Izv. prof. dr. sc. Nebojša Stojčić nedavno je imenovan novim prorektorom za poslovanje Sveučilišta u Dubrovniku. Do trenutka imenovanja obnašao je dužnost pročelnika Odjela za ekonomiju i poslovnu ekonomiju.
Sve je započelo 2005. godine kada je diplomirao na Fakultetu za turizam i vanjsku trgovinu u Dubrovniku na smjeru Vanjska trgovina gdje već od iduće godine počinje raditi kao znanstveni novak-asistent i asistent. Njegov životni i poslovni put ispunjen je brojnim ostvarenjima. Tako od svibnja 2016. postaje član Upravnog vijeća Opće bolnice Dubrovnik, autor je i suautor 27 znanstvenih radova, aktivno je sudjelovao na 11 međunarodnih i tri domaća znanstvena skupa i još dosta toga. S njime smo prošli teme o uspjesima Sveučilišta, Bologni, njegovom doktoratu, ekonomskoj situaciji…
Kako su protekli upisi u 2016./2017 godinu i što očekujete od upisa u onu iduću?
U posljednje dvije godine zabilježili smo porast interesa za naše studije kao i nešto ranije popunjavanje upisnih kvota nego inače. U skladu s navedenim, a i temeljem analize tržišta ove godine povisili smo upisne kvote za određeni broj studija. Povratne informacije za sada su više nego dobre i daju nam za pravo misliti kako smo ispravno postupili. Očekujemo kako će ove godine većina mjesta biti popunjena na lipanjskom upisnom roku, a sva mjesta do rujanskog. Osobito veseli veliki interes studenata iz inozemstva za studiranje u Dubrovniku, a gdje iz godine u godinu imamo dvoznamenkasti rast. U tom kontekstu možemo izdvojiti dvojni (double degree) studij kojeg smo prošle akademske godine pokrenuli sa Sveučilištem u Palermu što je prvi takav program iz područja ekonomije u Hrvatskoj. Sada već možemo reći kako se ovaj program pokazao velikim pogotkom budući smo već od kolega iz Palerma dobili upite za povećanje broja studenata koji žele sudjelovati u ovom programu, dio svog studija provesti u Dubrovniku te uz diplomu matične ustanove dobiti i onu dubrovačkog sveučilišta. Kako stvari stoje, jedna jako lijepa priča.
Kad je došlo do povećanja međunarodne razmjene studenata odnosno sve veće zainteresiranosti stranih studenata za Dubrovnik?
Dolazak stranih studenta u značajnijem broju je recentna pojava, koja seže unatrag četiri do pet godina. Tada smo na Sveučilištu imali svega par stranih studenata. U ovoj godini strani studenti koji dolaze kroz programe mobilnosti, u vlastitom aranžmanu ili kroz dvojne studije na pojedinim odjelima Sveučilišta čine gotovo petnaest posto ukupnog broja studenata. Danas na Sveučilištu imamo studente iz gotovo svih dijelova Europe od Rusije do Portugala i od Turske do Nizozemske. Iznimka je tržište Velike Britanije, ali niska odlazna mobilnost je svojstvena studentima s Otoka. Ovakav ishod zasluga je ne samo nastavnika nego i sveučilišnih službi i studentskih udruga koje ulažu velike napore u izgradnju prepoznatljivosti dubrovačkog sveučilišta kao visokoobrazovne institucije koja pruža obrazovanje kvalitete usporedive onoj konkurentnih inozemnih sveučilišta. Kada već govorimo o stranim studentima, jedna posebnost je činjenica da pored studenata koji dolaze iz novih dijelova Europe s kojima nismo ranije imali suradnju, na sveučilištu svake godine boravi i zamjetan broj studenata s institucija s kojih smo i u prethodnim razdobljima imali dolazne studente. U razgovorima s našim službama koje brinu o stranim studentima potonji nerijetko ističu kako su se za studiranje u Dubrovniku odlučili zbog pozitivne atmosfere, kvalitete nastavnog procesa i onog što na sveučilištu posebno njegujemo, individualnog pristupa nastavnika studentu o čemu su čuli iz pozitivnih dojmova kolega koji su nam odlučili pokloniti povjerenje oko svog obrazovanja. Sve ovo zajedno čini nas ponosnim i u zadnje vrijeme često volimo reći kako postajemo jedno pravo međunarodno sveučilište.
Dotaknimo se sustava Bologne. Što biste zadržali, a što odbacili?
Teško je govoriti u tim kategorijama. Kad je pokrenut cijeli proces u Hrvatskoj, Sveučilište u Dubrovniku bilo je među prvima koji su ga implementirali, što je bilo logično jer smo se u tom trenutku i osnivali. Proces je zamišljen s idejom da se stjecanje određenih kompetencija potrebnih za zaposlenje omogući već nakon tri godine studiranja što je tipično u velikom broju zemalja gdje takav sustav postoji. Diplomskim studijem kroz naredne dvije godine, te u konačnici i doktorskim studijem za one koji se odluče na taj korak, pojedinci bi se dodatno usavršavali ovisno o svojim profesionalnim i znanstvenim preferencijama. Ako danas pogledamo unatrag možemo reći kako su iskustva unutar pojedinih područja različita. U nekim studijskim područjima tzv. bolonjski proces je zaživio dok je u drugim zadovoljena forma, ali ne i sadržaj reforme. Možemo reći kako su neka temeljna načela procesa poput promjena u načinu prenošenja i usvajanja znanja, olakšane mobilnosti i sl. uglavnom našle svoje mjesto pod suncem. Međutim, ostaje onaj temeljni problem, a to je činjenica da tržište rada kod nas nije prepoznalo prvostupnike i veliki broj njih ima poteškoće u pronalasku zaposlenja u svojoj struci. Zbog toga se veliki broj prvostupnika odlučuje za nastavak studiranja.
Kako to da ste se odlučili na studiranje u Dubrovniku?
Rođen sam i odrastao u Mostaru gdje je tadašnji Fakultet za turizam i vanjsku trgovinu imao jako pozitivnu reputaciju i generacijama je velik broj srednjoškolaca odlazio na Fakultet u Dubrovniku. Htio sam studirati ekonomiju, odnosno da budem precizniji studij koji će se usmjeriti na međunarodnu trgovinu. Dubrovnik je nekako bio logičan izbor. Ne samo za mene, jer je iz moje generacije i srednje škole desetak nas upisalo studij baš u Dubrovniku. Više od pola života sam ovdje u Dubrovniku gdje sam po završetku studija ostao raditi kao znanstveni novak na tada već Odjelu za ekonomiju i poslovnu ekonomiju. Nakon završenog diplomskog studija, dobio sam stipendiju za doktorski studij na Sveučilištu Staffordshire u Velikoj Britaniji gdje sam doktorirao u roku od tri godine što je za njihove standarde nešto malo prije rokova. Bilo je ponuda i s drugih sveučilišta za prelazak i rad na tim institucijama. Ali uvijek je prevladala činjenica kako se u Dubrovniku osjećam kao doma. Atmosfera koju mi generalno u Hrvatskoj imamo, nešto je što se u tom užurbanom zapadnom svijetu izgubimo. Tek kad se maknemo, postanemo svjesni koliko je kvaliteta života, uz sve probleme koje nas muče, bolja nego negdje vani. To je prevladavalo pored činjenice da se naše Sveučilište u budućnosti može izgraditi kao prepoznatljivo i to u međunarodnim okvirima, ono koje će biti poželjan partner za suradnju. Svoje mjesto sam zbog toga vidio na jednom ovakvom sveučilištu.
Bili ste jedan od rijetkih studenata čijoj je disertaciji povjerenstvo dodijelilo prolazak bez bilo kakvih izmjena…
Tako je, bio sam jedan od rijetkih studenata kojima je povjerenstvo za obranu doktorske disertacije udijelilo direktan prolaz što je u Velikoj Britaniji rijetkost koja se dodjeljuje samo nekolicini najboljih polaznika u svakoj generaciji. Doktorat je bio na temu konkurentnosti i restrukturiranja poduzeća u procesu tranzicije u novim članicama Europske unije. Drugim riječima, moj interes već tada bio je zapravo po pitanju kako omogućiti veću konkurentnost poduzeća odnosno transformacija poduzeća u konkurentne igrače na europskom i međunarodnom tržištu. Posljedično s tim, omogućiti veći rast gospodarstava i bolji standard života građana u ovom dijelu Europe, novim članicama srednje Europe.
Otvaranje novih studijskih programa traje izrazito dugo. Koje su sve zapreke?
Sam proces jest dug zbog raznih administrativnih prepreka koje još uvijek postoje, ali su na sreću prepoznate te se nadam da će u doglednom vremenu biti i otklonjene. Na Odjelu za ekonomiju i poslovnu ekonomiju sveučilišta prije par godina smo s partnerima iz nekoliko europskih zemalja imali namjeru pokrenuti združeni diplomski studij koji bi studentima omogućio pohađanje po jednog semestra na svakoj od partnerskih institucija i stjecanje zajedničke diplome koji bismo kandidirali za financiranje u sklopu Erasmus Mundus programa. Iako interes partnera i danas postoji i u redovitom smo kontaktu cijela stvar je na čekanju zbog potrebe usklađivanja našeg zakonodavstva u tom području. Ako govorimo o novim programima na Sveučilištu u Dubrovniku problemi su visoka opterećenost nastavnika u izvođenju postojećih programa, ali i problemi koji su svojstveni i postojećim studentima, a to je pitanje smještaja. U turističkoj destinaciji kao što je Dubrovnik studentima je izazov pronaći smještaj za cijelu godinu. Skora izgradnja studentskog doma trebala bi riješiti ili barem ublažiti taj problem zbog čega je Sveučilište tome pristupilo kao strateškom projektu.
