Slušni aparat

Povratak autsajdera

Kad su se Christopher Hall i Wal­ter Flakus upoznali na sveučilištu u ruralnom zapadnom Illinoisu bili su samo dvojica frikova koji su uživali slušati The Cure i emulirati odjevni stil Roberta Smitha pa im je osnivanje grupe bio odličan izgovor za bijeg u Chicago. Hall je na sebe preuzeo pje­vačke i gitarske dužnosti, a Flakus je svirao klavijature i računalno progra­mirao zvuk banda kojeg su nazvali STABBING WESTWARD prema makar­tističkim govorima iz 1950-tih u kojima su političari Amerikance plašili komu­nističkom ekspanzijom prema zapadu. Grupa je od početka inspiraciju pro­našla u The Cureu, Killing Jokeu i Depeche Modeu i svirala industrijski metal s ‘emo’ predznakom. Nakon serija lokalnih koncertnih uspjeha potpisuju ugovor sa Columbia Records koji su u njima tražili odgovor na tada već mega popularne Ministry i Nine Inch Nails. (Ironično, NIN su kasnije i sami potpisali ugovor sa Columbi­jom). Uz solidan predujam i potporu velike diskografske kuće band odlazi u Englesku i 1994. izdaje svoj debi­tantski album ‘Ungod’, a iste godine nastupaju kao predgrupa na svjetskim turnejama svojih uzora, prvo Depeche Modea, a zatim i Killing Jokea. Unatoč tome nisu se uspjeli probiti izvan svoje niše jer nisu bili niti žestoki kao Mini­stry niti otkačeni kao NIN. Columbia odlučuje uložiti dodatne napore koji napokon 1996. rezultiraju ogromnim komercijalnim uspjehom drugog albuma ‘Wither Blister Burn & Peel’, sa hit-pjesmama ‘What Do I Have To Do?’ i ‘Shame’ koje postaju sastavni dio sva­kodnevne MTV-rotacije. Album dobija certifikat zlatne ploče.

Njihov sljedeći album ‘Darkest Days’ iz 1998. do danas ostaje njihov najbo­lji album, a pjesma ‘Save Yourself ’ njihova najuspješnija stvar na top-listama. Nažalost, kvalitetu ovog kon­ceptualnog albuma nije pratio i mone­tarni uspjeh, pa iako su na kraju dvije tisućite ipak uspjeli doseći zlatnu pro­daju, Columbia Records raskida ugo­vor s grupom. Novi menadžment ih nagovara da se više približe pop zvuku, ekipa potpuno neinspirirano odra­đuje ugovornu obvezu i izdaje popri­lično loš istoimeni album i promptno se raspada, bez nekog velikog odjeka u javnosti jer je novi milenij­ industrij­ski metal učinio potpuno irelevantnim. Stabbing Westward tako u anale ulazi kao solidan band koji nikad nije ispu­nio svoj potencijal, s fusnotom kon­stante na soundtrackovima filmova iz devedesetih. Tako njihove stvari možete čuti u filmovima ‘Trgovci’, ‘MortalKombat’, ‘Bad Boys’, ‘Johnny Mnemonic’, ‘Spawn’, ‘Tekken’, seri­jama ‘Smallville’ i ‘True Blood’, video-igri ‘Duke Nukem’ i mnogobrojnim drugim naslovima.

Njihova priča ipak ne završava u 2001. Hall i Flakus se prije nekoliko godina ponovno sastaju, angažiraju novog basista i bubnjara i malo prije pandemije objavljuju svoj prvi mate­rijal u skoro dvadeset godina – EP‘Dead and Gone’ s tri pjesme, naslov­nom te ‘Cold’ i ‘Crawl’. Dvije godine kasnije, prije samo par tjedana te tri pjesme sačinjavaju okosnicu novoiz­danog albuma ‘Chasing Ghosts’, njiho­vog petog po redu, i definitivno kan­didata za njihovu najbolju ploču (no za to je ipak potreban jedan mali povi­jesni odmak, pitajte me opet za dese­tak mjeseci kad budem slagao godiš­nju top-listu). Kad poslušate album, definitivno ćete moći u pozadini čuti grupe koje su ih inspirirale, no ipak u krupnom planu imate unikatni zvuk koji su Hall i Flakus uzgajali sredinom devedesetih. Ako ste ljubitelj žešćeg zvuka, tada su preporuka ‘Dead & Gone’, ‘I Am Nothing’ i ‘Control Z’, a za malo psihodeličniji doživljaj poslušajte ‘Push’ i ‘The End’, obje sedmominutne stvari čiju genezu možete ispratiti sve tamo negdje do Pink Floyda. Meni naj­draža je ipak ‘Ghost’ u kojoj osjećam duh mladog Trenta Reznora.
Najčešće se ponovna okupljanja bandova nakon dva desetljeća mogu promatrati striktno kroz brzopotezni profit na nostalgiji. Stabbing Westward ipak nikad nisu dosegli zvjezdani sta­tus koji bi nam tu nostalgiju pobudio pa je iz novog albuma očigledno da su se ponovno formirali jer su nam imali reći nešto sasvim novo i iznimno kvali­tetno. ‘Chasing Ghosts’ je album kojeg se isplati poslušati, industrijski metal dvadeset druge ne možete lako pro­naći, a pogotovo ne ovako visoke kva­litete, i preporuka je za sve, a ne samo za emo-ekipu iz devedesetih.

Foto: COP Music International

Pročitajte još

Novi albumi starih favorita

Ivan Jelčić

Ja sam mislio na Detroit s Berlincima

Petar Ipšić

Zdravlje je pola zdravlja

Ivan Jelčić

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Molimo Vas da nam potvrdite ukoliko ste suglasni s korištenjem kolačića, a privolu možete povući u svakom trenutku. Prihvaćam Više informacija