuljka te nam je, popevši se s nama na brežuljak iznad Mojstrane, pokazao put kako dalje ići sami. I išli smo. Kilometar po kilometar. Uvijek je to bilo uzbrdo i uzbrdo. Noge su hodale i nijesu stajale. U dva sata poslije podne bili smo u prvoj planinskoj kući. Tu smo se malo odmorili, osvježili i krenuli naprijed. Nijesmo se smjeli više od deset minuta odmarati. To su bila pravila za ovakva dugosatna pješačenja. Sunce je peklo. Bilo je vruće. Osmi mjesec. No, mi smo išli. Sve je markirano i nismo mogli zalutati. Prelazili smo različite klance u kojim je bilo i snijega. Gazili smo taj snijeg i išli, pješačili, išli dalje. Nema ništa osim stijena ili povećeg kamenja kad odjedanput tu u bespuću samo jedan mali busen cvijeća ili pokoji busenčić visoke suhe trave. I to je cvijeće mirisalo. Nikada do sada takvu jaku snagu mirisa nisam čula. Parfem, niti je tako jak niti je tako ugodan prema ovome mirisu. Ali ovo je bilo ugodno za mirisati. Kad pređemo jedan klanac opet jedan busen cvijeća. Rijetko da bi se našla dva busenčića. Cvijeće je bilo različito. Od karanfilčića pa dalje. Ako se jedna vrsta cvijeća pokazala u jednome klancu u drugim klancima više nije bilo. Svaki klanac je imao svoje posebno cvijeće. Cvijeće je bilo sitno, maleno sa jakim bojama. Stabla ili bilo koje raslinje osim ovoga što sam već navela nije bilo.

Ponegdje su na našem putu bile i sajle, a dolje je bila provalija no mi smo se dobro držali.

Sati su prolazili. Umorni, iscrpljeni, kad gle, poveći kamen i na njemu piše “še malo” (još malo). Zaista smo pomislili da je još malo i to nam je dalo snage da jače zakoračimo. No trebalo je još pola dana i evo nas u predvečerje na Krederici. Jelena je išla u peti razred osnovne škole, a Vlaho nešto stariji. I eto, s takvima mladima smo krenuli osvojiti Triglav.

Prije večere izašli smo ispred kuće i gledali tamna prostranstva puna oblaka. Tu, na toj visini, ništa nije raslo. Tu niste mogli vidjeti nikakvu pticu, niti išta živo, osim strmih kamenih litica. Tu je s nama bilo i drugih turista koje je prije nas doveo vodič. Stajali smo u oblacima i noći koja se spušta s nekim sitnim pahuljicama snijega, kad odjedanput, začujemo vodiča i ugledamo njegove raširene ruke gdje s oduševljenjem izvikuje „Ovo je moja žena!“.

Taj čovjek je bio zaljubljen u ovu pustoš. U pustoš koja osim kamena nema ništa. I u ovu tamu koja se večeras prostirala posvuda. Dobro sam se zagledala u što je taj čovjek bio zaljubljen. Nezamislivo, mislila sam u sebi. Pa ipak je to bila njegova istina koju sam ja malo kasnije i prihvatila. Vrijeme je bilo za večeru te smo ušli u kuću. To je planinska kuća, dosta velika i sličila je manjem hotelu.

Za vrijeme večere slušali smo razne priče o tome kako su strijele (gromovi) pucale po Triglavu i kako je mnogo onih koji su poginuli. S takvim osjećajima smo pošli na spavanje. Odlučili smo da se nećemo peti. Bila su u pitanju naša djeca. Previše je opasno.

Sutradan u jutarnjim satima ugledali smo sunce i strme litice Triglava. Skočili smo iz kreveta i samo jedno je u svima nama bilo prisutno, osvojiti Triglav. Poslije doručka sa ruksacima smo se peli korak po korak. Morali smo paziti gdje nam noge staju. Nije se smjela dogoditi greška. Jelena, koja je do tada išla prva, morala je zauzeti mjesto u sredini. Ako padne da je možemo uhvatiti. No, ona nije pala. Evo nas na prvoj glavici Triglava. Triglav ima tri vrha. Sami vrhovi su ravni s veoma uskim puteljkom. Na malome Triglavu je jedna žena zastala. Nije išla ni naprijed ni nazad. Psiha je zagospodarila. No mi smo išli dalje. Čitali smo na kamenim pločama kako je strijela ubila tu, toga i toga. Bilo je to tužno vidjeti. Išli smo dalje.

Oduševljeni s onim što smo gledali ispod i iznad, gotovo smo poskakivali od radosti. Litice stijena i oblaci, a gore sunce.

Evo nas uz Alježev stup. Tu je mali stolić gdje smo mogli izvući zadaću i tu se upisati. Izvadila sam iz ruksaka plavu Gospinu krunicu iz Međugorja i objesila je o Alježev stup. Upravo smo se uspjeli slikati kad je jak vjetar zapuhao i oblaci nas zaokružili. Kako je moguće? Sve do sada je bilo sunce. U jednom trenutku zaokružili su nas gusti tamni oblaci.

