Priznanje je na neki način lijepa nagrada za trud u ovako stresnoj godini. Nagrada ne samo meni već i svim članovima Društva psihologa Dubrovnik, kolegama i kolegicama koji su sudjelovali u radu i bili pri telefonu za psihološku pomoć tijekom 2020. i 2021. – priča za DuList dubrovačka psihologinja Nanda Kalafatović pri OB Dubrovnik, ujedno predsjednica Društva psihologa Dubrovnik, kojoj je nedavno dodijeljeno priznanje Hrvatske psihološke komore za zasluge i doprinose koje je ostvarila u kriznom volontiranju tijekom pandemije koronavirusa. S Kalafatović koja se bavi savjetodavnim i terapijskim radom s djecom, mladima i njihovim obiteljima, porazgovarali smo kako se naši najmlađi nose s ograničenjima koje im je nametnula pandemija koronavirusa, ali i što bi savjetovala roditeljima kako pomoći svojoj djeci.
Mnogi će reći kako je ovo razdoblje izvanredno za obitelj. Slažete li se?
Razdoblje je izuzetno stresno. Razdoblje gubitaka velikih razmjera jer nam je donijelo razočarenja, neispunjena očekivanja i ne samo materijalne gubitke, iako je bilo i njih – ljudi su ostajali bez poslova čime su ujedno bile pogođene njihove obitelji, već i propuštene prilike te gubitak socijalne podrške zbog distanciranja. Ona su se posebno dogodila djeci i mladima. Oni su uskraćeni i doživjeli su niz bolnih iskustava. Izuzetno su i inače ranjivi, ali sve ovo što se događa pojačalo se osobito kod predškolske dobi i adolescenata. Okolnosti i način života su se u potpunosti promijenili u većini sfera. Problematika poteškoća kod djece i mladih se promijenila. Uglavnom dolaze srednjoškolci. Broj predškolske i školske djece otprilike je jednak kao prije. Depresivniji su, skloni su fizičkom samoozljeđivanju, dosta su anksiozni, izloženi su tehnologiji i odmaknuti su od svojih vršnjaka te drugih bitnih osoba kao što su učitelji ili treneri, ali i velikog dijela obitelji. Više sam ih uputila psihijatru nego u zadnje dvije godine prije pandemije.
Što im Vi savjetujete?
Negdje sam čula izraz ‘život na čekanju’. Razvojni zadatci idu dalje, djeca i mladi nemaju vremena čekati i stati u jednom mjestu kao mi. Nemaju izlaske i zabavu što je, primjerice, adolescentima najvažnije. Kontakti s vršnjacima su površniji ili ih uopće nema. Djeca su u tjeskobi, nezadovoljna su, vlada stalna napetost i ona poruka koju trebamo poslati je da je OK ne biti OK u ovakvoj situaciji. Naravno da se čovjek osjeća loše i bitno je da se s tim suoče, da te osjećaje sami sebi i okolini iznesu, podijele sa svojim ukućanima te prvenstveno roditeljima. Ono što osjećaju ne znači nikakav poremećaj ili bolest nego prilagodbu na novu situaciju. Česti su savjeti ‘budi zadovoljan s onim što imaš ili skreni pozornost na nešto drugo’, međutim to može biti dvosjekli mač. Ako je čovjek tužan, onda ga to odvlači od osjećaja koje nije proradio, a nije spreman veseliti se nečem drugom. Npr. djeca nemaju maturalnu zabavu. Teško će im se odvratiti pažnja i reći to ćeš nadoknaditi. Važno je prihvatiti kako se osjećaju sad, to integrirati u svoje iskustvo i ići dalje.
Razgovarate li ‘online’?
U dubrovačkoj bolnici nemamo uređenu online komunikaciju. Djeca dolaze redovito kao i dosad. Maskice se drže i to je bolje te kvalitetnije nego virtualno. Ona su po cijeli dan na kompjuteru. Vidim da im godi. Željni su razgovor i prisnijeg kontakta. Većina adolescenata sama od roditelja traži da dođu. Izražavaju potrebu za tim. Prije su ih češće upućivali obiteljski liječnici, škola ili Centar za socijalnu skrb. To su uglavnom djeca koja i jesu bila povučenija, anksioznija i introvertnija, dok ekstrovertnija također imaju problem jer ne mogu izlaziti i družiti se u onoj mjeri kao dosad. Nemaju slobodne aktivnosti i uopće nemaju gdje izbaciti svoj višak energije, ostvariti se u onome u čemu su uspješni. Teško im je toliko vremena sjediti u sobi i pratiti nastavu, koncentracija i motivacija im padaju više nego kad su u školi i kad postoji živa interakcija.