Jesu li djelatnici Sveučilišta uključeni u projekte Gradske uprave?
Proteklih godina Sveučilište je postalo aktivan sudionik u životu zajednice u kojoj djeluje. Možemo reći kako danas aktivno sudjelujemo u projektima lokalne i regionalne uprave. Suvremena sveučilišta nisu samo visokoobrazovne institucije nego i subjekti koji svojim znanstvenim spoznajama, prijedlozima rješenja i analizama pružaju potporu kreatorima ekonomske politike. Sveučilište u Dubrovniku slijedi te trendove te tako naši znanstvenici sudjeluju u velikom broju domaćih i međunarodnih projekata kao i strateških inicijativa koje su pokretane s lokalne i regionalne razine. Tako primjerice u sklopu jednog od takvih projekata trenutno razvijaju preporuke za valorizaciju kulturne baštine na nekoliko područja naše županije u svrhu kreiranja konkurentnog turističkog proizvoda visoke dodane vrijednosti koji će omogućiti produljenje sezone.
Jeste li radili analizu potreba tržišta rada i poklapa li se s potrebama Sveučilišta?
Kada govorimo o hrvatskom tržištu rada usporedno s drugim tržištima, činjenica jest kako većina naših studenata pronađe zaposlenje u nekom razumnom roku. Međutim, ono što je posebnost hrvatskog tržišta jest niska mobilnost radne snage. Naši ljudi nemaju tu naviku, koju imaju u drugim zapadnim zemljama, ići za poslom te nastoje pronaći posao u mjestu življenja. U drugim zemljama je sasvim normalno, ukoliko u njegovom mjestu življenja nema posla, ide tamo gdje postoji takva mogućnost. Takva su iskustva i naših studenata. Možda ne nađu posao u struci u Dubrovniku, ali kada analiziramo gdje su i što rade, činjenica je kako je većina njih pronašla posao te su izgradili respektabilne karijere, ali diljem Lijepe Naše.
Smatrate li kako bi Dubrovnik mogao podnijeti ukidanje prireza kao najbogatiji grad u Hrvatskoj?
U ovom trenu ne bi bilo zahvalno govoriti o preciznim izračunima takvih učinaka budući istim ne raspolažem. Međutim, činjenica je kako danas u svijetu postoji trend prenošenja prava i dužnosti na lokalne i regionalne jedinice s razine središnje države. Kada se, međutim, u javnosti govori o decentralizaciji onda se uglavnom spominje rashodovna strana odnosno sve one potrebe koje lokalne i regionalne jedinice zadovoljavaju dok se mogućnost financiranja istih od strane lokalnih i regionalnih jedinica nekako ostavlja po strani. Ukidanje prireza zasigurno bi povećalo raspoloživi dohodak stanovništva ovisno o razini njihovih primanja, ali bi u isto vrijeme dovelo do smanjenja prihoda nižih razina vlasti. Bi li se navedeno povećanje dohotka reflektiralo u većoj potrošnji odnosno posljedično i većim poreznim prihodima iz ove stavke te na koji način bi se isti transferirali lokalnim jedinicama uprave, pitanje je na koje nije moguće odgovoriti bez detaljne analize.
Koje je Vaše mišljenje o Dubrovniku kao poreznoj oazi?
U priči oko izgradnje konkurentnosti pojedine destinacije, regije ili države pitanje snižavanja poreza ima veliku zastupljenost. Svjedoci smo učinaka koje je takva porezna politika imala na pojedina europska gospodarstva u vidu privlačenja stranih investicija i otvaranja novih radnih mjesta. Međutim, u Dubrovniku već imamo zamjetan interes investitora u sektoru što nam je temeljna djelatnost turizmu tako da nisam siguran je li to put kojim trebamo ići u kontekstu ranije diskusije o pitanjima zadovoljavanja potreba od strane lokalne i regionalne uprave. Ono što bi za nas bilo važnije jest strateški pristup upravljanju financijama na razini destinacije.
Jesmo li spremni na korištenje novčane valute euro? Kakva su Vaša predviđanja?
Nedavno je ravnateljica Ekonomskog instituta Zagreb iznijela pesimističan stav za uvođenje eura. Ako gledamo kriterije koji su potrebni za uvođenje eura, sigurno je kako ih još nismo zadovoljili – to je ‘gola statistika’, ako gledamo s te strane. Činjenica je kako smo visoko euroizirana ekonomija, tako da je u nekom doglednom vremenu sigurno kako ćemo ići prema usvajanju eura i to je put kojim ćemo u konačnici morati krenuti. Odgovor na vaše pitanje u kojem roku se to može dogoditi jeste da to ovisi prvenstveno o nama samima odnosno našoj spremnosti za provođenje strukturnih reformi bez kojih nećemo moći ispuniti kriterije za uvođenje eura. Nisam mišljenja da ćemo tu imati neke ‘popuste’ Europske komisije.