Stjepan Sučić, potpredsjednik Matice hrvatske već je kao student Fakulteta elektrotehnike i računarstva 1970.-ih na vlastitoj koži osjetio da se zbog čuvanja hrvatskog jezika, književnosti i baštine nekada može i loše proći. Naime, kao jedan od sudionika Hrvatskog proljeća, ali i kao član Matice hrvatske bio je progonjen, ali i zatvoren. Za DuList se prisjetio tog iskustva, tih godina kada je, ističe, cijeli hrvatski narod bio kao jedno, svjestan svoje vrijednosti, ali i kulture koju je baštinio. Upravo u to vrijeme procvala je i djelatnost Matice hrvatske koju su tadašnje vlasti odmah označile kao protivnu tadašnjim propagiranim vrijednostima.
-Hrvatskom proljeću prethodila je jako važna Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika. Ubrzo je započeta i biblioteka ‘Pet stoljeća hrvatske književnosti’. To je bio najveći izdavački pothvat Matice koji je planiran i proveden. Borili smo se za jezik, a knjige, odnosno književnost, najbolja su potvrda tome. Vlatko Pavletić je objavio ‘Zlatnu knjigu hrvatskog pjesništva’ u sjajnoj opremi, u smionom i diskretnom prisjećanju na Dubrovnik s hrvatskim grbom. U to doba u Dubrovniku izlazi časopis Dubrovnik, u Zagrebu Kolo, u Rijeci Dometi, u Splitu Vidik. Sve to vrlo brzo preuzima ogranak Matice hrvatske. Trpimir Macan 1971. objavljuje Povijest hrvatskog naroda. Časopis Matice hrvatske ‘Hrvatska revija’ izlazio je prije rata, a jedan je cijeli broj bio posvećen Ivanu Gunduliću. On nije bio zabrajen, ali je bio progonjen kao i sve ostalo sličnog sadržaja. A narod je sve to prepoznao kao nešto najvrjednije i najbolje – pojašnjava Sučić.
Prepoznate vrijednosti
Kad se govori o Hrvatskome proljeću, naglašava, često se pita tko je tu najvažniji? Međutim, podcrtava, u njemu je sudjelovao cijeli narod.
-Bilo je to vrlo teško razdoblje kada je jako puno ljudi iseljavalo u inozemstvo ‘na privremeni rad’, ali znali smo da će naša emigracija tamo nažalost ostati. Zato su se hrvatski znanstvenici i književnici počeli pitati što ćemo po tom pitanju učiniti? O tome se raspravljalo i na kongresu hrvatske kulture. Tada je akademik Cvito Fisković pitao koja je naša odgovornost za našu likovnu i spomeničku baštinu? Služi li ona samo za ukras, da je pokažemo strancima u nekim prigodama ili je to naše trajno dobro koje treba proučavati, istraživati, njegovati i interpretirati? Nacionalni identitet važno je čuvati, ali treba ga i razvijati. Hrvatska prije početka Dubrovačkih ljetnih igara i poslije njih, nije ista Hrvatska. Sva ona velika baština tada je bila interpretirana na najbolji način u Gradu koji je postao prvorazredna pozornica, mjesto gdje se natječu najbolji glazbenici, dramski umjetnici, gdje novi književnici pišu nova djela, arhivisti traže nove podatke i istražuju, a publika sve oduševljeno prati i ocjenjuje i u tome sudjeluje. Tada se mudrom i promišljenom odlukom izvršnog vijeća Sabora odlučilo da treba graditi četiri kapitalna objekta hrvatske kulture – Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, stalnu izložbu crkvene umjetnosti u Zadru, Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu i državni arhiv. To je značilo da su prepoznate bitne vrijednosti koje treba na suvremeni način proučavati, prezentirati i nastojati na toj baštini graditi. Ne samo za puko natjecanje i pokazivanje drugima, već da će se sustavno i smišljeno raditi – naglašava Stjepan Sučić.
Hrvatsko proljeće, objašnjava, zaposjelo je cijelu naciju. Upravo tih 1970.-ih na temeljima proučavanja književnosti, političke povijesti i svega što su Hrvati proživjeli u 19. stoljeću i stoljećima prije toga, dogodio se procvat Matice hrvatske koja je, naglasio je Sučić, još 1968. i 1969. napadana kao ‘jezgra i središte antisamoupravnog i antikomunističkog djelovanja’. Tvrdili su tada da Matica ‘potiče na stvari koje nisu u skladu s programiranim i socijalističkim normama’ onakvima kakvima su ih držali voditelji i protagonisti komunističkog života.
Nemilosrdni napad na Maticu
-Kada se u Matici shvatilo da ju se tako nemilosrdno napada, odgovorila je na jedan iznimno mudar način. Matica je imala takav izdavački program da joj je jedino još bila nedostajala bolja komunikacija s čitalačkom publikom putem novina. Tako je pokrenut ‘Hrvatski tjednik’ koji je bio tako dobro oblikovan te je bio rado čitan što dokazuje nevjerojatan skok naklade s 30 tisuća na 100 tisuća primjeraka – prisjeća se Sučić.
Upravo je 1969. naglašava, zagrebačko sveučilište proslavilo 300. godina svog postojanja, a središnja se svečanost održala u Hrvatskom narodnom kazalištu. Tada je, naglašava Sučić, akademik Ivan Supek rekao da je iznimno važno da se u Hrvatskoj razvija sveučilišna nastava, pazeći pritom da ne dođe do osnivanja previše fakulteta kako ne bi dogodila trivijalizacija nastave.
-Sada vidimo koliko je tada to bilo mudro. Rekao je da se trebamo naoružati znanjem. U vremenu koje se tako brzo mijenja potrebno je ovladati znanjima kako bi se naš narod, koji nije mnogoljudan, ali ima bogatu baštinu, mogao izraziti. To se u Hrvatskom proljeću na najljepši način izrazilo kad su unitarističke, velikosrpske i razne druge snage gledajući to slobodno očitovanje, ocijenili da je sve to za njih opasno, kontrarevolucionarno, antikomunističko i antisocijalističko. Nas su izveli na sudove kao i naše profesore. Progonili su nevjerojatno veliki broj sudionika Hrvatskog proljeća. To je dovelo do toga da je sav narod došao u jedno novo razdoblje, u novu političku školu gdje se jako dobro promišljalo kako misliti i raditi pa i nekad govoriti ezopovskim jezikom, a kako stvarati najveća dobra i biti solidaran s onima koji su progonjeni. Mnogi su ni krivi ni dužni stradali promičući hrvatsku kulturu, znanost, gospodarske i političke interese te nastojeći živjeti kao slobodni građani svijeta – rekao je Stjepan Sučić.
1971. Sučić je bio izabran u predsjedništvo savjeta studenata. Do tog dana u studentskim se sobama i studentskim domovima razgovaralo o politici, društvu, kulturi, novim knjigama, dijelili su međusobno časopise, komenitrali, a 1970.-ih našli su se odjedanput u novim okolnostima kao društveno-politička organizacija.
Progoni i zatvaranja
-Došli smo u Dubrovnik na konferenciju na kojoj se birao predsjednik saveza studenata Hrvatske i trebalo je govoriti o ustavnim amandmanima. Nastojali smo na suvremen način svugdje u skladu s tadašnjim političkim životom izraziti što hrvatski studenti misle. Našli smo se i u Beogradu na raznim sastancima gdje smo usput slušali kao neke dosjetke ili šale kolega iz Srbije koji su znali govoriti mnoge nacionalne nesuvislice. Primjerice, govorili su da ćemo se mi iz Zagreba i oni iz Beograda lako dogovoriti i da nam za to ne trebaju Makedonci, da su oni Bugari. Nismo mogli doći k sebi od čuđenja. Pitali bi nas pratimo li štampu, znamo li što pišu emigranti po svijetu, ustaše i četnici, to im je bilo smiješno. Naravno da to nismo pratili niti smo znali išta o tome pa su nam se čudili. Jedan Slovenac je tada rekao da su slovenski znanstvenici dokazali da je Istra slovenska. A hrvatski su preporoditelji znali još davno da je Istra Hrvatska. Pitao sam ga u čudu o čemu govori? To su bile dosjetke ili šale ili razne male političke podvale. A mi smo kao angažirani studenti nastojali na ozbiljan način izreći da je za nas važan studentski pokret koji se razvijao tako da studenti budu subjekti na sveučilištu, kao oni koji smiju i trebaju politički promišljati i angažirati se u radu sveučilišta, ali i cijele Hrvatske. Danas je to zanimljivo čitati i proučavati te nas to potiče na to da je potrebno iznova probleme studirati isto kao što su riječi akademika Fiskovića o našoj baštini nevjerojatno važne, da se moraju čuvati povijesne jezgre naših gradova, da se mora ulagati u znanost i znanje i da je kultura preduvjet svakog napretka. Tadašnje vodstvo govorilo je da će sagraditi tvornice, razviti industriju, dovesti ljude sa sela i iz malih gradova pa će oni ovladati viškom vrijednosti te biti samoupravljači. Kako će to biti kao nemamo kulture ili ako se od narodne kulture uzme samo nešto dekorativno i pomalo komično? Naši znanstvenici trebaju biti prvaci svijeta u proučavanju naše književnosti i kulture. To su bile silno važne zadaće i svi mi sudionici Hrvatskog proljeća živo se sjećamo silnog oduševljenja, rada i otkrivanja domovine – istaknuo je Sučić dodavši kako su se u studentskim sobama upoznavali sa svim krajevima Hrvatske upravo preko kolega iz drugih dijelova Lijepe naše.
Profesori su im, naglasio je bili izuzetno široko obrazovani te im je bilo važno studente upoznati s vlastitim narodnim stvaralaštvom.
-To je rigidni komunistički sustav prepoznao kao nešto opasno, protukomunističko. Govorili su da smo povezani s emigracijom, da nam je cilj studentske domove pretvoriti u kasarne masovnog pokreta. Optuživali su nas za razne sumanute stvari. Čak su i suci koji su nas sudili gotovo ostajali začuđeni optužbama koje su izricale novine ili koje su tužitelji protiv nas gomilali. Ja sam bio u skupini do sedam studenata na sudu pod optužbom da sam čitao emigrantsku štampu. Tužiteljica je donijela naramak emigrantskih novina i rekla da to mora ući u sudski spis. I to je bio neobičan trenutak kad sam pod sudskom stražom prvi put čitao emigrantsku štampu. Kada smo izišli iz zatvora iz Stare Gradiške, u studentskim smo domovima susretali ljude koji su bili osuđeni na nekoliko mjeseci zatvora pa sve do godinu dana, a za koje se ništa nije čulo ni pisalo. Onda smo shvatili koliko su ti progoni bili nevjerojatno veliki i koliko su svi imali teške posljedice. Ti su ljudi izgubili studentski kredit, smještaj u domu, nisu se mogli zaposliti, šetali su ih iz jednog mjesta u drugo. Bilo je pitanje kako opstati. Vidjeli smo da su toliki bili na ovaj ili onaj način progonjeni jer su posjedovali neke ‘zabranjene knjige’. Onda smo vidjeli svu mržnju i brutalnost koja je cijeli narod potaknula na solidarsnost, privrženost i poštovanje prema svim sudionicima Hrvatskog proljeća koji su pisali, mislili i govorili – rekao je Sučić.
Zaključio je da i danas ljudi trebaju biti svjesni vlastitog nacionalnog identiteta. Naglasio je da mnogi ‘dosjetljivci’ često kažu da je Hrvatska mala zemlja, ali da njemu takve izjave nemaju smisla i da im se uvijek protivi.
-Mi smo malobrojan narod, ali naš jezik ne može biti mali. Ako su stvorena tolika djela o Hrvatskoj i u Hrvatskoj, ako je toliko djela prevedeno na hrvatski, zašto bi to bio mali jezik? Tako treba promišljati i preslikati to na sve segmente umjetnosti. Smijemo li mi čuti, sivrati i čuvati vlastitu glazbu ili je samo ironiziramo u fragmentima te se prikazujemo s tri trivijalne pjesmice? Prikazujemo se u karikaturi, a u najvažnijim povijesnim razdobljima nismo bili karikature nego smo se pokazivali u najboljem svjetlu. Odgovornost intelektualca je spoznati, a kad spozna, dužan je djelovati – zaključio je za DuList Stjepan Sučić.