Osim djece i mladih podrška je itekako potrebna roditeljima. Je li pogrešno tješiti se činjenicom da se to ne događa samo nama nego cijelom svijetu?
To mlade slabo tješi. Kad dijete dođe s problemom njemu nije važno što je i drugima tako. Osim toga, pandemija nije za sve jednako stresna. Ne gledaju svi isto na tu poteškoću. Mladi hoće živjeti ovdje i sada, zadovoljiti svoje potrebe za izlascima i druženjima. Puni su energije, u fazi su kad je to najvažnije. Bolje je rješenje otvoriti se nekome od povjerenja. Roditeljima je sve to teško organizirati jer su i sami u stresu. Prolaze promjene i gubitke. Ono što je najvažnije je da obitelj bude sigurno mjesto za dijete. Mjesto gdje se može isplakati, biti ljutito i dati im do znanja da su tu za njih prisutni te su im spremni pomoći. Ako ne mogu dokučiti zašto se ponašanje djeteta promijenilo, naravno da se trebaju javiti stručnoj osobi. Ovisno o dobi treba prilagoditi način iznošenja informacija. Ne treba ići u detalje, ali također ne treba davati lažna obećanja. Treba kratko i jasno im objasniti. Dječji mozak je izvanredno prilagodljiv. Ona su zapravo odlično prihvatila ovu situaciju i vrlo su suradljiva. Nose maske, steriliziraju ruke, sjede i ne diraju stvari po sobi, osim ako nemaju hiperaktivni poremećaj. Svi su tinejdžeri u fazi otpora prema roditeljima. Većina ih je željna boraviti s vršnjacima jer se bolje slažu nego s roditeljima, a sad su osuđeni upravo na to da s roditeljima budu doma. Kod njih je bitno pokazati da ste ih spremni poslušati i podržati.
Pomaže li osmišljavanje strukture tj. plana dana?
Naravno, ali problem je što se ona jako promijenila. Manjoj djeci je ona potrebna. Kad znaju gdje idu sutra i što se događa, smanjuje se anksioznost. Kod starijih je to malo teže. Ipak, roditelji bi se trebali potruditi odrediti u danu koje je vrijeme za učenje ili za neku zajedničku aktivnost. Pitanje je kako je njima s poslom i vremenom.
Hoće li sa završetkom pandemije koronavirusa porasti broj psihičkih oboljenja među svim uzrastima?
Već je porastao i sigurno će još rasti. Međutim, još je rano, treba proći neko vrijeme za vidjeti kakve će konkretno biti posljedice. Ljudi koji su u rizičnim skupinama, dakle koji su i prije bili skloni depresivnim i fobičnim reakcijama, imat će veće probleme. Sve ovisi o tome kako se tko suočava sa stresom i koje mehanizme koristi.
Gdje se sada ljudi mogu obratiti za pomoć osim putem liječnika obiteljske medicine? Je li naš zdravstveni sustav pružio dovoljnu podršku ljudima u potrebi?
Tijekom karantene imali smo krizni telefon i on je kasnije uveden za djecu, no sad smo se vratili na stanje kao prije pandemije. Nazove se svoga liječnika i dobije se uputnica te se ide kod psihologa. Nas je zaista jako malo i prije pandemije jedva smo uspijevali zadovoljiti potrebe, a kamoli sad. S obzirom na to koliko nas ima, dajemo maksimalno koliko možemo. Trebalo bi zaposliti veći broj psihologa i stručnjaka za pružanje pomoći. Dosta ih završava psihologiju. Zadnjih par godina je ona poprilično popularna. Treba popuniti mjesta u vrtićima i školama. Prije su djelovali obiteljski centri koje su ukinuli. To nije problem samo u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, nego u čitavoj Hrvatskoj. Naporno je i emocionalno iscrpljujuće, ali guramo. I mi smo u pandemiji. Moj ispušni ventil je šetnja. Idem pješke s posla, bavim se nordijskim hodanjem i gimnastikom. Punim baterije na zraku, na suncu i u prirodi. Savjetuje se poslušati vijesti jedan do dva puta dnevno, a ja ne stižem ni toliko.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 28. travnja 2021.