Aktualno

POZNATI PRIMORAC O PANDEMIJI Milić: Ekstraporez na dobit od korone bio bi pravedan

Ja vjerujem da postoji korona, vjerovao sam i prije nego što sam je dobio. Ako i postoji neka urota oko koronavirusa, možda je bolje da je ne otkrijemo jer bi se onda teško izbjegao Treći svjetski rat. Osobno, ne mislim da je ovaj virus proširio netko s umišljajem, ali da nekima pogoduje, a većini šteti, to je očito. Jedan ekstraporez na dobit od korone bio bi pravedan… – rekao je za Večernji list legendarni hrvatski novinar podrijetlom iz Dubrovačkog primorja, 75-godišnji Goran Milić.

U razgovoru Milić se o osvrnuo na dane provedene u dubrovačkoj bolnici gdje je ležao nakon što mu se pogršalo stanje uslijed oboljenja od koronavirusa.

– U bolničkom sam krevetu bio za Božić i Novu godinu, ukupno 17 dana na dubrovačkoj Infektologiji. Nije mi bilo teško, godi mi bolnička hrana, imao sam svoje kuhalo za vodu pa sam pio puno čaja, na svom oksimetru mjerio sam saturaciju na svaki sat i time se zabavljao, preko mobitela gledao TV program, medicinsko osoblje vrlo ljubazno, doktorica Betica brižna i profesionalna, kisika iz zida je uvijek bilo, do respiratora srećom, nisam stigao. Od izlječenja su prošla tri mjeseca, a posljedice su, kažu liječnici, neznatne. Uz onaj misteriozni dodatak – “koliko se iz nalaza može zaključiti”. Ukratko, smanjio mi se kapacitet pluća za 1-2 posto, što meni, koji ne trči maraton pod stare dane, neće previše škoditi ako se na tome zaustavi. Na Lošinju sam nedavno bio na vježbanju disanja, hodanja kroz šumu, pomoglo mi je, to lječilište preporučujem – ispričao je i objasnio zašto je po njegovom mišljenju svijet toliko uzbuđen oko ove pandemije za razliku od ranijih situacija kada su se također rađale teorije zavjere.

– Ja mislim da je svijet internetski povezaniji, ima nas puno više, 8 milijardi, svi bi nešto rekli oko nečega što sve zanima i čega se svi boje. Nije bez važnosti ni to što bolest ne čini razliku između bogatih i siromašnih, što se pandemija širi jednako brzo u medicinski superiornim zemljama kao i u onim gdje se još umire od gladi. Ali, također, ovo je pošast oko koje svi moramo donositi vlastite odluke: hoćemo li se cijepiti, čime ćemo se cijepiti, hoćemo li se štititi, što ćemo raditi s našom djecom, sa starim roditeljima…? – zaključio je.

Legendarni novinar prisjetio se i svoga djetinjstva te rastumačio kako je njegova obitelj uopće prispjela u Zagreb gdje je rođen.

– Otac Marko mi je iz Slanoga, a majka Marija iz Dubrovnika. Nisu baš bili klasični trkači za kruhom. Otac i njegove dvije sestre, Irena i Eleonora, rođeni su u kamenoj kući na rivi, od 720 četvornih metara, koja je bila u vlasništvu njihova oca, moga djeda Frana. Marko je nakon Dubrovačke gimnazije diplomirao pravo u Beogradu. Zašto Beograd iz Slanoga? E, tu je veliku hrabrost pokazala moja baka Marija, majka moga oca. Usudila se napustiti muža Frana koji je dosta neoprezno, na rubu poroka, trošio obiteljsko bogatstvo, pa je s troje djece, Markom i njegove dvije sestre, otišla kod svoga brata Branka Boglića, pjesnika hrvatskog podrijetla, kojega su ljubav i boemština odveli na asfalt prijestolnice ondašnje kraljevine Jugoslavije. Ali, i Branko je bio švorc pa je moja baka unajmila peterosobni stan u centru Beograda, u jednu se sobu smjestilo njih četvero, a preostale četiri iznajmljivali su studentima, uz čišćenje, pranje, peglanje i pun pansion. Tako su Marko i Eleonora završili fakultete, moj otac pravo, a sestra francuski i književnost. Svi su se vratili u Hrvatsku, u Zagreb, pred sam početak Drugog svjetskog rata. Moja baka nije otišla u Slano do smrti svojeg muža, moga djeda, 1965. Godine 1942. moj je otac otišao u partizane. Nisam ga u životu previše pitao o tom ratu i njegovoj ulozi, ali iz onoga što mi je govorio, neka rezultanta bi bila – “rat je veliko zlo, činile su se plemenite i ružne stvari, ali kada bi se ono vrijeme vratilo, opet bih izabrao isti put jer se činio kao najpoštenija opcija”. Tu treba dodati da je on, puno više nego moja i kasnije generacije, nosio taj dalmatinski otpor prema Talijanima i njihovu svojatanju naše obale. Moja majka, Marija, rođena je i živjela u Dubrovniku, unutar zidina, pod najvišom kulom Minčetom. Iz skromne obitelji oca postolara, ipak je završila trgovačku akademiju što se u ono vrijeme smatralo pristojnim obrazovanjem za ženu. O ratu smo u obitelji malo govorili, možda i zato što je mojoj majci, po oslobođenju Zagreba, ubijen 19-godišnji brat Vlaho, koji je bio svježe mobilizirani domobran i koji je na poziv novih vlasti otišao vratiti uniformu, ali se on nikada nije vratio – iznio je.

Cijeli razgovor možete pročitati ovdje.

Pročitajte još

U Dubrovnik u lipnju stiže popularna CNN-ova emisija

Dulist

Mašanović prvi primarijus Zavoda za javno zdravstvo DNŽ

Dulist

Nadbiskupu Želimiru Puljiću pozlilo u Udbini na misi za žrtve Križnog puta

Dulist

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija