Dubrovačka liječnica specijalist infektolog i specijalist pedijatrijske infektologije prim. dr. sc. Ljiljana Betica Radić nedavno je na svojoj društvenoj mreži počela pisati ‘COVID dnevnik’. U moru informacija, ali i dezinformacija koje se mjesecima mogu pročitati u online svijetu o novom virusu, Dubrovčani su s izrazito pozitivnim reakcijama dočekali njen viralni dnevnik. Naši sugrađani je smatraju autoritetom, a među komentarima se moglo pročitati da bi upravo ona trebala biti na čelu županijskog tima Kriznog stožera. Stoga smo za DuList porazgovarali s liječnicom Ljiljanom Betica Radić o virusnoj infekciji COVID-19, najnovijim saznanjima, ali i o životu nakon ukidanja mjera.
Razgovor objavljen u tiskanom izdanju tjednika DuList, 15. travnja 2020.
Koja je Vaša uloga i suradnja s epidemiolozima?
Cijeli svoj radni vijek radim kao liječnik infektolog i klinički farmakolog, u bolnici vodim Povjerenstvo za lijekove i surađujem sa svim relevantnim sudionicima; s epidemiolozima redovito surađujem, jer zarazne bolesti podliježu obveznom prijavljivanju, a u ovo ‘korona vrijeme’ taj kontakt je umnogostručen. Pretežito je moj doprinos usmjeren na osiguranje liječenja bolesnih. Nisam formalno zadužena za organizaciju. Predstavnik sam infektologa u više državnih i međunarodnih institucija, u Europskom udruženju specijalista infektologa, u Intersektorskoj komisiji Ministarstva zdravstva iskra, koja propagira koncept SZO ‘JEDNO ZDRAVLJE’ (‘ONE HEALTH’), a znamo da je aktualna korona pandemija tek jedna od prijetećih zoonoza, bolesti koja je zajednička životinjama i ljudima. Član sam upravnog odbora Društva za biosigurnost i biozaštitu koji vodi prof. Alemka Markotić. S obzirom na poznavanje problematike, osjetila sam potrebu, ali i dužnost, progovoriti na društvenim mrežama, budući da smo preplavljeni raznim informacijama, ali i dezinformacijama. Županijski stožeri u pravilu provode odluke Centralnog stožera. Oni koji donose odluke u zdravstvenom sustavu ulažu značajne napore, a rezultati će biti učinkovitiji kad dobijemo aparat za dijagnostiku COVID-19. Sve češće su smrti liječnika i medicinskih sestara. Stoga je ne manje važno da oni koji donose odluke budu svjesni činjenice značajnog obolijevanja zdravstvenih radnika koji mogu dalje prenositi bolest na najvulnerabilniji dio stanovništva.
Hrvatska se u borbi s virusom može ocijeniti kao jedna od uspješnijih država, epidemiološka situacija je još uvijek zadovoljavajuća, nema eksponencijalnog rasta koji prenapregnuti zdravstveni sustav može dovesti do kolapsa
Upravo zato potrebno je učiniti sve kako bi se u bolnicama u kojima se liječe zarazni bolesnici osigurali potrebni standardi zbrinjavanja. Za sigurnost osoblja od presudnog značenja je kontinuirana odgovarajuća osobna zaštitna oprema educiranog osoblja i prostorni uvjeti odjela za intenzivno liječenje i ostalih odjela koji skrbe o oboljelima, striktna odvojenost kontaminiranog od čistog dijela odjela. Za sigurnost kako bolesnika tako i medicinskog osoblja rezultati će biti učinkovitiji kada se uvede video nadzor bolesničkih soba, budući da sobe u kojima leže bolesnici od zaraznih bolesti trebaju biti zatvorene i medicinsko osoblje nije u konstantnom kontaktu s oboljelima. Aktualna korona pandemija tek je jedna od prijetećih bioloških ugroza.
Svjetska zdravstvena organizacija navela je deset najvećih bioloških prijetnji, na 10. mjestu je uzročnik X, a to je aktualna korona. Bill Gates je pred nekoliko godina upozoravao kako nismo dovoljno pripremljeni za biološku prijetnju. Zarazne bolesti su dio nacionalne sigurnosti i sad se pokazalo kako je potrebna bolja priprema, prilagodba ne samo zdravstvenog sustava već i cijelog društva. U protivnom, svaka ignorantska politika dolazi na naplatu.
Svakim danom sve se više zna o virusu COVID-19, no iako je prošlo više mjeseci otkako je virus počeo harati svijetom, čini se da se opet ne zna dovoljno. Zašto je to tako?
Radi se o novom koronavirusu na koji nitko nije imun. Virus ulazi putem dišnog sustava u stanice koje oblažu bronhalni sustav i alveole preko ACE2 receptora koji se nalaze na površini stanica. Virus dijeli 80 posto sličnosti sa starijim bratom SARS (CoV-1) te je tako i dobio ime SARS-CoV-2. SARS se pojavio 2002. i 2003. u Kini, oboljelo je oko 8000 ljudi, imao je smrtnost oko 10 posto. Kasnije se, 2012. u Saudijskoj Arabiji pojavio novi koronavirus MERS, oboljelo je 2519 ljudi sa smrtnošću od 35 do 40 posto. Na sreću, oba virusa nisu imala jaki epidemijski potencijal, za razliku od ovog novog koronavirusa. Reprodukcijski broj R0 2,76–3,25 označava zaraznost, odnosno koliko zaraženi bolesnik može zaraziti novih ljudi. Zna se da je manje smrtonosan od SARS-a i nadasve MERS-a, ali daleko smrtonosniji od sezonske gripe koja ima smrtnost oko 0,1 posto.
Simptomi su različiti. Neki pacijenti imaju temperaturu, neki je uopće nemaju, kod nekih se razvija kašalj i respiratorni problemi, ali spominju se i glavobolje, povraćanje… Je li znanost bliže odgovoru zašto je spektar simptoma toliko širok?
Svaka bolest je reakcija pojedine osobe na uzročnika. Oblik bolesti ovisit će o faktorima samog uzročnika i njegovoj količini kao i svim specifičnim osobinama oboljelog, između ostalog od starosne dobi do kroničnih bolesti. Svakom živom organizmu je odlika jedinstvenost i neponovljivost, a zaraženi se po simptomima ponašaju po prirodnoj raspodjeli po principu Gaussove krivulje. COVID-19 je prvenstveno blaga respiratorna bolest u 80 posto slučajeva koja se može prezentirati temperaturom, općom slabošću, bolovima mišića, glavoboljom, grloboljom, kašljem, kratkoćom daha, boli u grudima, povraćanjem, prolijevom, gubitkom mirisa i okusa. U težim slučajevima bolest se prezentira kao virusna upala pluća i nastaje najčešće krajem prvog tjedna bolesti. U najtežim slučajevima (do 5 posto) javlja se kao teška upala pluća sa zatajenjem disanja zbog nemogućnosti unosa kisika preko alveola – završnih mjehurića bronhalnog stabla u kojima se izmjenjuju plinovi iz zraka s krvlju iz kapilara koje oblažu alveole. U svezi s tim javlja se i nekontrolirana imunološka reakcija organizma ‘citokinska oluja’ koja oštećuje ostale organe. Prema posljednjim podacima Europskog centra za kontrolu bolesti (ECDC) i Europskom sustavu nadzora (TESSy) laboratorijski potvrđenih slučajeva informacije o simptomima bile su dostupne iz 13 zemalja, ali uglavnom (97%) iz Njemačke. Među tim slučajevima, najčešće prijavljeni klinički simptom bio je vrućica (47%), suhi ili produktivni kašalj (25%), grlobolja (16%), opća slabost (6%) i bol (5%).
Iz povijesti nam je poznata učinkovitost mjera izolacije. Hrvatska je mjere izolacije, samoizolacije i karantene uvela vrlo rano, što se pokazalo uspješnim
Nisu samo starije osobe te koje najteže obolijevaju. Svjedoci smo teških stanja pa čak i smrtnih slučajeva među relativno mlađim oboljelim.
Do sada se u pravilu uvijek radilo o bolesnicima s faktorima rizika, bilo da su stariji koji često imaju kronične bolesti ili su to mlađi bolesnici s kroničnim bolestima, onkološki bolesnici, bolesnici na imunoterapiji, imunokompromitirani i sl. Prema Europskom centru za kontrolu bolesti čvrste procjene rizika od smrtnosti za COVID-19 još uvijek nedostaju i potencijalno su pristrane nepotpunim podacima. Srednja prosječna smrtnost slučajeva (udio smrtnih slučajeva među ukupno prijavljenim slučajevima) od EU/EEA i Velike Britanije do 23. ožujka 2020. bila je 5,4 posto (srednja procjena za pojedinu zemlju: 0,5%; raspon: 0,0–9,3%). Na temelju velikog broja podataka slučajeva u Kini, ukupni rizik od smrtnosti (CFR case fatality risk) među laboratorijski potvrđenim slučajevima bio je veći u ranim fazama epidemije (17,3 posto za slučajeve s pojavom simptoma od 1. do 10. siječnja 2020.) i smanjen je s vremenom na 0,7 posto za bolesnike s pojavom simptoma nakon 1. veljače. U podacima s dijagnosticiranom COVID19 u Kini i Južnoj Koreji, ukupni CFR bio je 2,3 posto i 0,5 posto, i povećavao se s dobi u svim sredinama, s najvišim CFR-om među ljudima starijim od 80 godina (14,8 posto i 3,7 posto odnosno). Slično tome, procjena smrtnosti za pojedine slučajeve u Njemačkoj, Italiji i Španjolskoj brzo se povećavala s godinama, posebice iznad 60 godina. Apsolutni broj umrlih također se povećavao s godinama u svakoj zemlji: oni u dobi od 70 do 79 godina činili su 19 posto (Njemačka), 36 posto (Italija) i 20 posto (Španjolska) svih smrti u svakoj zemlji; spomenute proporcije porasle su na 74 posto (Njemačka), 50 posto (Italija) i 67 posto (Španjolska) među onima u dobi od 80 godina i više. Podaci iz izvješća za Italiju od 19. ožujka 2020. pokazali su povećan rizik od smrti muškaraca u usporedbi sa ženama u svim dobnim skupinama od 50 godina i više. Rizik od smrti postaje izraženiji s godinama, s ukupnim omjerom muškaraca i žena od 2,4:1. Temeljem podataka TESSy-a iz Njemačke od 24. ožujka 2020., taj je omjer 1,6:1, s posebice povećanim rizikom od smrti muškaraca u dobi od 70 do 79 godina. Među umrlim pacijentima u Italiji do 19. ožujka 2020., 73,8 posto je imalo hipertenziju, 33,9 posto dijabetes, 30,1 posto ishemijsku bolest srca, 22,0 posto atrijsku fibrilaciju, 19,5 posto rak dijagnosticiran u posljednjih pet godina. Oko polovine (48,6%) smrti od COVID19 imalo je tri ili više komorbiditeta, 26,6 posto imalo dva komorbiditeta, 23,5 posto jedan komorbiditet, a 1,2 posto nijedan. Najčešće komplikacije opažene u Italiji bile su zatajenje disanja (96,5%), akutno zatajenje bubrega (29,2%), akutno oštećenje srčanog mišića (10,4%) i bakterijska superinfekcija (8,5%).
Koji se lijekovi koriste za liječenje od koronavirusa? Kako se uopće radi procjena koju terapiju primijeniti?
S obzirom da se radi o novoj bolesti nemamo registrirane lijekove za COVID-19. Poznato je da do 80 posto slučajeva ima blaži oblik bolesti, ili su osobe bez simptoma i ne zahtijevaju specifično liječenje osim lijekova protiv snižavanja temperature, mirovanje i rehidraciju. Oko 20 do 30 posto oboljelih zahtijeva hospitalizaciju. Pri ocjeni komu treba lijek, nužno je očuvati neovisnost struke jer se radi o kompleksnim procjenama koje ne smiju biti posljedicom pritisaka javnosti i subjektivnih stavova involviranih pojedinaca, već isključivo objektivnih stručnih analiza. Prema kliničkoj procjeni, liječnik određuje treba li pacijentu dati neki od lijekova koji su navedeni u Preporukama Infektološke klinike dr. Fran Mihaljević u Zagrebu. Mi smo u Povjerenstvu za lijekove Opće bolnice u Dubrovniku na vrijeme naručili lijekove tzv. antimalarike: hidroksiklorokin i klorokin koji se inače, osim za malariju, koriste u liječenju reumatoidnog artritisa i nekih drugih autoimunih bolesti, a za najteže slučajeve koji razviju citokinsku oluju imamo lijek tocilizumab. Spomenuti su lijekovi registrirani za uporabu u drugim indikacijama, ali se mogu koristiti uz informirani pristanak pacijenta kao ‘off label use’. Što se tiče azitromicina, Plivinog Sumameda, isti je u studijama korišten ne kao antibiotik već kao imunomodulatorni lijek.
Zna li se već koje posljedice ostavlja virus na ljudski organizam nakon ozdravljenja?
Kod oboljelih od upale pluća očekivano su, u manjoj ili većoj mjeri, oštećena pluća. Možda je prerano govoriti o posljedicama, ali po autopsijskim nalazima umrlih mikroskopski su vidljiva teška oštećenja pluća i sve se više spominju ožiljne promjene, odnosno fibroza pluća kao posljedica kod osoba koje su bile na respiratoru. Ožiljne promjene bi mogle utjecati na oštećenje plućne funkcije.
Koliko ste zadovoljni mjerama koje je uveo naš Nacionalni stožer u borbi protiv koronavirusa?
Hrvatska se u borbi s virusom može ocijeniti kao jedna od uspješnijih država, epidemiološka situacija je još uvijek zadovoljavajuća, nema eksponencijalnog rasta koji prenapregnuti zdravstveni sustav može dovesti do kolapsa. U Centralnom stožeru su renomirani profesionalci, liječnici koji pomno prate situaciju u Hrvatskoj i donose odgovarajuće mjere koje su se pokazale ispravnima. ‘Proboji’ u domovima za starije nisu neočekivani, pitanje je samo u kojoj mjeri i s kojim posljedicama. Osoblje u domovima za starije, posebice za nepokretne štićenike, ulaže velike napore za njihovu skrb i njegu; zbrinjavanje ovih pacijenta u bolnicama bilo je otežano i u vremenu izvan sadašnje krize. Iz povijesti nam je poznata učinkovitost mjera izolacije. Hrvatska je mjere izolacije, samoizolacije i karantene uvela vrlo rano, što se pokazalo uspješnim. Relativno malo testiramo u usporedbi s ostalim zemljama u Europi, ali činjenica je da imamo mali broj umrlih. Svjetska zdravstvena organizacija upozorava na opasnosti s karantenom, jer tamo gdje se odmah ne donesu snažne zdravstvene mjere pronalaska bolesnih, njihove izolacije i pronalaženje njihovih kontakata, bolest će se vratiti kad ukinemo restrikcije kretanja. Poruka glavnog tajnika SZO Tedrosa Adhanoma je: ‘LOCIRATI, TESTIRATI, IZOLIRATI, LIJEČITI’. Ministar Beroš je javno pozvao da su konstruktivne kritike dobrodošle, što smatram vrlo važnim.
Posljednjih se dana mogu čuti najave o relaksaciji mjera. Mislite li da je preuranjeno za opuštanje?
U vrijeme Uskrsa nalazimo se u sedmom tjednu uvođenja restriktivnih mjera. Prvi slučaj je detektiran 25. veljače, a mjere karantene od 12. ožujka. Još uvijek nismo dostigli vrh epidemije, bilježimo dnevne oscilacije u broju novooboljelih, ‘probijanje’ u domovima za starije i u zdravstvenim ustanovama mogu negativno promijeniti očekivanu krivulju razvoja epidemije. Problem je nepoštivanje preporuka, problem je izdavanje velikog broja propusnica, ali realno treba razmisliti koliko dugo narod može izdržati restriktivne mjere. U svakom slučaju, ne smije se dopustiti slobodno širenje epidemije, ukidanje restrikcija treba biti promišljeno i postupno, kao i otvaranje kretanja za pojedine dobne kategorije stanovništva. Pouzdani indikator kada se može s mjerama popustiti je, osim praćenja krivulje kretanja oboljelih, masovno testiranje nazočnosti virusa kako bi se utvrdilo tko je potencijalni prenositelj bolesti i testiranje protutijela da se vidi tko je prebolio bolest. Ovih dana Nacionalni institut za zdravlje u Americi najavio je da će testirati 10 tisuća volontera starijih od 18 godina, a koji nisu preboljeli bolest, na protutijela protiv COVID-19. Nažalost, svjesni smo kako će potreba održavanja fizičke distance trajati dok se ne stekne kolektivni imunitet.
Važno je tijekom trajanja izolacije, samoizolacije i karantene paralelno uvesti snažne zdravstvene mjere pronalaska bolesnih, njihove izolacije i pronalaženje njihovih kontakata što, između ostalog, znači pojačati testiranje, jer će se bolest vratiti kad ukinemo restrikcije kretanja
Svjedoci smo kako su zemlje poput Švicarske ili Velike Britanije izabrale različit pristup u borbi protiv ove bolesti. Mislite li da je njihov pristup stjecanja ‘imuniteta krda’ bio dobar izbor?
Držim kako svaka država donosi mjere koje su najprimjerenije specifičnostima zemlje, u ovisnosti o ekonomskoj razvijenosti, stupnju zdravstvene skrbi i mentalitetu. Neke zemlje, poput Velike Britanije, u početku su imale mjere slobodnog širenja virusa, s planom zaraze velikog broja ljudi bez faktora rizika, uz uvođenje mjera izolacije za osobe s faktorima rizika. Zbog velikog broja kako oboljelih, tako i smrtnih ishoda, spomenute su mjere naišle na osudu profesionalne, stručno-znanstvene i društvene zajednice pa su i te zemlje mijenjale prvotnu strategiju. U Švedskoj narod velikom većinom podržava poduzete mjere relativno slobodnog širenja zaraze, u tijeku je nasumično testiranje za utvrđivanje postotka pozitivnih osoba, budući da je poznato kako ima asimptomatskih slučajeva. Za Švicarsku, koja nije zemlja Europske unije, nemam službene podatke, osim onih iz medija – te ih ne bih komentirala.
Smatrate da je testiranje ključ uspjeha u borbi protiv koronavirusa. Testira li se na našem području dovoljno?
Kao prvo, niti jedna mjera pojedinačno nije spasonosna, sve mjere moraju biti dio jasne strategije. Važno je tijekom trajanja izolacije, samoizolacije i karantene paralelno uvesti snažne zdravstvene mjere pronalaska bolesnih, njihove izolacije i pronalaženje njihovih kontakata što, između ostalog, znači pojačati testiranje, jer će se bolest vratiti kad ukinemo restrikcije kretanja. Izvanredan primjer je strategija Južne Koreje koja je koristila iskustva Kine s izolacijama i ujedno osigurala masovna testiranja širokoj mreži zdravstvenih institucija.
Postoji li procjena koliko je stvarno zaraženih jer činjenica je da dio oboljelih s blagim simptomima ostaje u kućnoj izolaciji?
ECDC je nedavno publicirao podatke za Europu. Od 12. ožujka 63 posto slučajeva je iz EU/EEA i Velike Britanije. Sve od početka pandemije u EU/ EEA i Velike Britanije i od 25. ožujka prijavljeno je 204.930 slučajeva i 11.810 smrtnih slučajeva. Italija, Španjolska, Njemačka i Francuska predstavljaju 34 posto (n = 69 176), 19 posto (n = 39 673), 15 posto (n = 31 554) i 11 posto (n = 22 302) svih slučajeva EU/ EEA, odnosno, Italija i Španjolska predstavljaju 58 posto (n = 6 820) i 23 posto (n = 2 696) smrtnih slučajeva u EU/EEA. Četrnaestodnevna kumulativna stopa incidencije COVID-19, mjera prevalencije aktivnih slučajeva u populaciji, iznosi 36,1 na 100.000 stanovnika u EU/EEA od 25. ožujka, u rasponu od niskih stopa 2,2 u Mađarskoj i 2,3 u Poljskoj do 97,7 na 100.000 u Italiji i više od 100 na 100.000 u Islandu, Lihtenštajnu i Luksemburgu. Sve zemlje EU/EEA i Velika Britanija izvješćuju o povećanom broju slučajeva i povećanim stopama od 12. ožujka. Veliki rast kumulativne stope notifikacije u trajanju od 14 dana, zamijećen u zemljama EU/EEA poput Luksemburga, Islanda i Lihtenštajna, posljedica je malog broja njihovog stanovništva. U izvješću se predviđa kako će EU/EEA i Velika Britanija dostići 100 slučajeva COVID-19 na 100.000 stanovništva (Hubejev scenarij) između kraja ožujka i sredine travnja. U Italiji, nakon vrhunca 21. ožujka, kada je prijavljeno 6.557 novih slučajeva, broj prijavljenih novih slučajeva dnevno se smanjuje. Izgleda kako se to dogodilo otprilike dva tjedna nakon provedenih mjera kontrole (ograničenja boravka kod kuće), najprije u sjevernoj Italiji (9. ožujka), a potom i u cijeloj zemlji (11. ožujka). Izvješća nekih zdravstvenih ustanova u sjevernoj Italiji pokazuju kako je kapacitet intenzivne njege premašen zbog velikog broja pacijenata kojima je potrebna ventilacija. I druga područja EU-a s velikim brojem prijavljenih slučajeva suočit će se s istim izazovima.
Je li zdravstvena struka po tvrdi la da se nakon zaraze virusom COVID19 stječe imunitet? Može li se ponovo oboljeti?
Individualni imunitet se stječe nakon preboljenja bolesti. Do sada nije bilo slučajeva ponovne zaraze. Prema sadašnjim spoznajama ne zna se koliko će dugo specifični imunitet trajati. Za stvaranje kolektivnog imuniteta u zemljama koje su uvele restriktivne mjere izolacije trebalo bi više godina.
Sve se češće može pročitati, posebno u stranim medijima, kako će do potpunog ukidanja mjera u borbi protiv koronavirusa doći tek nakon što se pronađe cjepivo. Je li cjepivo jedino što može iskorjeniti COVID19?
Za stvaranje kolektivnog imuniteta potreban je veliki broj zaraženih ili postizanje specifičnog imuniteta cijepljenjem. Cjepivo bi moglo biti proizvedeno za 6 mjeseci, odnosno do kraja godine, ali paralelno se radi na inovativnim lijekovima ili prilagodbi postojećih. Vjerujem da je stupanj svjetske znanosti na zavidnoj razini i da je spremna odgovoriti na ove izazove. A tada će se nametnuti pitanje široke dostupnosti inovativnih lijekova i cjepiva svima. Ovo me podsjetilo na malo poznatu predivnu akciju iz 2000-tih. Naime, 90-tih lijekovi za HIV promijenili su fatalnu bolest u kroničnu, a po cijeni od 10 000 $ godišnje ti su tretmani bili nedostižni za milijune koji su umirali u Africi, Aziji i Latinskoj Americi. 2000tih zdravstveni aktivisti širom svijeta, u udruženoj koaliciji s proizvođačima lijekova i kreatorima zdravstvene politike, srušili su cijene lijekova za AIDS za potrebe nerazvijenih zemlja za manje od 100 $ godišnje i omogućili liječenje za više od 15 milijuna ljudi. Među predvodnicima su bili bivši američki predsjednik Bill Clinton i pionir proizvođača generičkih lijekova Yusuf Hamied, CEO Cipla-e. Ova nevjerojatna koalicija dogodila se kako bi zaustavila ‘zločin stoljeća’ i spasila miljune života početkom 2000-ih.
Moramo li početi postajati svjesni da nam životi nikad više neće biti isti – onakvi kakvi su bili prije COVIDA ili…? Ima li mjesta za optimizam?
Život kontinuirano teče i nikad nije isti ‘panta rei’, ali krize ga ponekad korjenito mijenjaju. Sigurno je da će svijet poslije COVID-19 biti drukčiji i vjerujem kako će biti bolji. I do sada smo imali činjenicu da u Africi djeca umiru od gladi, da umiru od bolesti koje su se mogle spriječiti cijepljenjem ili liječiti učinkovitim lijekovima. I do sada su bolesti kao što su Ebola ili Lassa ugrožavale određene zajednice u centralnoj Africi. Činjenica je kako se problemi počinju rješavati kada problem dođe u razvijene zemlje. Sadašnja kriza je nametnula početak mijenjanja tromih državnih sustava kako bi udovoljili potrebama trenutka. Digitalno doba pokucalo je doslovno na sva vrata koja su se širom otvorila. Raduje me prepoznavanje problema o potrebi zaštite prirodnog okoliša, raduje me eksponencijalni razvoj znanosti koja je spremna udovoljiti izazovima. Raduje me jačanje svijesti o solidarnosti; javljaju se brojni filantropi. Međutim, tu treba biti oprezan, jer unatoč plemenitosti, koja zaslužuje svaku pohvalu, pojedinačno, samoinicijativno pomaganje ljudima, posebice bolesnima, nije rješenje ozbiljnih problema i ne može se temeljiti na milosrđu pojedinca, već na sustavnoj društvenoj skrbi. U budućnosti većina sustavnih rješenja ovakve naravi podrazumijevat će rješenja na europskoj i globalnoj razini jer bismo trebali postati svjesni kako nismo samo Europljani nego smo Zemljani.