Žalbeno vijeće Haškoga suda "potrošilo" je samo 19 stranica da sruši cijelu prvostupanjsku presudu u predmetu Gotovina-Markač napisanu na 1400 stranica. Pokazao je to tekst pravomoćne presude podijeljen novinarima u Haškome sudu.
Zapovijed generala Ante Gotovine za napad na gradove pod srpskom okupacijom na samom početku Oluje, koju je prvostupanjska presuda smatrala jednim od ključnih dokaza njegove krivnje, kao ni njegove riječi izrečene na brijunskom sastanku 31. srpnja 1995. ne mogu se tumačiti kao dokaz nezakonitih topničkih napada kao ni njegova sudjelovanja u udruženom zločinačkom pothvatu, navodi se u jednoj od najkraćih žalbenih presuda koje je donio ICTY.
Gotovinina izjava koja se tiče napada na Knin može se tumačiti prije kao opis sposobnosti HV-a, a ne ciljeva, posebice u kontekstu planiranja operacije Oluje na brijunskom sastanku, navodi vijeće. Što se tiče Gotovinine zapovijedi za topnički napad na Knin, Benkovac, Obrovac i Gračac izdane 2. kolovoza, koju je raspravno vijeće protumačilo kao zapovijed za neselektivni napad na civile, Žalbeno vijeće zaključuje da je relevantni dio zapovijedi relativno kratak i nije eksplicitno pozvao na nezakonite napade na četiri grada.
Pravomoćna presuda pokazuje da je Žalbeno vijeće ukinulo osuđujuću presudu protiv generala Markača, a da ga nije ni spomenulo u ključnim dijelovima, što potvrđuje tezu njegove obrane u žalbi da je Markač osuđen na temelju nedokazane mogućnosti da je fizički bio nazočan dijelu brijunskog sastanka na kojem je prema raspravnom vijeću dogovaran udruženi zločinački pothvat. Najveći dio od 19 stranica, kojima se ruši presuda, žalbeno vijeće "troši" na procjenu dokaza i načina na koji je prvostupanjsko vijeće došlo do zaključka da su topnički napadi HV-a na početku Oluje bili nezakoniti.
Analizirajući dokaze u presudi za zakonitosti topničkih pogodaka od 200 m od vojnog cilja Žalbeno vijeće zaključuje da "ne postoji nikakva očita veza između dokaza i standarda od 200 m" te da raspravno vijeće uopće nije objasnilo kako je došlo do tih 200 m“. Podsjećajući da sama presuda priznaje da je u Kninu bilo neprijateljskih vozila u pokretu i da ih je HV mogao vizualno locirati, Žalbeno vijeće utvrđuje da raspravno vijeće nije objasnilo kako je moglo isključiti mogućnost da je HV gađao te legitimne vojne ciljeve i umjesto toga zaključiti da se radilo o nezakonitim napadima na civilne ciljeve. Sukladno tome Žalbeno vijeće je zaključilo da preostali dokazi, nakon rušenja onih koji su ovisili o standardu od 200 m – ne mogu potvrditi da je topništvo HV-a nezakonito gađao civilne ciljeve.
Za rušenje zaključka prvostupanjske presude o postojanju udruženog zločinačkog pothvata osmišljenog na sastanku 31. srpnja 1995. na Brijunima Žalbenome je vijeću trebalo nepunih šest stranica. Žalbeno vijeće je zaključilo kako "bez dokaza o nezakonitosti topničkih napada nije bilo razumno utvrditi da je jedino moguće objašnjenje brijunskog transkripta postojanje udruženog zločinačkog pothvata radi prisilne deportacije srpskih civila". Vijeće i kao primjer navodi da se rasprava o koridorima za povlačanje srpskih civila može tumačiti kao postizanje zakonitog dogovora o tome da se civilima omogući privremeni odlazak radi postizanja boljih vojnih rezultata i smanjenja broja žrtava.
Žalbeno vijeće izrijekom navodi da se zločini počinjeni nakon topničkih napada ni na koji način ne mogu povezati s brijunskim transkriptom, a da se na temelju Tuđmanovih govora ne mogu izvlačiti jasni zaključci. Žalbeno vijeće utvrđuje i da diskriminatorne mjere koje je Hrvatska donijela nakon odlaska srpskih civila ne pokazuju da je njihov odlazak bio prisilan niti su dokaz udruženog zločinačkog pothvata, prenosi Hina.