Tu na vrh Triglava smo se upoznali sa našim budućim prijateljima. Nismo imali vremena , morali smo silaziti brzinom. Oni su se spuštali preko Planinc, a mi drugim dijelom Triglava. Vrijeme se pogoršavalo iz minute u minutu. Već smo bili u nekoj dolini, ali i dalje na visini gdje su gromovi pucali i oblaci prebivali.

Neki ljudi su se skrivali ispod nekih kamenja, zapravo, ja sam primjetila da je to bio jedan, ne tako velik, više malen kamen, uz koji su njih par čučali. Uvijek je bio po jedan kamen pa sam se čudila što to ti ljudi tamo rade. Davali su nam znakove da se i mi sklonimo za takav jedan kamen no mi smo išli dalje. Znali smo da moramo doći do planinske kuće, i to je ono što sada trebamo. No oni su nas i dalje upozoravali da se razdovojimo, jer ako jednoga ubije grom da se to ne dogodi cijeloj obitelji. Kakve su to priče? Nikoga od nas ne smije ubiti grom. Takvo nešto nam nije bilo ni na kraj pameti i jurili smo dalje iako su nas opet upozoravali da naše disanje privlači gromove. Jurili su Dubrovčani koji su samo znali plivati i na kraju evo nas u planinskoj kući.

Tek što smo ušli počela je kiša. Kiša? Da, kiša. To je bio pljusak sa velikim kapima.

Uskoro su u kuću uletjeli i naši triglavski prijatelji. Oni su također osvojili Triglav s dvoje dječaka, njihovi sinovi. Uskoro smo zajednički jeli toplu juhu. Tatjana i Franci Žust su nam pričali da gdje god su se uhvatili za kamen da ih je struja tresla. Mi smo jurili i za nikakva kamenja se nismo hvatali. Tako smo bolje od njih prošli. Zamislite da smo mi Dubrovčani to doživljeli … pa što bismo mislili i kako bi dalje išli.
Veoma brzo smo se našli u zajedništvu i u budućnosti smo postali veliki prijatelji. Kada se udavala moja kćerka pozvala je Tatjanu da joj bude kuma.

Svi ljudi koji su bili vani bili su primljeni u kuću. Nije se postavljalo pitanje ima li mjesta. Ljudi su spavali posvuda. Po stepenicama, u WC-u i na krevetima oni koji su došli ranije. Kreveti su bili jedan poviše drugoga i bilo ih je puno. Tako. Mi smo spavali negdje po sredini.

Sutri dan je svanuo sunčan. Sa svojim prijateljima smo krenuli putem koji se zove „Preko sedmerih jezera“. Do Sedmerih jezera je trebalo puno pješačenja. Svi smo se umili u nekoj spjažici hladne planinske vode gdje ti sve prehlade odmah prođu. A zrak, tek zrak. Taj divni planinski zrak uništava sve bakterije. I tako zdravi zdravcati jurili smo nizbrdo.

Tatjana, Franci, te njihova djeca, Borot i Uroš, su Slovenci i u jednom momentu su nam pokazali ono što smo mi cijelo vrijeme tražili – runolist. Zabranjen za brati, ali mi smo Dubrovčani, moglo bi se i oprostiti. Vlaho je od sada u svome herbariju mogao imati par runolista. Franci nam je pričao da se Talijani sa konopima spuštaju kako bi ubrali runolist, a nama se pokazalo kako prolazimo pokraj njega i ne vidimo.

Kada nijeste na svome terenu i takvo vam se nešto događa.

Prelazili smo preko Sedmerih jezera i u svim planinskim kućama se pomalo odmarali, ali više da dobijemo pečat da smo bili na toj i toj visini nego poradi samoga odmora. I tako, puni pečata, stigli smo na Bohinj. Dubravko, Jelena, Vlaho i ja smo ušli u autobus koji vozi do Radovljice pa vlakom do Podnarta te pješice do Poljšice. A naši prijatelji su pošli u Rovte.

Milka i Rado su nas dočekali presretni da smo se vratili dobro i zdravo. Bili su jako zainteresirani što ćemo im reći, a naročito o Sedmerim jezerima. I tako, poslije nekoliko navrata, pitajući nas da im nešto pričamo o Sedmerim jezerima uvidjeli su da nas to nešto posebno ne privlači jer mi smo svu priču skretali o našem penjanju i Triglavu. Milka je shvatila. Uzviknula je. Pa oni imaju more. Njima Sedmera jezera nisu nešto posebno.

Sedmera jezera su zaista nešto prekrasno. Drveća su se zrcalila u čistoj, bistroj, suncem obasjanoj vodi kao i visoka trava veća od nas kroz koju smo imali puteljak. I danas imam tu sliku u sebi, ali ja imam more.

To penjanje do Triglava, to je nešto kao da ste u filmu, i još mnogo, mnogo, snažnije i interesantnije.

Kroz cijelo mjesto se širila vijest da su Dubrovčani bili na Triglavu. To su bile vijesti mjeseca. Vijesti koje ovo mjesto prvi put čuje. Postali smo planinari, a bili smo neznalice koje Bog čuva.

Par dana iza, posjetili smo svoje triglavske prijatelje. Iz Rovta se mogao vidjeti Triglav. Bio je sav u snijegu.

Rado je bio taj koji je točno izračunao kada se može ići na Triglav i kad se ne smije ići, a bio je to osmi mjesec.

Tatjana i Franci te njihova djeca, Borot, Uroš i Vanja, te Tatjanina mama Jelka su obitelj zajedništva. Tatjanina mama Jelka ukusno i slasno kuha slovenske specijalitete. To se mora znati. Tatjanin tata je već bio umro.

Tatjanina mama Jelka ima veliku kuću na dva kata i prizemlje. Moram ovo nadodati. Kuća je toliko velika da može biti i hotel. Na katu su Tatjana i Franci sa djecom dok je mama kat niže. Ali oni su skupa. Ova kuća se nalazi u Rovte kod Logatca.

Nas četvero smo svi približno istog godišta tako da smo se veoma dobro nalazili u dijalozima. A i te velike različitosti u podnebljima u kojima živimo čine nas interesantnima jedni drugima.

Došao je rat. Moja rodica pozvala je moju kćerku da dođe u Ameriku. Tatjana i Franci su nas vozili do Beča na aerodrom. Mene i Jelenu. Držala sam se rukom za držač. Odjednom bi mi ruka pala i ja bi se probudila, a oni voze i voze. Bio je to veoma dug put gdje sam ja više puta zaspala, ali se i odmah probudila, jer bi mi ruka odmah pala, a oni su vozili i vozili.

Rekao je Dostojevski: „Prijatelji mojih prijatelja su i moji prijatelji“ , ovo se obistinuje.

Milka i Rado sa Poljšice imaju prijatelje kod Kranja – Naklo.

Ovo je priča za sebe. Nuša i Alojzije Konc su temperamentni. Čini mi se da sam došla u Šibenik. On dobro govori hrvatski jer je vojsku služio u Hrvatskoj a ona je Štajerka. Dolazeći u Dubrovnik kod mene našla bi se s mojom prijateljcom Rezikom iz Zagorja. Ta one su isti jezik govorile i iste pjesme pjevale.

Imaju dvoje djece, Miha i Marko. Imaju privatnu tvornicu mesnih proizvoda. Zvali su nas na objede i večere. Tu se moralo jesti da bi oni bili zadovoljni pa i onda kada ste već objedovali na Poljšici. Jedanput se i ovakav slučaj dogodio.

U ratu su nam slali pakete hrane.

Nada. Naša prijateljica. Izrarzita je plavuša. Ima alabasterno bijeli ten. Mlađa od mene i Dubravka. Toliko je lijepa da sam se ja uvijek iznova zagledavala u nju. Svojom pojavom pljenila je svakoga.
Mladići u Dubrovniku su za nju bili napor. Uskoro sam i ja uvidjela kako je ponekad napor biti lijep. Postali su i meni napor ako sam išla s njom. Gotovo da su svi htjeli poznanstvo s njom. Kada se šetala sama ili bi išla negdje uvijek je sa sobom vodila moga sina koji je tada bio dječak.

Imala sam jednu čeleste plavu haljinu. No na našemu ljetnome suncu je ona ubrzo izbljedila. Htjela sam je baciti. Zaista tako izbljeđena, ničemu nije služila. Nada, vidjevši haljinu rekla je: „Daj je meni“. „Kako tebi kad je izbljeđena?“. I na kraju sam dala tako nešto nevaljalo, i to svojoj prijateljici.

Kada smo se ponovno našli na Poljšici moja haljina koja je sada bila Nadina sasvim je dobru boju imala. Ništa ona s njom nije učinila. Svjetlost na sjeveru je sve učinila. Zagledala sam se u visoka stabla, svuda, posvuda, i to zelenilo koje pršti. Zagledala sam se u svjetlo dana. Zagledala sam se u haljinu.

Rado. Otac obitelji. Širok, prostran, susretljiv, srdačan. Tih u odnosima. Napredan u civilizaciji. Elegantno sportska osoba. On i Milka – dosjetljivi, gdje nas sve voditi na izlete? Mnogo puta sam primjetila kako se nadopunjuju s nekim redom kulturne finoće.

Milka. To je temelj. Zgrada u kojoj svi možemo stanovati. Poradi nje je sve zadobivalo svoje vrednote.

Vrijeme je prolazilo. Neki od nas odlaze ranije sa zemlje.
Milka! Moja draga Milka je otišla.

Bila su to sjećanja iz mladosti koja čine da se veselimo sadašnjosti poradi naše prošlosti. Lijepa životna iskustva koja su još u trajanju na drugačiji način. Hvala, dragi naši.

Autorica: Lucija Kovačević

Pročitajte još

Malo niže od butige ‘Libertina’ se urušio zid, prolaznici pozivaju na oprez

Dulist

Blagdan Velike Gospe na otoku Mljetu – dostojanstveno i u duhu tradicije!

Dulist

[ZAHVALA DPDS-U] Mario Obuljen: ‘Čestitam svim aktivnim sudionicima u očuvanju kulturne baštine’

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija